Kad živite u svijetu kojeg je požnjeo rat i nemir, lako je zaboraviti da je naš planet nevjerojatno mjesto. Ima lokacija tako divnih da se čini kao da nisu sa ovoga svijeta, a onda još kad pridodamo sve što smo mi ljudi uspjeli sagraditi tijekom godina. Ima tu katedrala, piramida, velikih zidova, svijet je pun blaga, bilo da su napravljeni od ljudi ili prirode. Čak postoji i UNESCO i njegovih 1.092 lokacija na popisu svjetske baštine.

Ali samo zato što je nešto na popisu svjetske baštine ne znači da će zauvijek biti u tu za nas. Svaka minuta svakog sata svakog dana, toksična kombinacija klimatskih promjena, ljudske gluposti i loše sreće, prijeti da nam otme blago naše planete. Neka mjesta, poput Venecije, osuđena zbog porasta razine mora, nestat će za unutar jednog stoljeća. Drugi bi mogli nestati unutar desetljeća, pa je možda, ako ih želite vidjeti, vrijeme da požurite.

Tanzanija je ozbiljno velika afrička država. Koliko velika? Toliko velika da je vlada uspjela ostaviti zemljište veličine Švicarske kao rezervat za divlje životinje. Poznata je pod imenom rezervat za divljač Selous, ova afrička Švicarska  umjesto alpskih vrhova ima niska močvarna područja, a umjesto čokolade ima slonove, žirafe, nosoroge i 12 posto divljih pasa čitavog kontinenta. 

Rezervat Selous Game je dovoljno impresivan da ga je UNESCO dodao na svoj popis 1982. godine, navodeći činjenicu da je to posljednje područje divljine u Africi koje ljudi ne ometaju. Ipak, prema izvještavanju Deutsche Welle, vlada Tanzanije odobrila je planove za izgradnju brane za hidroelektrane i poplavu velikih područja rezervata.

Neobično je da to nije jedini način na koji planiraju uništiti vlastitu baštinu. Postoje istodobni planovi za početak sječe u Selousu, za početak vađenja nafte i plina i za otvaranje rudnika urana. Tanzanijska vlada kaže da će projekti i električna energija koju će stvoriti brana podupirati gospodarstvo. Njihovi kritičari kažu kako će "poplava" u zemlji koja se oslanja na turizam učiniti upravo suprotno.

EGIPAT Kao Tutankhamon: Pronađena posve očuvana grobnica

Ne tako davno, Europa je bila prekrivena velikim, neprobojnim šumama u kojima su vrebali vuk, medvjed i zlobne vještice. Tada je krenula industrijska revolucija, i odjednom je sva ta iskonska šuma bila svedena na samo nekoliko sićušnih "mrvica". Jedna od tih sitnih "mrlja" je poljska UNESCO šuma Bialowieza, mali komadić povijesti na poljsko-bjeloruskoj granici u kojoj se nalazi četvrtina populacije europskog bizona, barem za sada. Počevši od 2016. godine, poljska vlada počela je dopuštati sječu u zaštićenom području, što je dovelo do apokalipse stabala.

Nakon više desetljeća zaštite, vlada je otvorila šumu za sječu, navodno kako bi zaštitili šumu od zaraze potkornjaka, ali vjerojatno uglavnom kako bi napunili džepove. Tadašnji ministar okoliša Jan Szyszko utrostručio je područje na kojem se smije sječi, unatoč tome što su mu svi govorili da je to strašna ideja.

Na kraju, EU je zaprijetila da će kazniti Poljsku, ako se ne zaustavi sječa, i to je učinjeno nakon što je izgubljeno 100.000 drevnih stabala. Ali to je bilo samo odgađanje. Godine 2019. skupine za zaštitu okoliša izvijestile su da Varšava ponovno planira opetovano pokretanje sječe.

Još u 11. stoljeću, mnoštvo ljudi koji su živjeli u drevnom arapskom gradu Sana'a počeli su graditi visoke kuće crvenkaste boje od cigle od pečenog blata, piše Grunge. Visoke, tanke i ukrašene bijelim obrubom, izgledale su kao kuće od medenjaka. Onda je došla 2015. i sve je otišlo u pakao.

Tog ožujka, Jemensko rascjepkano društvo poslije arapskog proljeća ušlo je u Jemenski građanski rat.Uključila se Saudijska Arabija što je dovelo do niza godina bezobzirnih zračnih napada na Jemen. Tisuće i tisuće ljudi je od tada umrlo. Ali bila je još jedna žrtva sukoba. Godine 2018. Reuters je izvijestio da su  stare kuće u Sani pretvorene u prašinu i ruševine.

Budući da je građanski rat Jemen učinio vrlo opasnim mjestom, nitko nije mogao zapravo otići u Sanu i procijeniti koliko je starog grada ostalo. Ipak, znamo da je mnogo jemenske i islamske povijesti nestalo pod saudijskim bombama. Možda će jednog dana Sana biti obnovljena. Ili se može nastaviti pretvarati u ruševine sve dok ne ostane ništa osim prašine.

