Đavolji pakt hrvatskog rapa i cajki donio je čudovište
Kad biste prije desetak godina ugledali muškarca s dreadlocksima, mogli biste lagodno zaključiti da taj rastafarijanac voli neku vrstu alternativne muzike, nekonvencionalan stil života te da je pripadnik pokreta koji se zalaže za slobodu i ljubav. Da svoje stavove, ma koliko to tinejdžerski zvučalo, svojim izborom frizure naglašava. Takav muškarac, prije deset godina, gnušao bi se ispraznih rima, lažnog sjaja i patetične emotivnosti turbofolka.
Možda je glupo reći gnušao jer je to preteška riječ za nekoga tko propovijeda slobodu i ljubav, no svakako ga takvo nešto ne bi privuklo. Danas, kad čovjeka zaista više ništa ne iznenađuje, u regionalnoj muzičkoj sceni upada u oči lik balkanskog rastafarijanca koji nije stasao na muzičkom nasljeđu Boba Marleyja i reggae pokreta, nego je svoje dreadlockse brižno uzgajao u narodnjačkim klubovima. Je li to loše? Ni najmanje. Samo je malo neobično.
Umjetničko ime ovoga raste je, pogađate, Rasta (pravim imenom Stefan Đurić), a nije zvijezda turbofolka kakvog znamo, nego njegova novog rukavca, trap folka. Svaki od Rastinih ispoliranih videouredaka pogledalo je više od 30 milijuna ljudi, iza muzike, aranžmana i spotova stoji po desetak ljudi, a jeftini stihovi o raskošnom i lagodnom životu zarazni su taman toliko da na svojim krilima ponesu sve nježne duše koje žele evoluirati od pravog seljačkog turbofolka na urbaniji klupski turbofolk.
Rastini spotovi se, kao zapravo ni muzika, ne razlikuju puno od onih koje potpisuju reperi Drake ili Kendrick Lamar, uz razliku što su obogaćeni neizostavnim balkanskim melosom i što igraju na još siroviju emociju, uz koju nesumnjivo ide manje mašte i kreativnosti.
No zanimljivo je to što umjesto klasičnih turbofolk žalopojki (Iz tvojih usta kaplje gorak med/ o zar sam dužna da budem tužna) koje počivaju na nesretnoj ljubavi i emotivnoj nesređenosti, Rasta pjeva o blagostanju, luksuzu i dobrom životu (mala voli Audi/ mala voli BMW/ mala voli dolare/ mala voli evre).
I dok američki reperi, primjerice Tyga, French Montana ili Ty Dolla $ign, najnormalnije koketiraju s popom i elektroničkom muzikom, a zauzvrat uživaju nevjerojatnu popularnost, kod nas se, pogotovo u reperskoj zajednici, na ovaj muzički žanr još gleda podozrivo. Rap treba ostati rap. Rap je prirodni neprijatelj folku. U Hrvatskoj, izuzev zaprešićkih repera Connect koji su tijekom 15 godina pred očima javnosti mutirali u cajkaroše, nitko nije prigrlio ovaj novi trend - reperi su ostali reperi i dalje podsjećaju na Edu Maajku, Tram 11, Frenkieja i Stoku.
Iako je zanimljiva pojava trapa koji je nastao kao odgovor na osviješteni rap prethodno navedenih izvođača. Tako neki od najpopularnijih trapera, poput High5, Kuku$ Klana i Shire Rodbine, ne repaju o siromaštvu i političkom kriminalu, nego bacaju brze rime o drotovima, droljama, parama i kokainu. Za mišljenje o spoju trapa i cajki pitali smo Brunu Rakamarića, poznatog i kao Riđi Riđ, iz grupe High5.
"Mislim da je pojava trap folka nešto normalno i očekivano, glazba je za te ljude biznis od kojeg se dobro živi i moraju se pratiti trendovi kako bi se ostalo relevantnim i aktualnim. Trap produkcija (takav stil beatova i matrica) trenutačno je jako popularna u svijetu te nije čudno da su se ti neki folk izvođači okrenuli tome i zajahali taj val.
