Proslavljeni redatelj Paolo Magelli, poznat po britkom jeziku i kritičkim stavovima, ljevičar, intelektualac i kazališni inovator, opet radi u zagrebačkom HNK gdje priprema klasično djelo iz zlatnog doba američke drame "Mačku na vrućem limenom krovu" Tennesseea Williamsa.

U toj turbulentnoj priči o južnjačkoj obitelji i posrnulom braku, neutaženoj žudnji i latentnom homoseksualizmu, mitske uloge Maggie i Bricka, dobro poznate iz kultnog filma, Magelli je dodijelio Zrinki Cvitešić i mladom Filipu Vidoviću, a premijera je zakazan za 13. listopada. Magellija poznajemo kao redatelja angažiranih i često kontroverznih predstava, kojima je s pravom provocirao kulturni i intelektualni establišment Hrvatske.

Već je u drugoj polovici osamdesetih, odmah nakon dolaska u Hrvatsku 1985. godine, postavio "Naciju" i "Lude dane" gdje se bavio nacionalizmom, ratom i padom režima, a nakon sukoba s Tuđmanovim režimo radio je u Njemačkoj, Belgiji, Austriji, Švicarskoj, Latinskoj Americi, te Izraelu i Palestini. Bio je i glavni ravnatelj kazališta Teatro Metastasio Stabile della Toscana u Pratu, a nakon povratka u Hrvatsku režirao je "Pir malograđana", "Pentagram" i "Noćni život" u ZKM-u te u HNK "Ženu" zaboravljenog Josipa Kosora.

U Hrvatskoj vas prati glas angažiranog redatelja koji radi politične tekstove. Što je politično u Williamsovoj drami "Mačka na vrućem limenom krovu", koju radite u HNK?

Kad je Tennessee Williams napisao taj komad, koji je u biti vrlo napadni tekst protiv obitelji, bila su prividno konzervativnija vremena nego danas. Mislim da je u Hrvatskoj itekako politično i zanimljivo raditi predstavu koja je zvjerski protiv obitelji.

Uglavnom se ta drama definira kao priča o obitelji, ali i o frustriranoj i seksualno nezadovoljenoj ženi, te o pritajenoj homoseksualnosti. Koliko ćete se baviti s tim temama?

U poznatom filmu "Mačka na vrućem limenom krovu" cenzuriran je Williamsov tekst što je jako razljutilo autora, koji je čak prosvjedovao na premijeri filma protiv takvog postupka. Sigurno neću skrivati Brickovu homoseksualnost – on je biseksualac, imao je odnose i sa ženama i s muškarcima, no ne mora značiti da je čovjek koji je imao odnose s muškarcima odmah i homoseksualac. Svatko doživljava svoju mladost kako želi i kako može, a možda i kako ne želi ili ne može. Dakle, ništa neću skrivati. Nadalje, iz teksta je jasno da je Margaret seksualno nezadovoljena, ali to nije primarno kod nje. Ona živi od sjećanja na ljubav i prisjeća se kako ju je Brick divno tretirao u krevetu prije nego što je imao aferu sa svojim prijateljem Skipperom. Ona je obrazovana žena i ima unutrašnje bogatstvo, ali je rasla u siromaštvu za razliku od njene šogorice, pa u isto vrijeme želi i to bogatstvo i Bricka. Ona je prava ‘mačka’, a dobar dio likova pripada felinijevskom svijetu. Svjesna je da je ta strašno bogata Brickova obitelj dekadentna i pokvarena, zna da je Brickov otac došao do bogatstva zahvaljujući prvobitnoj akumulaciji kapitala iskoristivši dva homoseksualca kako bi došao do svog imena, a zatim je puno radio i investirao u posao. Znači, neka vrsta modernog Lopahina iz "Višnjika", čovjek koji je vrlo blizak privrednom banditizmu koji karakterizira zemlje u tranziciji i u netranziciji, jer taj banditizam postoji i u Italiji, Njemačkoj i Francuskoj, ali na drugim razinama. Evo, nedavno je uhićen direktor Audija. Dakle, ni Njemačka nije imuna na takve afere ali se manje govori i trača, a u pitanju nisu milijuni nego milijarde. Tekst reflektira političnu situaciju koja itekako ima veze s ovdašnjim stanjem.

