Kultura
6836 prikaza

"Dobio sam otkaz i nisam mogao naći posao, pa sad repam"

Vojko Vrućina
1/3
Sandra Šimunović/Pixsell
Splitski reper umjetničkog imena Vojko Vrućina ili Vojko V., a pravog Andrija Vujević govori o ljudskoj gluposti, problemima malog čovjeka...

Svaka pisma o Dalmaciji postane hit barem u Dalmaciji, pjevali su splitski Dječaci 2011. godine, davši neodoljivo obećanje da je kultni TBF u njima dobio i više nego dostojne nasljednike. Iako bi naravno bilo nepošteno TBF, koji je 2015. godine izdao posljednji album, otpisati kao bend koji pripada prošlosti, Dječaci su nesumnjivo neka druga generacija, rođena osamdesetih, odrastala devedesetih, a punoljetnost doživjela ranih nultih. 

Uz Ivu Sivu i Zondu, treća karika Dječaka je Vojko Vrućina, pravoga imena Andrija Vujević (1985.), reper koji je ove godine izdao solo album naziva “Vojko”. Od ukupno 13 pjesama na albumu, tri su već postale hit, od kojih posebno lako u uho ulazi “Pasta italiana”. Nju su Vojko i reper Krešo Bengalka snimili s najvećim generatorom domaćih pop pjesama, Tončijem Huljićem. Baš kao što se to ponekad dogodi s bizarnim kombinacijama, i ova suradnja izrodila je neobičan i pamtljiv hit, dovoljno sulud za underground tulume, ali i dovoljno normalan za radijske stanice. U spotu je Vojko pokriven obilnim količinama paste, baca polusmislene rime o svemu što u sebi ima korijen riječi “pasta”, nosi odijelo i vozi se na stražnjem sjedištu s Huljićem koji svira klavijature i repa: “Pisma vam je dobra, al’ je malo monotona, bit će bolja ako dodam malo huljofona”.

Simone i Garfunkel Teška ljubav Style Trebalo je proći 50 godina da bi priznali zašto su se zamrzili

Što s Dječacima, što s Kišom metaka, što sa zagrebačkim producentom AC3PO, Vojko Vrućina izdao je ukupno sedam albuma. No tek mu je solo karijera donijela medijsku prepoznatljivost u pravom smislu te riječi. “U bendu smo se sve više razilazili u tome gdje da idemo dalje u kreativnom smislu, pa sam osjetio da imam jednu priliku da izbacim solo album sad ili nikad”, govori nam Vojko. Njegov solo album “Vojko”, na kojem posebnu pažnju, uz “Pastu italianu”, privlače pjesme “Zovi čovika” i “Ne može”, zamišljen je kao dio trilogije. Nakon “Vojka”, trebali bi doći “Dvojko” i “Trojko”. Po struci programer, Vojko se u potpunosti odlučio posvetiti muzici prije osam godina, iako su Dječaci nastali još 2005. godine. U stvari, “Naopako”, koju je snimio s Kišom metaka, stihom “hobi mi je struka” daje naslutiti da živi od onoga za što se nije školovao. “Dobio sam otkaz 2010., kad je vladala tzv. recesija. Novo zaposlenje nisam uspio naći, a taman je izašla “Istina” od Dječaka i u jednom koncertu bih zaradio pola plaće, tako da sam odlučio probati s ovim i još jašem.”

I dok su američki reperi, mahom Afroamerikanci nižeg socijalnog statusa, repali o ulici, lovi, drogama i životu na rubu zakona, hrvatski reperi nikad nisu bili uistinu loši dečki. Njihov imidž je više bio poza, nije tu bilo pištolja i kriminala, iako su se rado doticali socijalnih tema. Namjerno ili ne, Vojko svijet svojih reperskih rima gradi iz nečeg drugog, što se možda ne bi moglo nazvati kritika društva, ali je sigurno njegova ćaknuta preslika. Drsko i duhovito skenira ljudsku glupost, poigrava se s klišejima i problemima malog čovjeka. “Moja najdraža tematika je nikakva tematika, tekstovi koji su naizgled nepovezani, ali u sebi sadrže sitne detalje iz svakodnevnog života. Kad se baš uhvatim jedne teme, to je najobičnije ismijavanje tuđih i svojih mana”, objašnjava Vojko.