Osim toga, to je muzika prikladna za klubove, a i ti neki motivi pretjeranog hedonizma i kriminala su nekako zajednički te se provlače i kroz trap i kroz folk tako da taj njihov spoj nije nešto iznenađujuće. Što se tiče repera koji surađuju s folkerima, ne mislim ništa loše o tome, dapače, nek’ ljudi uzimaju i zarađuju pare, treba se nekako snaći u životu i to mi je ok. Ako ništa drugo, barem cajke sad imaju bolje beatove." Srpski i bosanski trap otišao je tamo gdje se hrvatski ne usudi.
Ušao je u đavolji pakt s cajkama i izrodio čudovišno mladunče kojeg se ni Frankenstein ne bi postidio - rap cajke. Kako najbolje objasniti ovaj žanr? Cajke znamo što su, no trap je jedan od rukavaca hip-hopa, njegovo zločesto dijete. Sama riječ "trap" u narko žargonu označava mjesto za razmjenu droge, dok se u muzičkom smislu radi o mješavini dub stepa, elektroničke muzike i hip-hopa, s vokalnom izvedbom koja sve to nosi.
Za razliku od hip-hopa koji ima dubinu i priču, trap je u potpunosti izrastao na gangsterskim snovima: dilanje droge, zlatni lanci, pištolji, skupi auti, lijepe žene i lova. Gdje se trap i cajka sastaju? U ispraznosti i lažnom sjaju. Pred slušatelja stavljaju isti san: želju za bogaćenjem i poziranjem sa stečenim bogatstvom.
Kako bismo bolje razumjeli novonastali žanr koji se razvio iz rapa i turbo folka, za mišljenje smo upitali stručnjaka za turbofolk, doktora etnologije i kulturne antropologije Alekseja Gotthardija Pavlovskog, koji je u nakladi Ljevak prije četiri godine izdao knjigu "Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj".
"Originalni je turbofolk, kakvog znamo iz druge polovice 90-ih i 2000-ih, de facto mrtav, a zamijenilo ga je još veće skretanje u pop/dance glazbu - meni osobno prilično dosadnu i predvidivu. Ali zanimljivo je kako sad najednom žalimo za onim što smo još do jučer, tj. još do prije desetak godina žestoko trešali: ‘Ah, kako je ono, zapravo bilo dobro, u usporedbi s ovim’. Ma nije. Ni ono ni ovo nije rađeno zbog potrebe autora za izražavanjem ili bilo kakvih umjetničkih pobuda, nego se čitavo vrijeme, svih ovih deseeljeća, radi o komercijalnim pobudama onih koji takvu glazbu proizvode i stavljaju u promet. Tako je bilo i kod starih narodnjaka, tako i kod turbofolka, a tako je i sad. Ništa više i ništa manje. Repanje u pop glazbi je već dugo na pop sceni, i to svjetskoj, s koje je došlo i do nas, pa me, s obzirom na to, čak malo i čudi kako je to repanje u taj, sad već nazovi turbofolk ušlo tek sad", pojašnjava Gotthardi Pavlovsky.
Baš kao i Rastini, i spotovi Jale Brata i Bube Corellija ispolirani su do savršenstva, u njima se prešetavaju zgodne barbike umjetnih usana i sisa te skupe odjeće, dok su glasovi ovih momaka frizirani i manipulirani toliko da ne zvuče kao da su njihovi, nego kao da pripadaju nekom robotu iz budućnosti. Njih dvojica imaju studio sugestivnog nazova Imperia, a neke od najvećih hitova snimili su s bosanskom turbofolk zvijezdom Mayom Berović.
Buba Corelli (pravim imenom Amar Hodžić) repa: "Ona meni miriše na Givenchy/ a ja na Tom Ford/ Izgleda baš ko avion/ kad me zove na iPhone". I na neki način ispisuje snove milenijske generacije, one kojoj je prethodna generacija izmakla tepih sigurnosti ispod nogu: skupa odjeća, laka ljubav, privid bogatstva za Instagram lajk...
