"Hoće li zauvijek biti tako? Tuđe zvati svojim, a svoje zaboraviti u tuđini?", pita se rođena Zagrepčanka, bosanska književnica Lana Bastašić na početku svojih dnevničkih zapisa nastalih u doba "novog normalnog" tijekom četveromjesečnog boravka u Zurichu u proljeće 2021. godine. Lana piše jer ne može drugačije, a ne da bi ostavila trag. Ali obuzeta brigama, tugama, strahovima i nadanjima, kao i većina Bosanaca, zrači nepatvorenim, razgaljujućim humorom koji nas lakše vodi kroz zahtjevne teme Lanina obraćanja svom poznatom, ali i nepoznatom čitatelju.

"Osamljujemo se, otkidamo se od svijeta kako bismo, istovremeno, razgovarali s nekim u budućnosti. Nije ni čudo što smo svi pobudalili." Dnevnički format je izabrala kako bi se fokusirala na iznošenje intimnih tema koje svi, kroz njene strahove, nadanja i sumnje prihvaćamo kao vlastite. Zgodnu definiciju dnevničke proze iznio je D'Israeli u "Kuriozitetima književnosti" (1793.). Ove "knjige računa", kaže on, "čuvaju ono što se istrošilo u sjećanju i... dajemo čovjeku račun o sebi samome sebi". U tom smislu, pisanje dnevnika može se smatrati tipom razgovora ili monologa, kao i oblikom autobiografije.

Pišući svoj "Crveni kofer", Lana već na prvim stranicama kreću u bitku za pravo na različitost koje se u slobodoumnoj, liberalnoj, jednoj od najljepših europskih metropola Zurichu, nakon referendumskog izglasavanja zabrane nošenja burki i nikaba u javnosti, narušava oglasima okačenima na električne bandere na tramvajskim stanicama s kojih Lana trga poziv muslimankama da skinu burku kako bi prestale biti "nevidljive" u slobodnom švicarskom društvu. Tu "vidljivost" spisateljica doživljava diskriminirajućom gestom i poručuje: ''Problem je u tome što mi (misleći na građane drugih vjeroispovjesti) ne vidimo točno onoliko ženskog tijela koliko smo odlučili da je prikladno. To mi je posebno ironično, jer nas je upravo feminizam učio da se ženski identitet ne bazira na onome što je od žene viđeno. Žena koja nosi nikab ili burku vidi svijet sasvim isto kao i ona koja ih ne nosi".

Lana nas, vrlo hrabro, poziva da sudjelujemo u njenim svjetovima, svjetonazorima i nemirima. Potpuno se otkivajući postaje "vidljiva", nama čitateljima, strancima - pozivajući nas u svoj svijet, kao dobrodošle goste s kojima želi podijeliti sva svoja emotivno-psihološka stanja. Kao i kod svakoga od nas, njen život je prožet i određenom količinom boli. Njezino postupanje prema lošem liječničkom nalazu, izbjegavanje poziva bliskih ljudi, pokušavanje biti boljom osobom u trenucima dok promatra živote prijatelja, suočavanje s vlastitim slabostima, dovodi je do pitanja: "S koliko godina čovjek napokon prihvati da je govno? Mislim da sam blizu''. Odgovara zapravo svima nama, kako se najčešće osjećamo kad nam stvari ne krenu onako kako bismo mi to željeli.

Brige koje dolaze s godinama nas tjeraju na mijenjanje naših života. ''Moj plan je isti već dugo i ne uključuje ni ručkove, ni podove: hoću da pišem, da putujem, da volim i da zajebavam fašiste. Ovo prvo me malo usporilo, ovo drugo pomalo izludilo, a od ovog trećeg polako odustajem."

Svjedočeći gubitku voljene osobe i sjećanju na njihov težak, zajednički život, te razgovor o smrti s doktorom dok čeka nalaz, sve to pogađa čitatelja, a njezin humor tek malo vedri situaciju.

Lana kroz svoj dnevnik nudi sjajne književne preporuke davno umrlih pisaca te nam pomoću njihovih stihova oslikava stanje vlastite duše i daje genijalnu turističku kartu Zuricha u doba Jamesa Joycea. "Ne znaš ti kako je prljavština divna", izjavljuje James Joyce jednom ciriškom prijatelju. Lana upućuje pitanje svom prijatelju, uredniku "Crvenog kofera", Semezdinu Mehmedinoviću: ''Sem, da li si ikada vjerovao u paralelne živote? Meni se ponekad čini da sam isprobala već dva, tri''.

- Ponekad, neki stariji prijatelj svojim mudrim savjetom: 'Zlato je uvijek dobro imati' zamjenjuje vašu baku. Nepoznati švicarski skitnica vas njeguje, a ni sami ne znate zašto ste pristali na to, ili razbijate glavu o onom kojeg nikada nećete uzimati 'zdravo za gotovo', istovremeno se u glavi borite s nacistima i tugujete za onim koji je otišao. Za prvom ljubavi. Paralelni životi! - piše Lana i u pravu je.