Na nedavnoj dodjeli novopokrenute nagrade Fric, koju ovaj tjednik dodjeljuje za najbolji tekst domaće proze objavljene protekle godine, laureat Damir Karakaš, autor romana "Sjećanje šume", djelovao je zbunjeno. Posebno mu se svidio kičasti divovski karton na kojemu je pisao iznos nagrade - 75.000 kuna. Zna Karakaš da je taj karton namijenjen medijskoj javnosti, impresivno izgleda, riječ je o respektabilnoj svoti namijenjenoj proznoj produkciji, najvećoj na "ovim prostorima".

I tako, Karakaš je na svečanoj dodjeli imao minutu protokolarne zahvale, ekonomizirao je tu situaciju na svoj, tipičan način. Tipičan? Tipično karakaševski bi, zapravo, bilo da je dobitnik uzdignuo taj karton kao filmski Rocky: bez dodatnih, svečanih frazema, naklonio se i otišao u vlastiti kvart. Oni koji ga znaju kažu: "Taj je lički škrt u izrazu".

Uostalom, na sličnom je tragu naveo žiri nagrade u obrazloženju dodjele, kad je zaključio da roman "izrazito škrtim izražajnim sredstvima na sažet način komprimirano vodi čovjeka prema najdubljim plodovima emocija". Razgovarali smo s Karakašem, dakle, pod dojmom ovog važnog događaja, iako "zagledani u budućnost" - na karakaševski način.

Na dodjeli nagrade podsjetili ste da imate iskustva finalista, ali ne i pobjednika. Ipak, ove ste godine istim ovim romanom osvojili i nagradu Kočićevo pero. Dodjele nagrada, promocije, književni susreti: svi ti socijalni događaji sugeriraju ležernu atmosferu, neprovokativnu, bez političkih konotacija. Ali ne uvijek. Ako smo dobro razumjeli, prilikom dodjele Kočićeva pera i/ili promocije romana bilo je ružnih provokacija. Kako ste ih doživjeli? I trebamo li takve aberacije kulturnih događaja uopće spominjati kao relevantne? Što dobivamo ako ih prešutimo? A što gubimo? Koje je tu pitanje ljudskog poraza?

To s finalima je čudan osjećaj, bude ti drago kad si u finalu, ali svaki put nakon što ne dobiješ, osjećaš se kao nekakav gubitnik, što baš i nije dobro za ičiju psihu. Tko kaže da mu nije drago kad dobije književnu nagradu, nije iskren. Osim toga, postoji neka vrsta sindroma, ne znam kako se stručno kaže, po kojemu svaki umjetnik žudi za priznanjem, čak i kad to priznanje ne želi, jer teško se pomiriti s činjenicom da si stvorio djelo koje nitko neće primijetiti.

Zanimljivo, nakon Frica imao sam jako puno čestitara, ljudi su vidjeli tu cifru, pa misle ako je tako veliki novac za književnu nagradu, onda je to što radiš važno. Identično razmišljaju i u Lici: možeš biti Bog, ali tek kad se pojaviš u dva Mercedesa, u prvom ti, u drugom tvoj šešir, onda ćemo te priznati. A problema je oko nagrada bilo, pogotovo Kočićeve, zvalo me, prijetilo mi se, jedan tip je nazvao i inzistirao da ne smijem primiti tu nagradu jer je, kako je rekao, Kočić četnik.

Što misliš bi li oni primili našu nagradu 'Mile Budak', rekao je. Ali dobro, taj tip je idiot. No nažalost, idiota je oko nas sve više. Kad su jednom pitali Ivu Andrića 'Je l' istina da kod vas u svakome mjestu ima po jedna luda', on je rekao: 'E sad ima po jedan pametan'.