Sahara nije uvijek bila velika velika pustinja. Primjerci drevnih umjetničkih slika Tadrart Acacusa nalaze se na udaljenom jugu Libije. Niz špiljskih slika koje datiraju još od 12.000 godina prije Krista, pokazuju kako se svijet Sahare mijenjao tijekom tisućljeća. Možete vidjeti kako se životinje pojavljuju i nestaju, vegetacija se pojavljuje samo da bi nestala s kasnijih slika. Pogled na crteže je poput gledanja na vremensku traku ljudske prapovijesti, koja se proteže od prije doba poljoprivrede pa sve do 100. godine.

Godine 2018. UNESCO je objavio sumorno izvješće nakon godina građanskog rata u Libiji. Zaključili su da je 95 posto slika oštećeno ili ukradeno.

Problem se odnosi na trenutačni rat u Libiji, a lokalno stanovništvo 2009. godine krenulo je prebojavati umjetnost. Urušavanje Gaddafijevog režima učinilo je da je sve milijun puta gore. Nitko nije ostao štititi umjetnost na stijeni, tako da je sada gotovo sve uništeno. Kako stvari sad stoje, ovaj dio naše baštine mogao bi nestati za deset mjeseci.

MEDITERAN Pronašli ostatke 'morskih čudovišta' koja su lovili Rimljani

Prije mnogo stoljeća, Abu Mena u Egiptu bila je živahna bizantska kršćanska metropola koja se udvostručila kad je postala centar hodočašća. Više je nema. Uništena stoljećima, Abu Mena sada izgleda manje kao grad i više nalik na puno slomljenih stupova ispresijecanih razlomljenim ruševinama. No, iako se Abu Mena možda ne čini toliko fascinantnom, to je vizualna poslastica za svakog povjesničara koptskog kršćanstva. UNESCO smatra da je lokalitet toliko važan da su ga 1979. godine naveli uz mnogo poznatiju Tebu.

Kao što Telegraph objašnjava, grad je izgrađen na suhoj, tvrdo "upakiranoj" glini. To je bilo u redu kada je sve bilo suho, ali je postalo veliki problem kada je pucanje cisterni u kombinaciji s lokalnim poplavama pretvorilo zemlju u tekućinu. 

Bilo je pokušaja da Abu Mena ostane "stajati", ali oni su bili destruktivni na svoj način. Lokalne vlasti bile su prisiljene natrpati podzemne kripte pijeskom kako bi zadržali površinske strukture. Stvari su tako loše da dijelovi "grada" mogu propasti u svakom trenutku.

Veliki koraljni greben jedino je živo biće koje se vidi iz svemira. Preko 2.000 km duljine, greben je gotovo nepregledan. Njegova biološka raznolikost je usporediva s Amazonom. Više od 2 milijarde koralja živjelo je na grebenu koji je na na popisu svjetske baštine 2015. godine, uz kaleidoskopski niz riba, morskih algi, mekušaca i drugih oblika života.

Tijekom 2016. i 2017., val tople vode izazvane klimatskim promjenama izgladnio je koralje do smrti. Polovica grebena je umrla u nečemu što se naziva "izbjeljivanje". Što je još gore, neće se vratiti.

Izbjeljivanje koralja obično nije stalna smrt. Barijerni greben pretrpio je manje nastupanje izbjeljivanja prije i preživio. No, to zahtijeva mnogo vremen, poput 100 godina ili više, da bi se ponovno razvili koralji. Dok se oceani i dalje zagrijavaju, to se vjerojatno neće dogoditi. Čak i ako se Veliki koraljni greben i počne oporavljati, sve što je potrebno je još jedan događaj kao što je 2016., i više se nikada neće oporaviti.

Još u 15. i 16. stoljeću, Shahrisabz (također se piše Shakhrisyabz) u današnjem Uzbekistanu bio je "it" mjesto. Glavni čvor svih puteva na drevnom Putu svile prerastao je u golemi grad visokih palača, plavih kupola veličine palača i toliko statua da je čudo da su ulice imale mjesta za prave ljude koji nisu od mramora. Kao što UNESCO primjećuje, mnoge od tih struktura preživjele su sve do modernog doba, i u Uzbekistanu su drugo glavno turističko odredište izvan Samarkanda. Problem je što turisti idu gledati zabavni park koji je sagradila vlada.

Tako su 2017. srušili dva kilometra zaštićenih zgrada i zamijenili ih bulevarom, parkiralištem i onim što je UNESCO nazvao "modernim tematskim parkom", jer zašto zarađivati na povijesti kada možete imati slatkiše i vrtuljke?

