Andreja Blatnika (1963.) teško je kratko uvodno predstaviti. Objavio je dvadesetak proznih i esejističkih knjiga i jedan udžbenik kreativnog pisanja, prevođen je na brojne svjetske jezike, nagrađivan uglednim nagradama, radi kao urednik i sveučilišni profesor nakladništva na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, prevodio je, uvršten je u "Best European Fiction 2010" i druge inozemne antologije, čitao je svoju prozu na brojnim krajevima svijeta i sudjelovao na međunarodnim spisateljskim programima, dobio više stranih stipendija, između ostalog Fulbrightovu. Njegovu prozu obilježava zanatska superiornost, majstorsko ocrtavanje međuljudskih odnosa, nenametljive književne i popkulturalne reference i izbrušen stil. Nedavno su mu, gotovo istovremeno, na hrvatskom izašle dvije knjige – zbirka priča "Ugrizi" (Centar za kreativno pisanje) i roman "Trg oslobođenja" (Buybook Zagreb). Andreja poznajem i prevodim još od 1989. kada sam, kao svoj prvi prijevod ikada, prevela nekoliko njegovih kratkih priča i ta se spisateljsko-prevoditeljska simbioza uspješno nastavila do danas, zato je i nemoguće ovaj razgovor izvesti u bilo kojoj drugoj formi, osim 'per tu'. Kako uvijek rado naglašava da najviše voli čitati i putovati, spomenut ću i da smo razgovor vodili u zadnji tren, prije nego što je otputovao iz Ljubljane na koncert svoga omiljenog benda, Massive Attack u Italiju.

BestBook: Jedan si od prevođenijih slovenskih autora s devet prijevoda knjiga na hrvatski, ali ove dvije knjige baš su nekako reprezentativne za tvoj opus. Pisci često odustaju od kratkih priča kad polože 'ispit' romana, no tebi su one važne i kao samostalne, ali i kao dijelovi unutar strukture romana. Kratka priča je tvoja strast?

Tako je, strast je prava riječ. Najvjerojatnije to proizlazi iz toga što se roman zadnjih desetljeća prilagođava tržištu, odriče eksperimenta i više nego u 20. stoljeću usredotočuje na priču, a kratka priča i dalje računa na načitanog čitatelja koji će znati popuniti prazna mjesta u tekstu i opaziti ono što je zapisano između redaka. Što je kraća, to više dolazi do izražaja. Ili drugim riječima – ako je kod naivnog čitanja kod romana važnija priča koju pripovijeda od načina kako je pripovijeda, pisac kod kratkih priča može više upotrijebiti beskonačne mogućnosti izražavanja riječima koje nudi pisanje.

BestBook: Roman 'Trg oslobođenja' mogao bi, nadam se da se neću prevariti, biti hit na 'ovim našim prostorima' - uhvatio si se realističke teme, počinješ 'mitskim' osamdesetima i kroz neobičnu ljubavnu priču pratiš slovensko društvo od prosvjeda za skupinu JBTZ 1988., preko rata za osamostaljenje i tranzicije, do današnjih dana i defetizma još jedne izgubljene generacije. Priča je katalog jednog vremena, uz mnoštvo glazbenih, književnih i političkih referenci. Otkuda potreba za pisanjem takvog romana, do sada se nisi bavio društvenim temama, niti ičime što bi se moglo podvući pod nostalgiju, a čim spomenemo osamdesete, Pankrte, Laibach ili Borghesiju., na tom smo terenu?

Hm. Možda je na djelu zakašnjela kriza srednjih godina koja donosi želju za osobnim i društvenim rebalansom? Ili jednostavno to da se među čestim, mnogo puta idealiziranim refleksijama toga prijelomnog vremena nađe glas i za priču malog čovjeka o kojem ne pripovijeda povijest, iako je i on išao na prosvjede, možda držao pušku, posjećivao ilegalne koncerte i slično? Mislim da sam znao izbjeći nostalgiju, idealiziranje dobrih, starih socijalističkih vremena čini mi se posve naivnim, živio sam ih i znam iz prve ruke kakva su bila.

