Ne samo da su Rimljani imali industriju lova na kitove već su, pokazuju najnovija arheološka istraživanja, blizu obala Španjolske i Maroka, pa čak i u Mediteranu, plivale vrste poput sivih kitova i sjevernoatlantski pravi kit. Goleme sisavce danas više ne možemo vidjeti u tim vodama, ali stari su Rimljani koristili prilike kada su se ti kitovi približavali Gibraltaru i obalama rađati mlade.
Postoji i poema iz drugog ili trećeg stoljeća koja opisuje, piše New York Times, podvige hrabrih ribara koji su "harpunima" ulovili i na obalu dovukli morska čudovišta za koje koriste starogrčku riječ "kētos" (κῆτος) ili latinizirani "cetus" koji označava morsko čudovište ili veliku ribu.
Prije dvije tisuće godina, dakle, ti su veliki sisavci kružili oko obala Mediterana i "preklapali" se sa životnim prostorom starih Rimljana čije je carstvo tada pokrivalo obale sjeverne Afrike, i gotovo cijeli Mediteran osim Male Azije (današnja Turska) i Egipta.
Autori vjeruju da su se Rimljani, koji su imali više od 200 "postrojenja" za preradu ribe na obalama Europe i Afrike, bavili organiziranim izlovom kitova.
"Iz našeg je rada jasno da su Rimljani imali infrastrukturu, tehnologiju i mogućnosti da se bave kitolovom, ali nemamo čvrstih dokaza da je to zaista bilo tako", kaže Ana Rodrigues, ekologinja iz Centra za funkcionalnu i evolucijsku ekologiju u Francuskoj i glavna autorica nedavno objavljene studije.
Ono što je možda neobično jest da jedna kost pripada kopnenoj životinji, i to afričkom slonu. Otkrili su i da kosti datiraju iz perioda između 230 godine prije Krista, i 535 godine nove ere.
Moguće je da pronađene kosti nisu dokaz kitolovstva nego da je tadašnja populacija na kopno izvukla sisavce koji su se ionako nasukali.
Povjesničarka okoliša Vicki Szabo, koja nije radila studiju, kaže da to nisu dovoljno jaki dokazi da su se Rimljani bavili kitolovstvom, ali je to početna točka za nove teorije i interpretacije. Dodala je i kako je to fantastično otkriće za razumijevanje ekologije dvije vrste kitova.
"Jako je uzbudljiva ideja da su tako južno ti kitovi imali svoje "vrtiće" i teritorij za razmnožavanje", kaže Szabo.
To bi druge znanstvenike trebalo, kaže, motivirati da testiraju ostatke morskih životinja koje imaju u muzejima, institutima i na fakultetima. Posebno je to važno radi sjevernoatlantskog kita koji je na rubu izumiranja, broji još samo 450 jedinki, a ove godine nije zabilježen niti jedan mladunac.