Nažalost, čini se da nitko nije naučio lekciju. UNESCO i dalje navodi Shahrisabz kao "u opasnosti", što sugerira da bi se uskoro moglo srušiti još više starih zgrada, ako država zaista nastavi graditi tobogane. 

Beč, glavni grad Austrije, prosperitetan je grad u bogatoj zemlji, okružen morem EU stabilnosti. Proglašen je najboljim gradom za stanovanje od strane Economista. Upravo to nije mjesto na kojem bi mogli pronaći branu ili neugledan tematski park iznad povijesne jezgre s popisa svjetske baštine. No, Beč je ipak u opasnosti.

Još u 2017. Telegraph je pisao kako je gradsko vijeće u Beču dalo dozvolu za izgradnju divovskog kompleksa luksuznih hotela,  klizališta i ogromnih kula u centru Beča. Kada je UNESCO čuo tu vijest, proglasili su takvu monstruoznost ugrožavanjem povijesnog karaktera središta grada. Posljednje ažuriranje, 2018. godine, pokazalo je kako je projekt još uvijek na rasporedu za početak 2020. ili 2021. godine, što bi moglo dovesti do toga da Beč bude lišen statusa svjetske baštine.

ORIGINALNO Skupljaju urin star 10.000 godina radi proučavanja

Uz samu obalu Britanske Kolumbije nalazi se jedna od najljepših kanadskih divljina. Haida Gwaii je dom beskrajne prirodne ljepote. Ali čak i to blijedi uz ostatke Gang Gwaaya. Gang Gwaay, otok dugačak 1,8 milja dugačak u Haida Gwaiiju, dom je netaknutih ostataka sela Haida iz 19. stoljeća. Rezbareni drveni totemi krase krajolik, od kojih svaki priča jedinstvenu priču koja nikada prije nije bila ispričana i nikada se neće ponoviti. Ono što je loša vijest - ako planirate posjetiti za oko desetak godina, ne očekujte da će totemi biti tu, i čini se da su svi sasvim OK s time.

Kako objašnjava Atlas Obscura, totemi trunu radi žestokog zimskog vremena. Međutim, nitko ih ne pokušava spasiti, a UNESCO ne pravi nikakvu buku zbog njihove neizbježne smrti, iz vrlo dobrog razloga - izgrađeni su da umru.

Ljudi u Haidi vjeruju da sve ima prirodni životni vijek. To uključuje ljude i životinje i, također, totemske stupove. Davno je odlučeno da se njihovim totemima dopusti da se prirodno raspadaju, što objašnjava propalo stanje njih 26 na Gang Gwaayu. Bilo kakvi napori da se očuvaju ti stupovi bilo bi protiv svega u što njihovi kreatori vjeruju, pa umjesto toga im se dopušta da polako propadaju prirodnim putem. 

Poznato je kako su širom Sirije i Iraka uništavani neprocjenjivi spomenici, sjekirom i dinamitom. U to se čak ne računa bombardiranje drevnih zgrada izvan teritorija ISIL-a od strane Assadovog režima. Svako od šest mjesta u Siriji nalazi se u opasnosti.

Mnoga su neprocjenjiva mjesta uništena da bi bila obnovljena. Osmanlijski most u Mostaru dignut je u zrak tijekom bosanskog rata, obnovljen 2000-ih godina, a sada je ponovno svjetska baština. No, ipak postoji razlika.

Obnova jednog mosta jako se razlikuje od obnove funkcionalnog grada. UNESCO-ovo vlastito izvješće o Aleppovoj devastiranoj jezgri ističe da mještani ne mogu čekati da UNESCO obnovi grad, pa rade sve što mogu. To će značiti grad koji, možda, izgleda kao Las Vegas, jer ga ne dižu profesionalci. Zatim postoje pitanja financiranja. A, osim toga, obnovu kakva bi trebala biti nema tko financirati. Rat je možda gotov, ali stara Sirija je nestala.

Možda ćete se iznenaditi kad vidite Bamiyan Buddhe na ovom popisu, s obzirom da su ih talibani uspješno uništili još 2001. godine. Ali ako posjetite internetsku stranicu UNESCO-a i krenete u potragu, vidjet ćete da su dolina Bamiyan i njezine razbijene Buddhe još uvijek na popisu svjetske baštine. To je zato što je UNESCO-ova vidjeti postoji li ikakva šansa za obnovu.

Trenutno, u prazne niše u koje su (bile) urezane Buddhe, mogu ostati mjesta svjetske baštine. Ali ako ih netko pokuša obnoviti, pravila UNESCO-a kažu da to mogu učiniti samo pomoću izvornih materijala. To je problem jer je samo trećina izvornog materijala spremljena nakon što su kipovi uništeni. Olupine Buddha mogu automatski zadržati UNESCO oznaku, ali ako se ikada ponovno izgrade, one će automatski biti uklonjene sa popisa, što lokalno stanovništvo stavlja u nezavidan položaj.