Nešto starije generacije koje su odrastale krajem osamdesetih i devedesetih možda će se sjećati vremena kad je hip-hop uvezen na ove prostore. Ovaj žanr možda ne bi imao priliku ni stasati da nije bilo legendarnog DJ-a Slavena Balena, koji je u svojoj emisiji “Rap Attack” na Radiju 101 puštao tad najvažnija imena inozemnog hip-hopa, uz koje je odrasla prva generacija domaćih repera. Saša Antić iz TBF-a čak je jednom prilikom rekao da mu je krajem osamdesetih Balen snimao hip-hop na kasete i slao busom u Split. U KSET-u je 1990. organiziran prvi rap party, dok je Filip Ivelja, poznatiji kao Phat Phillie, pokrenuo 1993. radijsku emisiju o hip-hopu “Blackout”. Kao prvog domaćeg repera svi najčešće izdvajaju Renata Đošića, umjetničkog imena Renman, koji je krajem devedesetih izbacio album “Nemreš bolivit”, iako on sam kaže da je bilo “kitova” koji su repali i prije njega. 

Uskoro je došao i Tram 11, bend Generala Wooa i Targeta, koji je dobio ime po zagrebačkoj jedanaestici koja vozi od Črnomerca do Dubrave. Prije nego što su se raspali početkom milenija, Woo i Target objavljuju albume “Čovječe, ne ljuti se”, “Vrućina gradskog asfalta” i “Tajna crne kutije”. Iako na sceni kao bend nisu 15 godina, prije godinu dana uspjeli su rasprodati Dom sportova, oko 6000 karata, što govori o njihovu utjecaju ne samo na hip-hop scenu u Hrvatskoj i na Balkanu, nego i na sveukupnu mainstream kulturu na ovim prostorima. Na pitanje koju domaću hip-hop stvar bi izdvojio kao svoju omiljenu, Vojko izdvaja upravo Tram 11 i njihovu pjesmu “Vrućina gradskog asfalta” iz 2000. godine, koja neodoljivo podsjeća na postratno beznađe, ali i oživljava neslomljivi duh kvartovskog zajedništva. “Na užarenom betonu odrasli, škvadru našli, gledali razne promjene vlasti, nekak’ se snašli, sami sebe pronašli i ustali iz blata, na vrućini gradskog asfalta”, pjevali su tad 23-godišnji General Woo i Target.

Ova stvar u sebi ima mladenačkog zanosa i bunta svojstvenog dvadesetogodišnjacima, dok je novi Vojkov album prepun izražene samoironije, cinizma i zafrkantskog stava prema okolini. “Nakon puberteta, svatko iole normalan shvati da se svijet može promijeniti samo počevši od sebe, a samo promijeniti sebe je težak zadatak, kamoli mijenjati svijet. Zreo čovjek se buni kad se ima oko čega buniti, sve ostalo je poziranje ili propaganda”, govori Vojko. “Počeo sam pisati negdje 1999. Tad nisam bio svjestan, ali mislim da sam se htio bilo kako istaknuti jer sam bio nizak, ružan i neugledan.”

