Ispred Ateljea 212 u ponedjeljak je bila strašna gužva. Nesumnjivo uobičajena slika za taj kultni beogradski teatar, ali ovoga puta povod je bilo gostovanje zagrebačkog Satiričkog kazališta Kerempuh s predstavom “Šest likova traži autora” Olivera Frljića. U natiskanoj gomili mnogo je i onih koji su dan ranije u Beogradskom dramskom pozorištu (BDP) čekali u jednako velikom redu kako bi pogledali Frljićevu predstavu “Gorki - Alternativa za Njemačku” berlinskog teatra Maksim Gorki.

Obje predstave prikazane su u sklopu programa međunarodnog kazališnog festivala 52. Bitefa i obje su se odlično nadovezale na ovogodišnji festivalski moto “Svijet bez ljudi”, kojim se teatar stavlja u funkciju aktivnog društvenog alarma, upozoravajućeg apokaliptičnog horizonta svijeta bez “pravih” ljudi u budućnosti opće propasti kakva se daje naslutiti iz aktualnih opasnih trendova desnog populizma, ksenofobije i netolerancije koji razgrađuju liberalnu demokraciju diljem Europe i svijeta. Među deset predstava u glavnom programu, čak su dvije bile Frljićeve, i pokazalo se da selektori nisu pogriješili: interes je bio golem, a čak 150 ljudi nije uspjelo ni ući u Atelje 212 – zbog režije koja uključuje protrčavanje Kerempuhovih glumaca kroz gledalište, kapaciteti za dodatne stolice i stajanje bili su ograničeni.

Dan ranije u BDP-u situacija je bila nešto bolja i mnogi su mogli ostati stajati sa strane. Ono što su vidjeli je tipičan “frljićevski” teatar, deklarativno osuđujući, bespoštedno kritičan i izrazito fokusiran na glumca koji tu kritiku isporučuje. Dvije se predstave međusobno razlikuju po polazišnim točkama - kod “Šest likova” to je dramski klasik Luigija Pirandella u kojemu osnovu za orgijastičko rastakanje hrvatskog desničarskog populizma daju “likovi” koji, kad se pojave na sceni, mole glumce da odigraju njihovu nasilnu, traumatičnu i incestuoznu obiteljsku priču, a sve “u ime obitelji”, kao metafore licemjerja dvostrukih moralnih standarda propagiranih konzervativnih obiteljskih vrijednosti. 

“Gorki” kvazidokumentaristički preispituje progresivni koncept lijevo orijentiranog kazališta Maksim Gorki, prvenstveno otvorenog prema emigrantskim umjetnicima i adekvatnim temama, u kontekstu jačanja njemačke ultrakonzervativne desnice. U središtu je obje predstave propitivanje društvene uloge teatra kao mjesta komemoracije - bilježenja, pamćenja i komentiranja društvenih fenomena - iz čega proizlazi ono ključno čime se Frljić zapravo bavi, a to je angažirani, čisti politički teatar koji istodobno nudi radikalnu anamnezu suvremenog svijeta i čini sve kako bi posredovao nužne promjene. Njegove se predstave ne smiju gledati samo kroz prizmu umjetnosti - Frljićev redateljski nerv nadilazi izvedbenu razinu teatra, duboko zadirući u njegove društvene dosege.

U slučaju predstave “Gorki - Alternativa za Njemačku” provokacija se nalazi već u samom naslovu, koji spaja ime teatra koji je postao sinonim za multikulturalnost njemačkoga društva s nazivom ultradesničarske stranke. Kako svaka “frljićevska” umjetnička akcija uključuje pomicanje granica spremnosti umjetnosti na samopropitivanje, redatelj je od glumaca tražio da se i sami učlane u AfD, pri čemu je posebna provokacija skrivena u razotkrivanju nemorala stranke koja se zalaže za ukidanje dotacija teatru Maksim Gorki, ali je od njega istodobno spremna uzeti novac za članarine.

Bogata autoreferencijalnost glumaca uobličena u manifestnu prozivku njemačke desničarske retorike “Gorkoga” i izvanredna intertekstualnost zagrebačkih “Šest likova” kojom se jeftina hrvatska dnevnopolitička demagogija raskrinkava do apsurda, u beogradskoj su publici našli vrlo pažljivog i zainteresiranoga gledatelja, koji zna prepoznati i one manje očite referencijalne metaforičke niti upozorenja i koji na njih zna reagirati – smijehom, odobravajućim aplauzom, ovacijama... Frljićeva društvena kritika jednako je aktualna i u glavnom gradu Srbije, a sudeći prema reakcijama publike, njegove su predstave opravdale status vrhunaca ovogodišnjeg Bitefa - kazališni Beograd definitivno voli Frljića.