Zahvaljujući, onomad, na nagradi, parafrazirali ste "staru ličku" koja kaže: "Pobijedili smo, bjež'mo!". Pa kod vas je sve ličko: možda fabulirate, a možda je stvarno riječ o ratnoličkoj andegdoti! Nevažno, jer nas zanima literarna transpozicija te ličke mudrosti. Kako, znači, sad gledate na tekst nagrađenog romana: kako živi s vama? Dugo ste ga radili, pažljivo vagali, ali sad već znate, jer tako kažete, da će vam sljedeći roman biti "najbolji"? Dođe li vam, naime, da publici kažete: "Dosta o ovome, pišem novo, staro sam ostavio za sobom"…

Hm, kako sad gledam na tekst nagrađenog romana? Taj tekst ima svoj put, široko mu polje. A ja uvijek pišem nešto novo jer, po meni, ima smisla pisati knjige samo 'ako još nisu napisane'. I da se u njima vide ljudski tragovi, da to bude književnost koja nas se tiče. Osim toga, siguran sam da su moje najbolje knjige one koje još nisu napisane. U pisanju me posebno zanima spuštati se u dno svijeta i dno čovjeka, osvjetljavati neke mračne zakutke. A ono što je važno i na što je upozoravao Albert Camus: kod pisanja valja biti svjestan temeljnog aspekta, što je moralno- etički faktor.

Koliko vam u autorskom, formativnom procesu novog teksta, pomaže literatura? Rekoste, u posljednje ste vrijeme puno čitali prozu Laszla Krasznahorkaja, njegov roman "Sotonski tango", po kojemu je Bela Tarr snimio fantastičan, gotovo sedmosatni film. Ali prizori mađarske kišne ravnice, dugi kadrovi stoke u blatu i makabrične scene seoskih zabava u krčmi - na to ljudi "ovih prostora" reagiraju, valjda, po nekom ključu mitološke svijesti, što li? Što vama takva literatura nosi, kakvu eventualnu kopču s rodnim krajem?

Odmah da kažem kako sam uvijek spreman pomoći mladim piscima koji me zovu, nešto traže, ali pomalo je komično kad netko želi biti pisac a ništa ne čita: jer ako nisi Rimbaud, kao, ne možeš biti pisac. Neki ljudi, ima ih dosta, pišu mi da imaju pet neobjavljenih romana, sedam neobjavljenih zbirki priča, pet neobjavljenih zbirki poezije - a ništa živo nisu pročitali. Ali moraju se uhvatiti posla. Pisanje je usamljenički posao, prije svega uporan rad, posvećenost, stalno preispitivanje, stalna sumnja.

Svaki mjesec pročitam tisuće stranica proze, čitam i loše knjige jer se iz njih također može puno naučiti. Mnoge knjige čitam ponovno, evo sad ću opet detaljno pročitati cijeloga Kafku, kojeg sam uvijek volio jer on na nikoga ne podsjeća. Pa Dostojevski, koji je u svojem iskustvu išao do krajnjih granica. A onda to: Lika i Mađarska. Pa možda su slične u kasnu jesen, kad je u Lici blato, sve je sivo, magla, samo se vide plave šljive, kao da ih je Chagall naslikao. Kad sam pisao 'Kino Liku', na pameti su mi bile upravo te njegove slike, koje kao sumanute ptice lete iznad Like.

A sad o sljedećem romanu. Ponovno se sve događa u Lici. I već vidimo, rekli ste u nekom medijskom razgovoru, "ona šuma se primakla kući". Sve ondje stoji, promjene nema... Koji je problem romana, kakav (okrutan?) događaj? A protagonisti?

Nastavak na sljedećoj stranici...

Pokušat ću na stotinjak i nešto stranica napisati roman o ljudima preko kojih se prelama povijest, o više generacija i nekoliko ratova. Čini se nemogućim, ali književnost i jest pokušaj da se postigne nemoguće. Osim toga, uvijek su me zanimali likovi koji su istodobno i žrtve i krvnici, želim ući u njihov labirint svijesti i sad je pravi trenutak za to. Jedan od planova je da se ovaj roman napiše na pisaćoj mašini, već sam nabavio staru Unis mašinu.

To je sasvim drukčija percepcija, rad, misao, u biti i fizički posao. Mislim da ću ono što sam zamislio najbolje postići na pisaćoj mašini. Treba mi i taj zvuk mašine, taj ritam, iskrenje riječi. I tu je sad problem, mi smo se odvikli od tog zvuka, poludjet će mi ukućani, susjedi, tako da moram naći modus kako pisati na mjestu gdje ljudima neće taj zvuk smetati.