Ravnatelj Drame Ivica Buljan zna reći da se u HNK postavljaju predstave koje govore gledateljima o današnjem trenutku u Hrvatskoj. Što nam "Mačka..." govori o Hrvatskoj danas?

Ne mislim da je teatar reprodukcija stvarnosti jer je stvarnost daleko jača i pokvarenija nego što teatar može zamisliti. Ono može biti sinteza, a u ovom slučaju to je sinteza obiteljske dekadencije, društva koje omogućava laku zaradu i potrošnju, a u zamjenu za sve te udobnosti uzima ljubav. Dakle, princip je ja ti dajem, ali ti oduzimam ljubav, osobnost itd. Mislim da u tim sintezama možemo naći rješenje za sva ta pitanja.

Nova pročelnica za kulturu Grada Zagreba je u nastupnim intervjuima izjavila da Gradski ured za kulturu neće financirati predstave Olivera Frljića čime je najavila cenzuru. Kako to komentirate?

Ljudi koji prave vlastiti politički kapital, primjerice, promjenom imena Titovog trga, ili mišljenjem da je Jugoslavija bila represivni cenzorski sustav, sve bi smjeli u životu osim cenzure. Dakle, cenzura je limitiranje slobode. Ako ćemo prihvatiti limitiranje slobode i početi prebrojavati tko smije u ovom gradu i državi raditi, te prihvaćati to bez reakcije, to će biti prvi korak prema kraju slobode. Mi to ne smijemo prihvatiti! Gospođa Lederer ima pravo na svoj ukus i na svoje privatno mišljenje, ali neka ovaj grad i dalje financira Olivera Frljića, a neka ona ne ide na njegove predstave. Gdje je tu problem? To me podsjeća na Talijane koji su 1938. godine mislili da je Zakon o deportaciji Židova samo teatar koji radi Mussolini kako bi ugodio Nijemcima, a vrlo dobro znamo kako je to završilo. Ne bih volio da se povijest ponavlja. Legitimno je da gospođa Lederer ne voli Frljića i ne dijeli njegove stavove. I može na njegovim predstavama gađati glumce trulim rajčicama, javno protestirati i kasnije objašnjavati svoje geste, a pritom joj savjetujem da kupi kartu za njegove predstave, a ne da ih dobije besplatno zbog povlaštenog položaja. Ali nikako nema pravo određivati hoće li Frljić raditi ili ne u zagrebačkim kazalištima jer ona ne raspolaže vlastitim novcem nego novcem svih Zagrepčana, među kojima ima i onih koji dijele stavove Olivera Frljića. To s demokracijom nema nikakve veze. Nadam se da se šalila.

Ona je u svojoj argumentaciji navela da ne želi financirati Frljićeve predstave jer ih smatra političkim aktivizmom što zapravo znači da ona, odnosno Grad Zagreb neće financirati predstave lijevog ideološkog predznaka. A hoće li financirati one suprotne ideologije to ćemo tek vidjeti.

Ispričat ću vam jednu priču. Radio sam puno u Francuskoj. Našao sam se u Parizu, kada je ministar kulture bio François Leotard, najdesniji ministar kulture kojeg je Francuska ikada imala, uključujući i vladavinu Pétaina za vrijeme fašističke Višijevske Francuske. Pošto Francuska, odnosno, Ministarstvo kulture, financira s obilnim iznosima čak 90 posto kazališta u zemlji, osim privatnih, ministar kulture ima ekskluzivno pravo da bez natječaja imenuje intendanta kazališta. François Leotard je tada kao ministar kulture imenovao za intendanta Comédie-Française Antoina Viteza, koji je bio fantastičan glumac i genijalan redatelj te nepopravljivi komunist. Novinari su pitali gospodina Leotarda kako je on kao izraziti desničar postavio komunista i ljevičara Viteza na to mjesto, a on im je odgovorio da je posao ministra da ima reprezentativnu galeriju svojih ministara gdje svakako ulazi i Antoine Vitez kao najveći francuski režiser. Što je Leotard privatno mislio o Vitezu bila je njegova osobna stvar. Bojim se da mi nikad nećemo dostići taj stupanj civilizacije kada bi kazališta vodili ljudi koji to zaslužuju bez obzira na starost, političko mišljenje i ideologiju.

