Idealiziranje dobrih, starih socijalističkih vremena čini mi se posve naivnim, živio sam ih i znam iz prve ruke kakva su bila

Andreja Blatnika (1963.) teško je kratko uvodno predstaviti. Objavio je dvadesetak proznih i esejističkih knjiga i jedan udžbenik kreativnog pisanja, prevođen je na brojne svjetske jezike, nagrađivan uglednim nagradama, radi kao urednik i sveučilišni profesor nakladništva na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, prevodio je, uvršten je u "Best European Fiction 2010" i druge inozemne antologije, čitao je svoju prozu na brojnim krajevima svijeta i sudjelovao na međunarodnim spisateljskim programima, dobio više stranih stipendija, između ostalog Fulbrightovu. Njegovu prozu obilježava zanatska superiornost, majstorsko ocrtavanje međuljudskih odnosa, nenametljive književne i popkulturalne reference i izbrušen stil. Nedavno su mu, gotovo istovremeno, na hrvatskom izašle dvije knjige – zbirka priča "Ugrizi" (Centar za kreativno pisanje) i roman "Trg oslobođenja" (Buybook Zagreb). Andreja poznajem i prevodim još od 1989. kada sam, kao svoj prvi prijevod ikada, prevela nekoliko njegovih kratkih priča i ta se spisateljsko-prevoditeljska simbioza uspješno nastavila do danas, zato je i nemoguće ovaj razgovor izvesti u bilo kojoj drugoj formi, osim 'per tu'. Kako uvijek rado naglašava da najviše voli čitati i putovati, spomenut ću i da smo razgovor vodili u zadnji tren, prije nego što je otputovao iz Ljubljane na koncert svoga omiljenog benda, Massive Attack u Italiju.