Prije desetak tisuća godina grupa lovaca-sakupljača zadržala se na plavnoj ravnici u današnjoj Turskoj te tamo ostala čitav jedan milenij. Još danas možete vidjeti ostatke kuća koje su sagradili. Arheolozi su mapirali uličice i otkrili nedirnute kosture ispod prastarih zemljanih podova. Nakon sveg ovog vremena Aşıklı Höyük je nevjerojatno dobro očuvan.
No, Jordan Abell nije došao radi toga kada je posljednji put posjetio Aşıklı Höyük 2017. godine. Došao je radi nečeg nevidljivog i mnogo bizarnijeg - starog urina.
Stanovnici Aşıklı Höyüka su, posve je sigurno, urinirali. Urinirale su i njihove ovce i koze. A proučavajući kvantitetu i sadržaj prastarog urina u Aşıklı Höyüku, Abell i njegovi suradnici su rekonstruirali populaciju ljudi i životinja od prije 10.000 godina. To se može nazvati urin arheologijom.
"Metoda je, koliko vidim, potpuno nova i kreativna", kaže Benjamin Arbuckle, antropolog sa sveučilišta Sjeverna Karolina koji se bavi domestifikacijom životinja na teritoriju današnje Turske upravo u to doba.
Pripitomljavanje ovaca i koza je ono što je Abella i njegove ko-autore i zainteresiralo za urin. Životinjske kosti pa i ostaci izmeta sugeriraju fa su ljudi Aşıklı Höyüka bili među prvima koji su pripitomili spomenute kopitare. piše The Atlantic.
"Vrlo je malo mjesta na svijetu gdje se ti kristali stvaraju", kaže Abell koji se bavi paleoklimatologijom na Columbiji.
Ta su mjesta najčešće vrlo suha, i imaju visoku količinu soli. Abell, skupa sa suradnicima sa sveučilišta Istanbul i Arizona, pitali su se je li urin uzrok tih soli. Pa su u Aşıklı Höyük skupili 113 uzoraka. Posebno su ih zanimala mjesta na kojima, znali su, se nakupljaju ljudski i životinjski otpad. Pobrinuli su se da skupe uzorke iz različitih slojeva zemlje.
U labosu je Abell tražio kemijske znakove urina - nitrate, klor i natrij - u svakome od uzoraka. Trik je u tome što te soli mogu naći i u drugim izvorima. U kišnici i prirodnom sedimentu kraj Aşıklı Höyüka. Pa je Abell sagradio model pokušavajući vidjeti što dolazi iz čega. Kako bi bio siguran da ide u pravom smjeru, usporedio je koncentracije soli iz nalazišta Aşıklı Höyük sa "modernim" ispašama, i našao sličnosti. Izračun kaže da je tijekom 1.000 godina dnevno uriniralo 1.790 ljudi i životinja u Aşıklı Höyüku.
Kako su prolazili kroz slojeve zemlje (i vremenskih perioda) shvatili su da se s vremenom povećavao broj ljudi (ili životinja, jer je urin presličan da se zna od koga potječe) u naseobini. Selo je raslo i razvijalo se. Ako je model zaista točan, on je ilustrativan prikaz prijelaza sa lovaca u zemljoradnike i sjedilačku populaciju.
Kosti, piše Arbuckle, su dokaz da ljudi jedu životinje.
U ovom trenutku korištenje soli iz urina da bi se razumjela populacija Aşıklı Höyüka ovisi o mnogo pretpostavki. Canan Çakirlar, zooarheolog sa sveučilišta Groningen, tehniku naziva "obećavajućom", ali isto tako ističe kako se ne zna mnogo o tome kako su se depoziti urina kemijski mijenjali tijekom milenija. I drugi su se faktori možda promijenili - ljudi i životinje mnogo su se drugačije hranili tada negoli sada, što može rezultirati različitim solima u urinu.
I količina te sastav kiše iznad Aşıklı Höyük se promijenio. Danas je to vrlo suho mjesto koje ima samo oko 400 milimetara kiše godišnje. Negdje gdje je vlažnije bilo bi mnogo teže proučavati depozite urina, jer bi količina vode "izbrisala" slojeve soli. Abell se nada da će sljedeće godine dobiti još podataka iz Aşıklı Höyüka, te proučiti sastav kiše koja pada, kao i uzeti urin lokalnih ovaca koja lutaju poljima. Deset tisuća godina nakon što su ljudi na tom području naučili uzgajati stada, i dalje to rade.