Vjerojatno ću otići u Liku, iako tamo rijetko pišem, kao da sam svemu tome preblizu. Inače, pisanje na mašini pomoći će i kod preciznosti, jer uvijek pazim da svaka riječ bude na svome mjestu, svaki zarez, sitnica. Dok pišem, osjećam se kao vojnik koji ima jako malo municije, a svaki moj metak mora završiti u srcu demona.

Nagrada koju ste dobili nosi nadimak Miroslava Krleže. Trenutak je onda da ga se sjetimo. Protokolarno se navodi: "nikad nije bio aktualniji", nešto u tom stilu, uglavnom bez pitanja kako ga se uopće čita. Čemu se kod Krleže vraćate?

A što novo reći o Krleži? Kupio sam nedavno na Britanskom trgu ono prekrasno izdanje Oslobođenja, njegova sabrana djela za osamdesetgodišnjicu rođenja, sad ponovno čitam 'Izlet u Rusiju', uživam. Velik je pisac, ne znam zašto ga se tako malo čita vani, raznih je teorija. Jedna njemačka profesorica je imala pomalo bizarnu teoriju, objašnjavala mi je u Leipzigu da je to zbog njegova prezimena jer, kao, Nijemcima je neugodno ući u knjižaru i pitati za pisca kojemu ne možeš ni ime izgovoriti.

Inače, sad kad je bila ova frka oko 'Deklaracije o zajedničkom jeziku', dugo sam razmišljao kako sve te napade na pravi način amortizirati, kako na sve te gluposti odgovoriti a da to svatko može razumjeti - pa i taj čobanin koji me u Lici zaustavio i bijesno upitao zašto sam potpisao tu deklaraciju. Onda sam negdje iskopao jednostavan Krležin odgovor. Kad su ga pitali zašto govori 'sveučilište' i 'univerzitet', on je rekao: 'zato jer nema treće riječi za to'. Ne bih htio biti patetičan, ali Krleža je divovski svjetionik i često mi se događa da pomislim, ako se on zove piscem, imam li ja pravo reći da sam pisac.

Znamo iz vaše biografije, literatura je na specifičan način spasila i odredila vaš život: o tome, uostalom, progovarate u prozi. Ali život nije literatura, pogotovo nije bila za vas kao mladića koji se borio u ratu i kasnije 'dugo liječio od nacionalizma'. Kako danas gledate na svoju vojničku epizodu? I kako, iz tako argumerntirane pozicije, gledate na aktualne reinterpretacije rata u Bosni, općeniti politički revizionizam?

Moj rodni kraj bio je u ratu na prvoj liniji, napadnut sa svih strana. Tu ne možeš puno misliti, uhvatiš prvo što imaš, sjekiru, pušku, i braniš majku, baku, sestru, oca, susjede. To je traumatično razdoblje, a gadne su bile i te ličke zime, kad od hladnoće drveće puca, posljedice se i sad u tijelu osjećaju. A ta situacija oko Bosne, Hrvatske, Balkana, sve je tu uvijek otprilike slično.

Kad je za jednog davnog ustanka o kojemu smo učili iz čitanki povijesti u ove naše krajeve dojurio iz Pariza legendarni ruski revolucionar Stepnjak (čiju originalnu knjigu 'Podzemna Rusija', tiskanu kod nas dvadesetih godina, čuvam u svojoj biblioteci) da vidi tu revoluciju, bio je nemalo razočaran, konstatirao je da tu nema ništa od revolucije i da je sve to vjerski fanatizam i pljačka.

Problem je ove politike koja konstantno vraća ljude u prošlost, kao i ta ravnodušnost: sve dok ti Hitler ne pokuca na vrata. Svi ti ljudi koji gledaju jedino sebe, ništa ih ne zanima. A Primo Levi lijepo kaže: 'svijet je pun svinja, ali čudovišta su oni koji samo gledaju'.

Vi ste jedno vrijeme po domaćim javnim mjestima, na javnim površinama, sakupljali nekakva "slova"?