U Hrvatskoj zakon određuje odlazak ravnatelja u mirovinu nakon navršene 65-te godine života, kao što uostalom određuje i drugim zaposlenicima.

Veliki Claus Peymann je bio sve do ove godine direktor kazalište Berliner Ensemble premda je imao 83 godine. Njegove godine nisu bile nikakva prepreka da uspješno vodi taj teatar. I to je u skladu s europskim zakonom i svjetonazorom. Mislim da je odlazak Duška Ljuštine, koji je navršio 65 godina, s mjesta ravnatelja Kerempuha čista katastrofa! Je li Hrvatska u Europi ili nije? Poštuju li se u Hrvatskoj europski zakoni i europska praksa ili ne? Ja mislim da nije u Europi jer radi po svome i jer Hrvatski sabor to neće. S druge strane, u nekim hrvatskim kazalištima rade loši direktori koje bi trebalo šutnuti u guzicu i istjerati van.

Vratimo se pročelnici za kulturu Grada Zagreba, koja je najavila i svjetonazorske čistke, rekavši da više neće sufinancirati Zagreb Pride, kojem je grad davao skromnih 25.000 kuna. Njena argumentacije je glasila da to nema veze s kulturom. Ima li to veze s kulturom?

Nastavak na sljedećoj stranici...

Nemam pretenzija da budem grčki učitelj tuđih života, ali moram citirati Darija Foa, čiju sam predstavu "Sedmi, kradi malo manje" gledao kao klinac u Toskani, gdje lik Sedmog čitamo u evangeličkom smislu kao sedmu zapovijed – ne kradi! Pitali su ga što je to kultura, a on je odgovorio da je kultura imati žuljeve na rukama i znati da ih imaš, dakle, znati tko si. To je odgovor Ani Lederer. Ako je neko gay on ima svijest o tome i on je realnost u nekom sustavu, a grad je šarolika grupa ljudi, koja je komponirana od predstavnika različitih grupacija među kojima ima i konzervativaca i ultra konzervativaca, ali ima i naprednih, zatim religioznih i nereligioznih ljudi. Svatko od nas očekuje od tog grada nešto i ona nema pravo ukinuti dotaciju za Zagreb Pride. To je kultura, jer je dio naše kulture. Kultura je prije svega način življenja, a nisu to glupe knjige. Glupe i pametne knjige su dio naše intelektualne prtljage. To je pitanje našeg osobnog izbora.

Jednom ste izjavili da vas je Zoran Milanović jako razočarao jer ga uopće nije zanimala kultura, pogotovo ne kazalište. Mislite li da i premijer, recimo Plenković, treba pokazati razumijevanje za razvoj kulture i potaći kulturne aktivnosti, ili je dovoljan rad ministra kulture?

Milanović nije ništa znao o kulturi, ali me je pripremio na to da će Renzi u Italiji izgubiti. Mislim da nije dovoljan rad ministra kulture. Pogledajmo razliku: zadnja ozbiljna vlada u Hrvatskoj bila je ona Račanova, a da budemo iskreni, čak i prvi period Sanaderove vlade, a sve poslije je za mene budalaština. Jedna od prvih Sanaderovih pogrešaka, sad ne ulazim u ono za što je sudski procesuiran, bila je što je reducirao budžet za kulturu. Račanova ideja, s Vujićem, bila je ići putem Austrije jer je u vrijeme te administracije povećan budžet za kulturu. Onda je Milanović drastično srezao budžet za kulturu, što je ministrica Andrea Zlatar dopustila, a danas smo na minimumu. Mislim da je danas budžet za kulturu u Hrvatskoj u postocima neznatno veći od Albanije. To je po meni dokaz da se ide putem imbecilizacije naroda. To je strategija jer se imbecilima valjda lakše vlada i manipulira.