Nedavno, kad je Buba Corelli okačio na Instagram story bunt novčanica, javilo mu se mnogo onih koji su osudili taj čin kao neumjesan. Kao tipičan nouveau riche, Corelli im je uzvratio riječima: "Ja se nisam rodio u bogatoj porodici, zapravo sam se rodio u siromašnoj porodici, gdje, maltene, nismo nekad imali hljeba da jedemo. Mi smo zaradili ove pare, znači, zaradili. Prolili smo i znoj i krv za ovo. I svatko tko me je razapeo, nek’ mi se kurca napuši".
Nastavak na sljedećoj stranici...
Vjerojatno je pogrešno krenuti od pretpostavke da muzičari koji su zajahali na valu trap folka misle da je to što rade sjajna muzika. Zanima ih mainstream i novac koji ide s njim. Ne žele biti zanimljivi muzičari iz polusjene, ne žele vjerovati u to što rade, a biti siromašni. Cajkaški novac predobro miriše da bi ga se odbacilo kao prljav novac. Srpski producent i reper Slobodan Veljković Coby tako kaže da je radio muziku za repere cijeli život i da od toga nije mogao plaćati stanarinu.
Kad je shvatio da su u narodnjacima pare, promijenio se. Počeo je raditi muziku za ljude koji se samo žele zabaviti. I dok je tijekom 20. stoljeća sustavnu prevlast u muzici imao rock ‘n’ roll, danas je najslušanija i najkomercijalnija muzika u svijetu rap. I to, da budemo precizni, jedan od njegovih modernih hibrida koji se ne dotiče socijalne tematike, politike, obrazovanja, nasilja i generalno nepravde.
Prezentira se slično kao i obitelj Kardashian: silikonske guzice, osunčana tijela, bijesni auti, skupe krpice, poziranje i $$$. Bilo je samo pitanje kad će se netko i na ovim prostorima povesti za američkim trendovima te pokušati smiksati neki urbani i brzi zvuk, zabavnih stihova, koji će se svidjeti masama, ali koje ga neće previše preispitivati. Stvar je, na neki način, u praćenju trendova.
Ni Elena Kitić, samoprozvana "geto princeza" i mlađahno čedo narodnjaka Mile Kitića, nije odoljela zanosnom zovu turbofolka koji je zaodjenula u zapadnjačke instrumentale i urbano pop ruho. Ima 21 godinu, hoda s njemačkim nogometašem, surađuje s Rastom i Jala Bratom (Jasmin Fazlić), a uspoređuju je s Nicki Minaj. Može li gore? Uvijek. Za Nikoliju Jovanović, kćer jugoslavenske folk zvijezde Vesne Zmijanac, fanovi kažu: "Imaš jednu manu, najbolja si na Balkanu".
Ova zvjezdica balkanskog neba shvatila je formulu te je se drži. Zlato okačeno o tijelo, skupi automobil, usne silikončice, gangsta poza i dramatičan ljubavni apel. Početkom ove godine u trap folk priču uletjela je i Senida Hajdarpašić poznatija kao Senidah. Senidah već ima pop karijeru u Sloveniji, ali je očigledno željela proširiti tržište na Srbiju. Crnogorka rođena u Ljubljani pjesmom "Slađana" zaplivala je na valovima regionalne slave.
Spot koji ima više od 20 milijuna pregleda prikazuje gangstericu koja "visi" u kvartovskom društvu, izgleda tvrdo i bahato, dok riječi pjesme razotkrivaju njezinu ranjivost. Možda bi bilo zanimljivo da je i trunku autentično. To što rade Senidah, Maya Berović, Elena Kitić i Nikolija odavno je viđeno kod Nicki Minaj, Cardi B, Iggy Azaleae i ostalih američkih megazvijezda. Prokušan recept koji je netko s njuhom za brzi novac zaodjenuo u boje Balkana i to pali. Sluša se.