Kakva i zašto? A riječ je o sakupljanju, praćenju tragova određenog slova. Zapravo slova 'U' sakupljam godinama i još ih nisam prestao sakupljati, to je jako težak posao. To sakupljanje dio je jednog mog projekta, vezanog uz književnost, no prerano je još o tome govoriti. Tražim i fotografiram ih na raznim površinama, zidu, tijelu, tkaninama, oko škole, po drveću, svuda gdje ih ima, a sve to ponekad podsjeća na traženje otrovnih gljiva.

I još malo o suvremenim trendovima u političkom životu. Dehistorizacija socijalizma u javnom diskursu i politički revizionizam kao njegova prva poluga donijeli su zanimljive rezultate: na borce i narodne heroje Drugog svjetskog rata danas se gleda vrlo suspektno, dvoji se o mnogočemu iz njihovih biografija; nasuprot hrvatskim borcima iz 1990-ih, kod kojih je po definiciji sve 'herojsko'. Možda plauzibilno izgleda kad ovako iznesemo, ali čini se da vrijedi pitanja. Ili ne vrijedi?

Za mene su heroji u domovinskom, punskom drugom, prvom ratu oni obični ljudi koji su u ratu ostali časni i pošteni. A ne oni koji prije rata nisu imali ništa, a nakon rata imaju svoje tvornice, milijune eura na računima. Takvi mogu biti heroji političarima koji na njima sakupljaju političke bodove, ali meni ne!

Kao ocu triju kćeri i piscu bez stalnog radnog odnosa, možda ne treba postavljati pitanje na što će potrošiti iznos nagrade Fric? Vrijedi li, ipak, i za vas formula roditeljskog savjeta djeci, aktualna u Hrvatskoj: bježite, djeco, glavom bez obzira!?

Čini mi se da sam ovaj novac potrošio prije nego što sam ga dobio, tako da tu neće biti velikih problema. Jer baviti se pisanjem u Hrvatskoj, živjeti samo od pisanja, jako je teško. A što se tiče emigriranja, to je individulna stvar, svatko mora odlučiti što je za njega najbolje. A situacija je loša, gospodarstvo je krepalo, jedino nas političari uvjeravaju da će uskoro sve biti super. Sve u stilu: sjede dva puža na kornjači i kaže jedan drugome: 'drži se, krećemo!'

Kao profesionalni pisac svjesni ste učinaka kulturne politike, koju sad oblikuje ministrica Obuljen Koržinek. Kakva je to politika? Kakav učinak? U kojim kategorijama ima smisla o njoj, naime - o politici, razgovarati?

Još sam na početku bio malo skeptičan prema ministrici, upozoravajući da je ipak riječ o činovnici iz vremena HDZ-a za koju mi se čini da ima silnu ambiciju, ali ne i viziju u kulturi. Sport nam je u problemima: ali oko njega je kaiš, no oko kulture je konstantno omča. Osim toga, kako objasniti da jedan Đapić ulazi u kazališno vijeće u Osijeku, Bruna Brstilo u Lisinski, a Hasanbegović, kojem su jedine reference u kulturi da je visio u kazališnim kafićima, ulazi u HNK?!

Kako može u kulturna vijeća biti imenovan onaj Ilčić, za kojeg je grijeh masturbacija? Pa to su likovi za srednji vijek! Na kraju krajeva, kakva je to perverzna potreba svih tih ljudi da se guraju tamo gdje im nije mjesto, kao da nekim ljudima na cesti kažeš: 'idite sad vi operirati pacijente u bolnicu', a oni onda odmah tamo otrče iako pojma o medicini nemaju.

I za kraj, telegrafski: koji se vaši romani uskoro uprizoruju i gdje?

U Gavelli mlada redateljica Tamara Damjanović i mlada dramaturginja Nina Bajsić postavljaju na kazališne daske 'Sjećanje šume'. Na jesen roman 'Blue Moon' u Kerempuhu postavlja Boris Liješević. U Makedoniji, na albanskom jeziku, Dino Mustafić radi moju dramu 'Snajper', koja je igrala u ZKM-u, u Africi, Ljubljani, na Splitskom ljetu. Ali na kraju bih ipak rekao ono poznato: umjetnost možda ne može spasiti svijet, ali mora biti tu. Suočavati, svjedočiti, postavljati pitanja ma koliko ona bila bolna, a ne tek služiti za jeftinu zabavu. Čitam i loše knjige jer se iz njih također može puno naučiti