Iako od hip-hopa ljudi očekuju da je društveno angažiran i da progovara o socijalno osjetljivim temama, poput siromaštva, korupcije i mladenačkog beznađa, on je često samo dobra zafrkancija. Tako je svojedobno i Bizzo iz dua Bolesna braća rekao da, kad se počeo družiti s Baby Dooksom, nisu imali poruku, da su pisali ono što ih je zabavljalo. Hodali su po kvartu, snimali kako briju ekipe i iz toga su nastajale njihove rime. Vojkovi tekstovi, kako kaže, proistječu iz njegova iskustva, iz priča koje čuje i iz njegove mašte. A razlika između trapa i rapa? Može li se to što radi svrstati u trap? “Mislim da se zvukovno mogu svrstati u trap, ali tekstualno mislim da nisam u tom điru. Čini mi se da treperi uopće ne obaziru na stvarnost kad pišu, ako i pišu tekstove. Njima je bitniji vibe, bijeg od stvarnosti, gangsta fantazija, narkosnovi... To je sve reakcija na turbo-liričko popovanje i opsjednutost s ‘realnessom’ koje je dugo vladalo hip-hopom”, pojašnjava.

Oliver Dragojević In memoriam Life "Želim pjevati pjesme kojih se neću kasnije sramiti"

U Hrvatskoj generalno prevladava mišljenje da se od kvalitetne muzike ne može živjeti i da umjetnik mora na razne načine podilaziti publici kako bi dospio na radijske liste, u medije, rasprodao koncerte i nešto zaradio od svojega rada. Mora li muzičar biti rob klišejiziranih i lakih nota da bi se dopao publici? Može li biti svoj i dalje biti uspješan u tome što radi? Ili bolje rečeno, može li se danas u Hrvatskoj živjeti od muzike, a da se ne proizvodi generički pop? “Mislim da se ne mora biti rob ničemu, ali, govoreći u glazbenom smislu, ako želiš da te itko ‘razumije’, moraš ‘govoriti’ razumljivo. Ne mislim na doslovan govor, nego na jasnoću emocije, vizije, umjetničke poruke. Postoji masu alternativnih bendova koji propadnu i onda se postavljaju kao da su jednostavno bili ‘prepametni’, ‘predeep’ i priglupa publika ih nije razumjela, dok u stvarnosti materijal nije imao nikakvog stila ni okusa s kojim bi se itko mogao povezati. Šta se tiče generičkog popa, to će uvijek dobro prolaziti, kao što McDonald’s svuda dobro prolazi: uvijek je isto, nije najzdravije, ali je brzo i sigurno.”

U jednoj od najboljih stvari s novog albuma “Zovi čovika”, Vojko repa “Split je zoološki, ljudi su životinje”. Iako se na prvu čini da je stih alegorija grada kao prenapučene turističke meke u kojoj domicilno stanovništvo nema što raditi tijekom ljetnih mjeseci kad je zarada najveća, a turisti bezglavo bauljaju gradom, Vojko demantira tu teoriju. Na pitanje kako je živjeti u gradu koji se poput Venecije i Dubrovnika pretvorio u apartmansku zonu, pomirbeno odgovara da ne živi u centru grada i da je većinu vremena ili u kući ili u studiju, tako da nema nikakvih problema s turistima. “U Hrvatskoj (osim Zagreba) gradovi očito imaju dvije sudbine: ili će propasti kao slavonski gradovi iz kojih se svake godine iseljava nebrojeno ljudi ili će postati prekrcani turistički centar kao Split. Šta se tiče stiha koji ste naveli, s tim sam se više referirao na vikend i sitne sate kad padnu maske te ljudi postanu tigrovi, slonovi, žirafe, zmije i slično”, pojašnjava Vojko. I dok će album “Vojko” hip-hop znalcima doći kao osvježenje, onima koji samo vole dobru muziku bit će izlet u apsurd i prozorčić u svijet dobro znan svima odraslima pod kapom balkanskih prilika. Umjesto da očajavaju nad sklepanim svakodnevicama, mogli bi im se, možda baš uz Vojkove rime, nekad i dobro nasmijati.

  • Avatar Sarlitina
    Sarlitina 01:46 08.Kolovoz 2018.

    Dobrodošli na najbolju stranicu sex dating ==>> Sexydrom.com