Upravo onoliko koliko se srpski turbofolk primakao američkom popu à la Rihanna ili Katy Perry, toliko se takozvani hrvatski pop primaknuo turbofolku. Ne treba previše tugovati jer domaći pop nikad nije ni bio na visokim granama. "A što se tiče spajanja zabavne/pop glazbe s narodnjacima, pa ono se zbiva doslovce već od početka 1980-ih, kako kod onih u BiH i Srbiji, koji su proizvodili narodnjake, tako i kod naših, u Hrvatskoj, koji su proizvodili zabavnjake.
Isti proces, odvijat će se, naravno, i dalje, jer je svima ovo zajedničko tržište, svakome veće od samo vlastite države, a očito je i da sva ta ciljana publika, i ‘vamo i tamo’, ima iste glazbene afinitete. Uistinu, nihil novi sub sole, odnosno ‘princip je isti, sve su ostalo nijanse’, kako bi rekao Balašević", pojašnjava Gotthardi Pavolvsky. Tako je i Severina, najveća pop zvijeda u Hrvata, daleko odmakla od "djevojke sa sela" s početka karijere.
Iz njezinih usta smo čuli zaista svašta, a u posljednje vrijeme predstavlja se ispoliranim, komercijalnim zvukom, tvrdim klupskim beatom i narodnjačkim melosom ukomponiranim u sve to. Za muziku i aranžman njezina nadolazećeg albuma zaslužan je Damir Handanović, trenutačno najuspješniji srpski skladatelj i producent, a tekstove je pisala Marina Tucaković, žena koja iza sebe ima napisanih 6000 narodnjačkih pjesama.
Ljudi koji se bave ovakvom muzikom, pogotovo Handanović ili Coby, dobro znaju što rade. Prate svjetske trendove, implementiraju ih u domaću komercijalnu muziku i zapravo zarađuju velik novac. Dovoljno je zaviriti u beogradske ili europske klubove po kojima izlazi domaća ili gastarbajterska mladež, osluhnuti kakvu muziku slušaju i napraviti desetke ili stotine takvih kopija. Možemo se pitati koliko je to ispravno ili ne, ali muzika je uvijek pitanje trenutka, društvo je spremno za nju ili nije.
Brojke koje vidimo na YouTubeu nisu zaluđene ili zaslijepljene mase koje je netko tamo na silu doveo. Oni znaju što hoće i došli su upravo zbog toga, jer im upravo taj melos daje nešto što nijedan drugi ne uspijeva, bila to jednokratna zabava, bijeg od učmalosti i besperspektivnosti ili nešto treće.
Zapravo je, kad je se smjesti u taj kontekst, smiješna i hajka nastala povodom osnivanja narodnjačkog radija Extra FM. Smiješno je koliko se važnosti pridavalo jednoj radijskoj frekvenciji koja, budimo realni, u 2018. i nije toliko bitna. Onaj tko želi slušati narodnjake naći će ih na internetu.
Odavno su iza nas vremena u kojima je DJ Krmak pjevao: "Jelen trči po polju/ nosi papagaja/ hajde srećo zajedno/ da farbamo jaja", ali tome se čovjek barem mogao nasmijati, kao i Krmkovoj živopisnoj odjeći i boji kose. Cajke novog doba su moderna, klupska muzika koju nosi jednoličan beat i gotovo besmisleni stihovi o životu na visokoj nozi. Imaju svjetski zvuk i svjetsku produkciju te se u biti ne razlikuju mnogo od onoga što rade velike američke zvijezde.
Generacija koja tek sad odrasta u Rasti, Bubi Corelliju, Jali Bratu, Mayi Berović i Cobyju ne vide momke i djevojke koji se bogate na njihovu lošem ukusu, nego svoje idole. Lajkaju ih, šeraju, komentiraju, idu na njihove koncerte i zapravo aktivno sudjeluju u rađanju jednog novog muzičkog trenda. Treba li se brinuti zbog toga? Da, jer rap cajke, kao i obične cajke, perpetuiraju plitkost, pogrešne vrijednosti i stvaraju lažnu sliku života. Da, jer se cijela jedna generacija odgaja da voli ispraznost i luksuz. No opet, cijeli svijet je zahvaćen tim trendom. A da bismo mijenjali svijet, trebali bismo početi najprije od sebe.