BestBook: Glavni lik tvog romana piše književne kritike koje se sve manje traže i još manje plaćaju, pa završi u marketingu i jedan je od onih koji se, blago rečeno, nisu snašli. Koliko je poražavajuće i apsurdno da ljudi zbog kojih smo nekada odlazili na prosvjede postaju sve ono protiv čega su se borili, a osobna sloboda se plaća manjkom utjecaja i nesnalaženjem u tzv. umrežavanju?

U jednom od romana imam rečenicu da sami postajemo problem za koji smo tražili rješenje. Upravo to čime završavaš pitanje temeljna je dilema velikog dijela moje generacije – nismo htjeli preuzeti pozicije moći, htjeli smo raditi mimo sistema, sada vidimo da sistem radi dalje po svome, s nama ili bez nas, a moć su preuzeli oni koji su je više željeli, a ne više zaslužili. I rezultati su u skladu s time. Neko vrijeme radio sam u marketingu i brzo iz njega izašao, iako je tada, u devedesetima, ta djelatnost obećavala krasne prihode – mnoge kreativce je to iscijedilo. Ali mogao sam izaći tamo gdje sam mogao raditi ono što sam radije radio i gdje mi nije išlo loše, i očuvao slobodu. Oni koji su postali kotačići u sistemu sad su ljuti na cijeli svijet i pokušavaju ljutnju kanalizirati u obiteljsko nasilje ili otrovne komentare na mreži. Bolje od takve ljutnje je ograničeno, ali postojeće područje osobne slobode.

BestBook: Roman je prvenstveno generacijski, onih rođenih 'šezdeset i neke', no tu je i generacija roditelja glavnoga lika, koja također doživljava slom ideala i iluzija. Kako roman čitaju mlađe generacije kojima je to povijesni roman?

Prve reakcije iz sredina u kojima je knjiga najprije izašla, dakle slovenske, njemačke i makedonske, ukazuju na dvostruku recepciju, što je zanimljivo i za nacionalne psihoanalize. Osobito u Sloveniji dobio sam nekoliko reakcija u stilu 'pa dajte vi starci već jednom prestanite s tim herojskim pričama osamostaljenja', iako u romanu nije moguće, kako god okreneš, pronaći ikakvih herojskih priča. Razumijem mlade ljude, prezasićeni su poviješću, od svjetskog rata nadalje. U Njemačkoj, gdje ostaju žrtve svoje povijesti barem od 1933. nadalje, što je vrlo jasno pokazala reakcija na Gazu, čitali su drukčije, roman je dobio odlične reakcije, ne samo kao priča o promjenama u bivšoj Jugoslaviji, progovorio im je također i o njihovoj vlastitoj deziluziji.

BestBook: Koliko se roman uklapa u neki širi kontekst slovenske proze, osim glavnim likom koji je tipičan slovenski pasivan lik ali i tranzicijski luzer. Ima li slovenske proze sa sličnom tematikom?

Vrlo malo, baš me to nekako potaklo na pisanje, konkretno roman Sebastijana Pregelja "U Elvisovoj sobi" (Sandorf, 2023.) koji je počeo tematizirati ta pitanja, činilo mi se da bi trebalo još nešto reći. Najprije sam mislio pisati samo o kratkom slovenskom ratu za osamostaljenje koji nije još dobio dosta literarizacije, ali jest uspješne stripove i kazališne predstave, ali onda su se stvari razvile drugačije, trebalo je skicirati prijašnji kontekst i naravno i ono što se događalo nakon tog društvenog sloma. Vrijeme događanja proširilo se s deset dana na nekoliko desetljeća.

BestBook: Ljubavna priča dvoje koji su se upoznali na prosvjedu, pa se nastavili približavati i udaljavati kroz sve te godine, koliko je privatna toliko je i društvena. Je li, kako glasi jedna rečenica u romanu, intimno političko i političko intimno?

