Okupljeni su te večeri nestrpljivo čekali zaključenje jedne duge epizode bitke za urbani Zagreb i onda se napokon dogodilo. Prvo je osvijetljena glavna greda, a potom je iz polusjene gradske noći izronila blješteća gornja konstrukcija, sve uz zvukove bezvremenih električnih gitarskih klasika Jimija Hendrixa: "Hey Joe", "Red House", "Manic Depression"...

Grad je posebno instalirao i projiciranje natpisa "HENDRIX" na most. I dok su jedni bili oduševljeni blještanjem i treptanjem, drugi su rezignirano zaključili da je riječ o običnom kiču. Bilo je to praktično proglašavanje "Hendrixovim mostom" starog željezničkog mosta iz 1939. preko Save.

Mnogi su komentirali da se Hendrix sad okreće u grobu. Kako bilo, ovim je zaključena posljednja runda ravno tri desetljeća borbe sljedbenika ljevorukoga gitarskog virtuoza, čije je ime nepoznati autor na zelenome mostu prvi put ispisao u doba Univerzijade 1987. Pokazalo se da je riječ o najžilavijem od svih zagrebačkih grafita. Gradske vlasti godinama su ratovale protiv njega, prebojavale ga, da bi se nova inkarnacija pojavila nekad i samo nekoliko dana poslije.

Navodno je Grad angažirao i zaštitare, no grafiterski Zagreb pokazivao se kao nepokoreni dio grada, dotle da Zagrepčani taj most jedva da i poznaju drugačije nego kao "Hendrixov most", da su organizirali čak i "Hendrixov polumaraton". I tako sve do posljednje intervencije administracije Milana Bandića, koju jedni smatraju konačnom pobjedom urbane kulture, dok je drugi smatraju čistom travestijom i tek još jednim produbljivanjem sukoba između gradonačelnika i Zagreba.

Zamjenica gradonačelnika Vesna Kusin nema dvojbi o čemu je riječ, dvojbi zapravo nema vjerojatno ni jedan Zagrepčanin, samo je pitanje s koje strane barikade.

"Stalnim ispisivanjem tog imena, upornošću autora, došlo se do toga da se to ime na kraju i prizna. Istodobno se borimo protiv grafita, imamo akciju obnove fasada, da ti grafiti ne bi kvarili izgled zgrada, pa tako i mosta. Ali taj grafit je nepoznati autor napisao, nacrtao na taj most s ciljem da se most nazove imenom Jimija Hendrixa. Mislim da su autori postigli svoj cilj i da im se, kao što vidimo, ta upornost na kraju i isplatila. Dobili smo ime na drugačiji način i više nema potrebe da se ljudi veru preko mosta i pišu po njemu", rekla je Kusin.

Ona, dakle, smatra da most posljednjom svjetlosnom intervencijom dizajnera rasvjete Deana Skire izgleda ljepše, da je Grad odgovorio zahtjevima za Hendrixovim imenom. Mada, činjenica je da Skira nije predvidio projiciranje Hendrixova prezimena na most na mjestu izvornoga grafita.

"Izvorni grafit je izgledao kako je uopće mogao izgledati kad visiš s mosta, naopačke ili naglavačke. Uopće ne znam kako su to izvodili. Zato i jest svako slovo izgledalo drugačije. Mislim da ovako izgleda ljepše, a s ovim je konačno dobio i ime", nastavila je dalje Kusin. To da je plan Grada da svi mostovi budu osvijetljeni, da se na taj način mijenja slika grada, odavno nije nikakva tajna. Ostaju ipak brojni ogorčeni prigovori da je most izgubio prepoznatljivost, da ovo nema veze s izvornikom.

"Ne bih rekla da je osvijetljenjem most izgubio prepoznatljivost. Mi smo svi nekad jako napredni, pa kad netko ima neku ideju i kad se napokon nešto ovako ostvari, onda bi odjedanput svi otišli korak natrag. Mi postajemo velegrad i Zagreb mora imati jednu drugu sliku. Kad slijećete avionom, vidite Zagreb iz zraka, s osvijetljenjem vidjet će se i svi ostali mostovi", rekla je Kusin.

Antun Sevšek, arhitekt i aktivist udruge Pravo na Grad, ne slaže se s time i ima puno složeniji stav koliko ovakvo rješenje odražava ono kako su građani dugi niz godina doživljavali taj most s nesuđenim grafitom.

"Mjesecima prije ove svjetlosne intervencije naglašen je diskurs o grafitu i općenito o grafitima kao o vandalizmu. Potom se HŽ Infrastruktura suprotno dosadašnjem afirmativnom stavu prema grafitu i inicijativama za preimenovanje mosta, priklonila gradskoj odluci za njegovim uklanjanjem. Sve je kulminiralo ovim pompoznim zahvatom koji se, u skladu s dominantnom gradskom praksom, pripremao u tajnosti.