Vide li se već sada posljedice te imbecilizacije?

Naravno, pogledajte samo betonizaciju Dalmacije i ugrožavanje prirodnih resursa! To je refleksija jednog naroda koji je izgubio umjetnički senzibilitet i nema veze s kulturom, dakle, prekinuta je veza između naroda i kulture. Profesorica i pedagoginja Maria Montesori je rekla: Ako hoćeš promijeniti neki narod promijeni školstvo i za 15 godina imat ćeš novi narod i novu intelektualnu situaciju koja je spremna ići nekim drugim putem. Svi govore o Vukovaru, a ja pitam je li nekome palo na pamet da tamo izgradi kazalište, art kino ili muzej, koji nema veze s pištoljima i mitraljezima, dakle, bez sjećanja na prošlost? Da donese u Vukovar jednog Picasa? Ja bih poslao sve one političare, koji nisu ništa napravili za Vukovar, da s obiteljima za kaznu žive tri, četiri godine u Vukovaru pa da vide kako taj grad izgleda u osam navečer. Isto je u Vinkovcima, Požegi. Umjesto da revitaliziraju ono što je u Hrvatskoj bilo dobro kao što je bila jaka kulturološka mreža kazališta i kulturnih institucija u manjim mjestima, ide se na uništavanje. Prvo se ciljano uništila radnička klasa čemu je najviše pridonio Milanovićev SDP, a sad je na redu uništenje srednje klase.

Prošlog je tjedna izbio skandal jer se pronio glas da gradonačelnik Zagreba želi u dosluhu s vodstvom Hrvatskog glazbenog zavoda prodati tu najstariju i najugledniju glazbenu instituciju privatnom kapitalu kako bi se u njoj smjestio hotel.

To ne mogu vjerovati! Duboko se nadam da to nije istina jer ako jest, bit će barikada.

U Rijeci ste proljetos postavili Pirandellove "Gorske divove", koji su realizirani u sklopu projekta "ReOtkrivanje Europe". Pretpostavljam da ste tu predstavu postavili iz političkih razloga?

"Divovi s planina" je moja omiljena predstava iz mladosti, koja je svojedobno otvorila Bitef. Sad sam je radio u suradnji s omrznutim Oliverom Frljićem, a projekt je financirala Europska unija s 200.000 eura. Realizirao sam je s pet manjinskih teatara – Talijanskom dramom iz Rijeke, Slovenskim kazalištem iz Trsta, Njemačkim kazalištem iz Temišvara, Mađarskim teatrom iz Subotice i Albanskim teatrom iz Skoplja. To je genijalni tekst, koji govori o kraju umjetnosti i agoniji teatra, te u filozofskom smislu ukazuje da jezik nije barijera nego sloboda. Također, manjine predstavljaju vježbanje demokracije. Predstava se paralelno igrala na pet jezika, a zatim smo nastupali u svim tim centrima, gdje sam držao predavanja o Pirandellu i fašizmu. Taj tekst je Pirandello napisao već 1936. godine nakon što je dobio Nobelovu nagradu i već izašao iz desničarskog, fašističkoga kruga, te ušao u pesimističnu fazu, kad je razmišljao o novom čovjeku. Bio je potpuno siguran da će taj novi čovjek biti u neskladu s tehnološkim napretkom, najveći barbar kojeg je čovječanstvo vidjelo. Mislim da je bio u pravu.

Vidite li naznake fašističkih ideja u današnjim ultrakonzervativnim strankama i pokretima Europe?