Naravno. S tim parom malo se rugam i vječnom arhetipu Romea i Julije: dvoje mladih ljudi iz previše različitih obitelji da bi se mogli spojiti bez zapinjanja. To je djelomice i moja osobna priča, doslovno sam dijete socijalizma, mama iz tradicionalne ljubljanske obitelji, njezin otac ravnatelj klasične gimnazije i framason, a otac iz siromašne provincijske... njihova društvena trenja prenosila su se u intimna, a ona u moj roman. Često malo pretjerano kažem da me bez socijalizma ne bi bilo jer se ne bi mogli susresti, kamoli ostati zajedno. Također bi danas veza dvoje ljudi s tako različitom socijalnom pozadinom bila na još goroj kušnji. Među prijateljima imam samo jedan par gdje je ona desničarka, a on ljevičar, svi drugi su politički više usklađeni. Ima razloga.

BestBook: Kako čitateljice reagiraju na tvoj roman, na kraju je jasno da su žene te koje biraju?

Puno sam puta čuo da im glavna junakinja ide strašno na živce, ali joj se istovremeno i dive. Priznajem da sam je osobito retorički uzvišenim dijalozima napravio skoro više kao tezu, nego prizemljenu, a ako se nekome to čini pretjeranim neka čita programske političke spise iz vremena socijalizma, također i postsocijalizma. Muškarci se vole tješiti da prema njihovim iskustvima takve žene postoje samo u romanima, haha.

BestBook: U ljubavnim pričama, pa tako i ovoj, pripovijedaš o izmicanju, o onome što je neizrečeno, gotovo kao ona prazna mjesta karakteristična za kratku priču koja tek treba popuniti čitanjem. Takva je i struktura romana, fragmentarna. Ne vjeruješ u linearne i čvrste priče, linearne i čvrste ljubavi?

Vjerujem ipak, samo mi se čine možda manje izazovnima, da ne kažem dosadnijima. Možda je u tome nešto mazohizma. Općenito u romanima pokušavam spajati različite književne žanrove, prvi sam napisao u obliku fiktivnog povijesnog udžbenika, predzadnji, Rupe, sastavio sam od praktički dramskog teksta, pjesmama u prozi, mikroeseja i priča – naš današnji svijet nikako nije linearan i čvrst i prepuštanje romanima u kojima je sve pravocrtno uređeno je bijeg u iluziju.

BestBook: Nekada se vjerovalo, tako i čitamo na početku romana, da su pisci savjest nacije, na prosvjedu se recitira poezija, spominje se i 57. broj Nove revije. Što su pisci danas?

To se i sami pisci puno pitaju, ogromno je simpozija na temu smisla književnosti, mesari nemaju simpozije o smislu mesarstva niti bankari simpozije o smislu bankarstva. Pisac više nema poseban društveni položaj kako ga je opisivao Raymond Williams u svojim studijama keltskih bardova, počeo ga je gubiti s umiranjem egzistencijalizma i baš zato su se i prije nekoliko desetljeća razmnožili književni festivali kao privilegirani prostori gdje je književnost ipak u središtu.

Starije generacije pisaca jako pate što ih predsjednici, bankari i mesari ne pitaju za mišljenje o svemu mogućem, moja generacija ima privilegiju da tu promjenu može pratiti u istraživanju uz sudjelovanje, budući pisci će vrijeme kad je pisac uživao pozornost kao uvažavanja vrijedan glas društva smatrati mitološkom izmišljotinom. Bavit će se tim što im još bude dostupno: rijetki penjanjem po top-listama bestselera, svi drugi rijetkim, ali strasnim druženjima svoga malobrojnoj čitateljskog plemena. Vjerujem da će ta ritualna komponenta održavati živu vatru literature.

BestBook: Koliko u Trgu oslobođenja ima tebe, a koliko držiš distancu i fikcionaliziraš. Poznato je da nisi ljubitelj autofikcije i sličnih razotkrivanja?

