Kako je Hendrixov most izazvao rat između dva Zagreba

Okupljeni su te večeri nestrpljivo čekali zaključenje jedne duge epizode bitke za urbani Zagreb i onda se napokon dogodilo. Prvo je osvijetljena glavna greda, a potom je iz polusjene gradske noći izronila blješteća gornja konstrukcija, sve uz zvukove bezvremenih električnih gitarskih klasika Jimija Hendrixa: "Hey Joe", "Red House", "Manic Depression"...

Grad je posebno instalirao i projiciranje natpisa "HENDRIX" na most. I dok su jedni bili oduševljeni blještanjem i treptanjem, drugi su rezignirano zaključili da je riječ o običnom kiču. Bilo je to praktično proglašavanje "Hendrixovim mostom" starog željezničkog mosta iz 1939. preko Save.

Mnogi su komentirali da se Hendrix sad okreće u grobu. Kako bilo, ovim je zaključena posljednja runda ravno tri desetljeća borbe sljedbenika ljevorukoga gitarskog virtuoza, čije je ime nepoznati autor na zelenome mostu prvi put ispisao u doba Univerzijade 1987. Pokazalo se da je riječ o najžilavijem od svih zagrebačkih grafita. Gradske vlasti godinama su ratovale protiv njega, prebojavale ga, da bi se nova inkarnacija pojavila nekad i samo nekoliko dana poslije.

Navodno je Grad angažirao i zaštitare, no grafiterski Zagreb pokazivao se kao nepokoreni dio grada, dotle da Zagrepčani taj most jedva da i poznaju drugačije nego kao "Hendrixov most", da su organizirali čak i "Hendrixov polumaraton". I tako sve do posljednje intervencije administracije Milana Bandića, koju jedni smatraju konačnom pobjedom urbane kulture, dok je drugi smatraju čistom travestijom i tek još jednim produbljivanjem sukoba između gradonačelnika i Zagreba.

Zamjenica gradonačelnika Vesna Kusin nema dvojbi o čemu je riječ, dvojbi zapravo nema vjerojatno ni jedan Zagrepčanin, samo je pitanje s koje strane barikade.

"Stalnim ispisivanjem tog imena, upornošću autora, došlo se do toga da se to ime na kraju i prizna. Istodobno se borimo protiv grafita, imamo akciju obnove fasada, da ti grafiti ne bi kvarili izgled zgrada, pa tako i mosta. Ali taj grafit je nepoznati autor napisao, nacrtao na taj most s ciljem da se most nazove imenom Jimija Hendrixa. Mislim da su autori postigli svoj cilj i da im se, kao što vidimo, ta upornost na kraju i isplatila. Dobili smo ime na drugačiji način i više nema potrebe da se ljudi veru preko mosta i pišu po njemu", rekla je Kusin.

Ona, dakle, smatra da most posljednjom svjetlosnom intervencijom dizajnera rasvjete Deana Skire izgleda ljepše, da je Grad odgovorio zahtjevima za Hendrixovim imenom. Mada, činjenica je da Skira nije predvidio projiciranje Hendrixova prezimena na most na mjestu izvornoga grafita.

"Izvorni grafit je izgledao kako je uopće mogao izgledati kad visiš s mosta, naopačke ili naglavačke. Uopće ne znam kako su to izvodili. Zato i jest svako slovo izgledalo drugačije. Mislim da ovako izgleda ljepše, a s ovim je konačno dobio i ime", nastavila je dalje Kusin. To da je plan Grada da svi mostovi budu osvijetljeni, da se na taj način mijenja slika grada, odavno nije nikakva tajna. Ostaju ipak brojni ogorčeni prigovori da je most izgubio prepoznatljivost, da ovo nema veze s izvornikom.

"Ne bih rekla da je osvijetljenjem most izgubio prepoznatljivost. Mi smo svi nekad jako napredni, pa kad netko ima neku ideju i kad se napokon nešto ovako ostvari, onda bi odjedanput svi otišli korak natrag. Mi postajemo velegrad i Zagreb mora imati jednu drugu sliku. Kad slijećete avionom, vidite Zagreb iz zraka, s osvijetljenjem vidjet će se i svi ostali mostovi", rekla je Kusin.

Antun Sevšek, arhitekt i aktivist udruge Pravo na Grad, ne slaže se s time i ima puno složeniji stav koliko ovakvo rješenje odražava ono kako su građani dugi niz godina doživljavali taj most s nesuđenim grafitom.

"Mjesecima prije ove svjetlosne intervencije naglašen je diskurs o grafitu i općenito o grafitima kao o vandalizmu. Potom se HŽ Infrastruktura suprotno dosadašnjem afirmativnom stavu prema grafitu i inicijativama za preimenovanje mosta, priklonila gradskoj odluci za njegovim uklanjanjem. Sve je kulminiralo ovim pompoznim zahvatom koji se, u skladu s dominantnom gradskom praksom, pripremao u tajnosti.

U suštini se radi o dvije razine problema; prvoj da se ignorira zahtjev da nestašna, a s vremenom i omiljena, intervencija na mostu ostane u obliku kakvom je bila, a drugoj da se pod izlikom uređenja i osuvremenjivanja ova spontana gesta transponira u ulickano i pretenciozno oblikovanje potpuno neprimjereno neposrednosti tog prvog rješenja. Naravno, bez javne rasprave i predstavljanja namjere uredjenja, bez natječaja za odabir likovnog rješenja i u konačnici izuzetno skupom izvedbom", kazao je za Express Sevšek.