U suštini se radi o dvije razine problema; prvoj da se ignorira zahtjev da nestašna, a s vremenom i omiljena, intervencija na mostu ostane u obliku kakvom je bila, a drugoj da se pod izlikom uređenja i osuvremenjivanja ova spontana gesta transponira u ulickano i pretenciozno oblikovanje potpuno neprimjereno neposrednosti tog prvog rješenja. Naravno, bez javne rasprave i predstavljanja namjere uredjenja, bez natječaja za odabir likovnog rješenja i u konačnici izuzetno skupom izvedbom", kazao je za Express Sevšek.

On nije zaboravio da je početni stav gradskih vlasti na početku bio potpuno ignoriranje zahtjeva javnosti, da bi se na kraju došlo do pokušaja donošenja nekog trajnijeg rješenja.

"Oni iz Grada koji su o tome odlučivali očito su se željeli nekome dopasti, ali u potpuno neprimjerenoj proceduri. Vjerojatno ste i vi dobili u sandučić obavijest o iskazivanju interesa zaštite svih zgrada protiv grafita. U ovom trenutku je u Zagrebu u tijeku nekakav križarski rat protiv grafita kao protiv nečega što nagrđuje, što uneređuje grad. S te pozicije ovaj antigrafiterski sentiment postaje jasan. S druge strane siguran sam da taj gradonačelnik smatra da je ovime udovoljio i 'volji građana', premda se radi o jasnoj manipulaciji i izbjegavanju legitimnih procedura. No, u ovakvoj varijanti zahvat je estetski izuzetno neprimjeren, više nije niti grafit."

Procedura, ističe Sevšek, bila je netransparentna i ishitrena, a realizacija skupa. "Meni osobno rješenje je izuzetno loše, ali problem uopće ne bih stavljao u domenu osobnog ukusa. To je suštinsko nerazumijevanje i travestija popularnog zahtjeva u, rekao bih, njegovu malograđansku interpretaciju", njegov je sud o tom mostu u posljednjoj varijanti, koja lako moguće nije i posljednja.

Pitali smo ga koliko administracija Milana Bandića doista razumije urbanu kulturu Zagreba, posebno zbog situacija poput uklanjanja zida s umjetničkim grafitima duž zida Branimirove ulice.

"Ta vlast to suštinski ne razumije. Ja uvijek nastojim na stvari gledati cjelovito. Tako i na zid u Branimirovoj, koji jest bio jedini prostor samoorganiziran da se na njemu stvaraju ambiciozniji grafiti. Istina, grafit u svojoj praksi nikada ne traži dopuštenje, njega se ne može u potpunosti usmjeriti, ne može mu se reći: 'OK, sad vi grafiteri tu radite, ali ne i drugdje!' No, u Branimirovoj se godinama to poštovalo.

A onda su ga srušili i tu se pokazalo da je taj zid bio maska cijelog kolodvora i Gredelja, prostora koji zjapi prazan, podiskorišten. Mora se i to istaknuti, jer to je isto jedan od ključnih gradskih problema. Tu više nije riječ samo o estetskom problemu, nego o jednom velikom gradskom potencijalu kojime se ne bavimo. To što se nešto doima ružnim, tek je površinski učinak propadanja i nepostojanja strategije da se neki problem adresira "objasnio je.

"Dogodio se niz 'uljepšavanja' koji uopće ne spadaju u domenu urbanizma. Riječ je o nizu površnih i površinskih intervencija u javni prostor grada. Većina njih pogođena je direktnim narudžbama, većina ih je bila dvojbene estetske vrijednosti i većina ih je bila preplaćena. Ono što se iza toga krije jest da se urbanizmom uopće nije bavilo.

U smislu da je urbanizam praksa planski i sveobuhvatno vođene transformacije ukupnosti gradskih prostora, kojom se reguliraju njegova morfologija, namjena i vlasnička struktura, uz aktivno sudjelovanje javnosti i primjenu najkvalitetnijih projektantskih rješenja. Ovo o čemu sada govorimo pokazuje da su se gradske vlasti bavile isključivo površinskim zahvatima bez da su ulazile u rješavanje problema tkiva, javnog prostora, infrastrukture, komunalne infrastrukture. To i nije urbanizam, nego komunalno uljepšavanje", rekao je.

Od najspornijih aktualnih mjesta, Sevšek navodi dva primjera, propadanje Paromlina u blizini Poglavarstva, te uređenje kontaktne zone Trga bana Jelačića.

"Recentan primjer je uređenje prostora Europskog trga i kontaktne zone oko njega bez natječaja, bez ambicije da se sagleda cjelovito, da se tretira ikako osim površinski. Najveći problemi su nebavljenje velikim gradskim prostornim resursima ili zapostavljanje razvoja rubnih dijelova grada u korist uređivanja centralnih gradskih prostora namijenjenih prvenstveno turizmu. Propadanje Paromlina i Gredelja ili neadekvatna prometna i komunalna infrastruktura na prostoru čitavog grada, to su pravi problemi koji se ovakvim zahvatima pokušavaju maskirati.