Kazališni "Hasanbegović" okreće ploču na kojoj piše “Trg maršala Tita”, no druga strana nije prazna. Ono što se živi lik ne usuđuje, kazališna replika čini slobodno - na njoj piše “Trg poglavnika Ante Pavelića”. 

Nova predstava Olivera Frljića, Pirandelovih Šest lica traži autora, koja je u četvrtak prvi put izvedena na daskama Kerempuha,  odmah vidimo, manifest je zatajenih istina. Već u prvom prizoru ustaše su četnici; kokain se, na svadbi desničarske ikone, nosi lopatama, konzervativni uglednici koji nose svinjske maske kotrljalju se na zlatnim plinskim bocama, dok se iznad svih uzdiže divovska singerica kojom “krojač Hrvatske i Bosne,” režiser predstave, kroji iz donesenog materijala. Zvučna je kulisa gromoglasna -  kazališni "Thompson" izvodi najžešći turbofolk koji čujemo cijelo vrijeme 15-minutne uvertire, orgijastičke svadbe koja se odvija na kulisi divljih ritmova...

“Šest lica” nikad neće biti “Pedeset nijansi” - ovdje je sve crno, a komu to nije sasvim jasno, maske lica, načinjene u formi svinjskih glava, otklonit će sve dileme. Likovi se overdoziraju ikonama, zastavama, Gospom, svim emanacijama trasha, domoljubnim turbofolkom, i prije svega drugog - osim možda novca - mržnjom prema različitosti. Vizualno, nalikuju na figure kakve je u Njemačkoj slikao Otto Dix, umjetnik kojeg je Hitler smatrao prvakom degenerirane umjetnosti.

“Misija umjetnosti nije”, rekao je Hitler, “da se sve pretvara u prljavštinu, da ljudska bića oslikava samo u stanju raspadanja, da crta kretene kao simbole majčinstva ili da predstavlja deformirane idiote kao simbole ljudske snage. Misija umjetnosti je slikanje arijevskog čovjeka.”

Te iste, politički deklarirane ciljeve veličanja lokalne zajednice, imamo i kod nas, samo su termini ponešto drukčiji: dignitet ili svetost rata, čistoća obitelji i nacije, vjere, Tuđmana i drugih sekularnih političkih ikona, revolucije nekoć. U tom je smislu obiteljaški pokret nezakonito dijete totalitarizama 20. stoljeća. Frljić smeta obiteljašima, “crni talas” smetao je socrealistima i subnorovcima, ekspresionizam je smetao nacistima. Sve što kvari čistoću vizije trulo je. Sve što kritizira, dekonstruira idilu - ili je prokazuje kao laž - jest “degenerirano” a Frljić radi upravo to - ide "društvu pod kožu" na isti način kako je pod kožu zasijecao i vlastitoj obitelji, nemilosrdno i bez popusta.

Dixove su slike u vrijeme nacizma opisivane kao egzemplar “potencijala za pokvariti čistu njemačku psihu”. Hitler je na otvaranju izložbe degenerirane umjetnosti - u koju bi mnogi Frljićevi protivnici postavili njegove predstave - rekao: “Šteta što se ljude poput ovih ne može zatvoriti”. Nema sumnje da će ta misao sijevnuti i u nekim našim glavama kad budu gledale “Šest lica”. U Poljskoj je već bio izložen progonu. “To nije umjetnost, to je kloaka”, prosvjedovali su pripadnici Svepoljske mladeži tijekom premijere predstave “Izopćenje”.

“Večeras je ovdje morala biti policija i spriječiti predstavu da ne dopusti svetogrđe i ruganje vjerskim i nacionalnim simbolima. Očekujemo da će Poljska deportirati redatelja koji nije Poljak i zabraniti mu ulazak u Poljsku”, rekao je šef Mladeži Robert Winnicki, poljski Ilčić.

"Katolički Institut Ordo iuris prijavio je Frljića Vijeću Europe, a Poljake su pozvali da tuže predstavu, glumce i režisera, uz obećanje da će im oni platiti troškove.  Na rimskoj premijeri 1921. godine, u osvit rađanja talijanskog fašizma (godinu dana kasnije, Pirandelov će mezimac Mussolini pobjedonosno umarširati u Rim) dio je publike podivljao, glasno prekidajući predstavu povicima “Ludnica!”

Ako se to ne dogodi u prvih 15 minuta, neće ni u ostatku jer na početku uvertire glumci, ustrašeni od žestoke satire na račun domoljubnih ikona, odustaju od sudjelovanja u tom komadu, pa na scenu stupa pravi Pirandello - doduše prokrustovski stisnut u hrvatski okvir.

Ali on u taj okvir - zahvaljujući Frljiću - savršeno sjeda. Ostatak predstave čini, naime, “sat anatomije” farizejske naravi naše obiteljaške scene, uz povremene izlete u drame svjetske hipokrizije, poput komentiranja seks afere Weinstein.

- U prvom dijelu predstave - rekao je Frljić u intervju za T-portal - glumci rade predstavu koja se referira na aktualne političke svinjarije u Hrvatskoj. Uz to, htio sam govoriti o strahu kao dominantnoj emociji u hrvatskom društvu, o hrvatskom glumištu te poražavajućoj činjenici da se to isto glumište protiv raznih pritisaka i cenzure ponajviše borilo i bori autocenzurom...

U drugom dijelu predstave vidimo opsesivnu potragu njezinih glavnih likova za identitetom.

"To je sjajna metafora za hrvatsko društvo, koje već 26 godina traži svoj identitet. Što je sve postalo žrtva te potrage, možemo vidjeti i iz najnovije presude haškoj šestorci", kaže Frljić.

“Ta predstava je silovanje kulture i ne bi smjela biti financirana javnim novcem”, rekla je glasnogovornica vladajuće stranke.

Hoćemo li sličan scenarij gledati i u Hrvatskoj?