Neki prizori su posve autobiografski, recimo onaj nogomet s Janezom Janšom i vožnja u automobilu sa Slavojem Žižekom. Onda mi se učinilo da je toga previše i počeo sam više fikcionalizirati, osobito su glavni likovi posve izmišljeni i po mome nemaju autobiografskih crta (no, osim prašnjavih gitara kod glavnog junaka doma). Govorio sam si da moja osobna priča nije zanimljiva i prigovarao: pa ipak pišeš o liku čija osobna priča iz povijesne perspektive također nije zanimljiva! Baš zato pišeš o njemu! Onda sam taj lik, promatrača, počeo malo iz daljine promatrati i sam, došao do posebne vizure koju opisuje stih grupe Massive Attack "I was looking back to see if you were looking back at me to see me looking back at you", to je dalo romanu također uvodni citat "Nitko ne želi biti nitko".

BestBook: Nijedna tvoja knjiga ne može proći bez glazbe, kao reference ili barem motiva električne gitare. Koji bi bio soundtrack 'Trga oslobođenja'?

Uf, čitav niz stvari se u romanu i pojavljuje, od "Vjernog psa" Termita do "To ni već Slovenija2 Pankrta, spominju se Trobecove krušne peći, Klinska pomora, pa Drago Mlinarec ... Ima soundtrack i više pop liniju, ABBA, Depeche Mode ... Bio bi to vrlo eklektičan miks, vremena iz romana bila su otvorenija i raznolikija no što su današnja.

BestBook: Kao pisca, urednika, voditelja radionica kreativnog pisanja i sveučilišnog profesora sigurno ti često postavljaju pitanja o prioritetima poslova i sukobu interesa sa samim sobom. No, dovoljno dugo surađujemo da znam kako iza svega toga stoji velika profesionalnost, organiziranost i strukturiranost, zato me ta tema zanima iz drugog kuta. Jednom si izjavio da svakome tko piše želiš da ne bude 'samo' pisac, što je posve suprotno od jadikovki da se 'samo' od pisanja ne može živjeti, a bilo bi idealno. Zašto je bolje ne biti samo pisac?

Vrlo jednostavno: ne samo zato da bolje preživljavaš, nego i zato da živiš prizemljenije. Pisac se brzo zatvori u svoj osamljeni dvorac gdje nije važno ništa osim njegovog vlastitog teksta. Onda mu se može dogoditi ono što Wislava Szymborska kaže o zaljubljenom paru: "Što svijet ima od dvoje ljudi koji svijeta ne vide?"

BestBook: U esejima se baviš sociologijom književnosti i kulturne industrije. Tu si često vrlo kritičan, zapravo realan, no što se tiče statusa knjige i njezina preživljavanja u digitalno doba čini mi se nisi nimalo pesimističan?

Najmlađi dobitnici Nobelove nagrade, Orhan Pamuk i Olga Tokarczuk, su istodobno napisali svoje romane o traženju izgubljene knjige koja bi promijenila svijet, što najvjerojatnije jasno pokazuje da knjiga i dalje ima funkciju nekakvog svetog Grala, barem kod nas koji ih čitamo i pišemo. (No, ja sam to malo osuvremenio i u romanu "Rupe" koji još nije objavljen na hrvatskom, junaci tragaju za izgubljenom rokerskom pločom, hm) Istovremeno dostupna su mi različita istraživanja koja kažu kako fascinacija e-knjigom, koja bi kao posve trebala izgurati klasičnu, već presahnjuje – i zato što barem kod beletristike za nju nema poslovnog modela. Kupujemo svejedno puno radije materijalne, papirnate knjige. Također ih i radije čitamo, kad imamo mogućnost izbora.

BestBook: Poznata je tvoja izjava, gotovo motto, kako radije živiš nego pišeš, iako se u tekstu osjećaš stvarnijim. Još uvijek je tako?

Hehe, naravno. Sve se mijenja, ali bilo koja promjena omogućava da stvari mogu prema unutra ostati iste. Među brojnim stvarnostima koje živim, pisanje fikcije i dalje je najviše stvarna.