Naravno, vidim ih u Poljskoj, Srbiji, Mađarskoj, pa i Hrvatskoj te u Beču, koji je centar novog fašizma, jer nemojmo se zavaravati - Beč je uvijek bio glavni grad Balkana. Na kraju krajeva, Hitler je bio Austrijanac. Ali ovo je vid opasnijeg fašizma: oni prijašnji fašisti su nosili oznake i uniforme, i znalo se tko je neprijatelj i koga moraš potući. Bili su odvratni, ali su bili ljudi. Danas je fašizam prikriven, apstraktan, a šamaranje zraka nema nikakvog efekta, a oni poslije gađaju puškom. Neka Hasanbegović otvoreno kaže što želi!

Kako se možemo boriti protiv tog fašizma?

Time se možemo baviti sve manje i manje jer je sve manje love, a oni su pronašli metodu zatvaranja pipe, ali na kraju će sve to, kako kaže Pirandello, nestati. Tome smo jako blizu. Drugo, reakcije i otpor naše inteligencije, umjetnika i obrazovanih ljudi te sveučilištaraca je jednak nuli. Puno kava i ogovaranja, a ništa akcije. Umjesto da cijelo zagrebačko glumište spusti zastore i kaže da neće igrati dok reduciranje slobode bude važeća platforma i dok Ana Lederer ne povuče svoju izjavu. Hoćete biti planetarno popularni? OK, bit ćete prva vlast na svijetu koja će ukinuti kazalište! Svuda kontrola i strah, a svojedobno su glumci u HNK digli glas protiv komunizma i odbili igrati predstavu "Ostavka". Dakle, može se.

U Zagreb ste stigli sredinom ‘80-ih. Možete li usporediti ondašnji Zagreb, koji je tada u kulturnom smislu bio vrlo napredan s ovim današnjim gradom kojeg je zahvatio val neokonzervativizma?

Mislim da paralelno idu dvije priče i dvije ogromne dekadencije iako povijesno potpuno različite. Jedna je vezana za Beograd, koji je tada bio vrlo internacionalni grad i gdje je nacionalizam bio potpuno marginaliziran. Drugi je bio Zagreb, koji je bio rafiniran kao Kobali šeširi, duboko intelektualan, gdje se po nekim kućama još govorilo njemački i u kojem je kulturni rafinman bio na istoj razini kao u Beču, ako ne i na višoj. Kad sam došao u Zagreb 1985. godine po noći nije bio otvoren niti jedan kafić! Do Univerzijade 1987., pokrenuli smo mnoštvo stvari. Političke strukture su mislile da smo ludi. Mislim da je Celestin Sardelić, veliki političar kojeg je Zagreb potpuno zaboravio, bio najviše zaslužan za to. On je bio kao gladijator i borio se kao lav, jer je bio manje oprezan negoli tadašnji službeni politički establišment. Tako sam ga ja doživio. Zagreb je tada bio u strašnom usponu, a to se sve prekinulo s ratom. Nećemo sada o ratu, to smo apsolvirali, ali dat ću vam jednu usporedbu iz prirode koja je vrlo poučna. Moj prijatelj Jan Fabre je imao djeda biologa koji se cijeli život bavio termitima. Taj njegov djed znanstvenik imao je prijatelja u Ljubljani, koji se bavio mravima. I oni su se cijeli život dopisivali. Dakle, termiti su 20 do 30 puta inteligentniji od mrava, no oni su milijunima godina u manjini. Zagreb je u osamdesetima bio rijetki grad gdje su još vladali termiti, a onda su došli mravi iz raznih krajeva Hrvatske i proždrli termite. Odnosno, postavili ih na njihovo mjesto - mjesto manjine.

Gdje ste vi danas na svom životnom putu?

Između Firence, Zagreba i Dortmunda, ali imam i neke usputne stanice, recimo, nakon HNK idem u Budimpeštu gdje ću prvi put postaviti tekst "Maratonci trče počasni krug", dakle ono što Mađari zaslužuju. Onda me čeka dug koji moram Sarajevu, gdje sam prije rata dobio pet nagrada za "Tri sestre" kao najbolju predstavu, a nakon rata još dvije, no još nikad nisam režirao u Sarajevu. Neću vam reći naslov da mi netko brzopotezan odavde ne ukrade ideju. Nakon toga idem u Skoplje, Portugal...