Sa zapadne strane strme ulice uzdizala se zgrada iza solidne željezne kapije s natpisom "Milosrdne sestre Sv. Križa". A čim je ZET-ov autobus broj 129 s oznakom "Vrhovec" uz puni gas uspio uspuzati se uzbrdo, oslobodio nam je pogled na kuću na adresi Vrhovec 38. Tu je, dakle, do smrti 2002. Vjenceslav Richter sa svojom Nadom imao zagrebačku rezidenciju.

Voditeljica zbirke Vesna Meštrić dočekala nas je na maloj terasi u prizemlju s koje je pucao pogled na Zagreb. "Želimo pokazati i popularizirati i njegovu obiteljsku kuću koju je sagradio 1957. Tu je živio do kraja života, na prvom katu ćete vidjeti i stan", pričala nam je. Hm, 1957.? Na tren smo oklijevali nasloniti se na ogradu staru 60 godina, jer... Koliko je danas još sigurna? "Sigurna je! O, kako ne!", smijala se.

Već na prvi pogled bilo je jasno da je Richter kuću sagradio tako da svaki njezin detalj svjedoči o arhitektonskom i umjetničkom geniju. I dok je djevojka u crnom na stol na terasi pažljivo slagala boce s vinom i nizove čaša za otvorenje izložbe o Richterovim urbanističkim radovima, nimalo slučajno u godini 100. obljetnice njegovog rođenja kad MSU na drugom kraju grada organizira retrospektivnu izložbu o Richteru "Buntovnik s vizijom", voditeljica Meštrić nam je objašnjavala da je između borova, oraha, grmova lovora i višnje oko kuće instalirao sve redom vlastite skulpture.

"Ono tamo je 'C struktura', ono pored toga je 'Sunčani sat', zatim 'Centra', 'Binom', 'Plavi cvijet'..." Slijedila je smokva koju je sa zapada zasadio opet on i za koju je voditeljica rekla da svake godine jako dobro rađa. "O, da. Žilave su te smokve." Za tigrastu, debelu "vulgaris" mačku koja se lijeno prošetala terasom objasnila je da ne pripada galeriji. Ali je zato sve uokolo Richterovo autorsko djelo.

Vitki stup od četvrtastih horizontalnih ploča je "Trienalski signal", a ono šareno u dnu oko čega se igraju djeca i vrište to je stanica za ispitivanje kakvoće zraka u jednom kontejneru. "Richter je predložio vlastima da i nju dizajnira. Pa su mu dopustili." S guštom smo još jednom udahnuli svjež, večernji zrak parka, utamanili dva, tri komarca koji su se namjerili pogostiti se nama jeseni unatoč i ušli u galeriju.

Afragola Futuristička postaja Zahe Hadid otvorena u Napulju

Ispalo je da smo baš sretne ruke jer smo tu naišli na Ivana Rupnika, izvanrednog sveučilišnog profesora na Northeastern University's School of Architecture u Bostonu, koji Richtera ima u malom prstu. Proveli su nas kroz zimski vrt za dječje radionice gdje je na podu iscrtan tlocrt kuće koju je Richter gradio na zemljištu koje je dobio kao sudionik rata, namjerno ga odabravši tad daleko od centra Zagreba.

Još malo dalje u glavnoj prostoriji na sve strane bile su izložene Richterove skice koje nam je Vesna Meštrić objašnjavala jednu po jednu. "... a ovdje počinje sa sistemskom arhitekturom...", pričala nam je nad skicom triju monumentalnih, pomalo piramidalnih zgrada. I dok je zaustila objasniti zašto je takva arhitektura sistemska, Rupnik je intervenirao: "... i pojavljuje se u 'Blade Runneru'", rekao je smijući se. Ah, kako je znao na što će nas dobiti.

"Tako je", smijala se i ona. OK, oprezno smo pitali, da nije riječ o nekoj fori čiji smo smisao slučajno propustili. I onda nam je Rupnik objasnio. Godine 1963. pojavila se među najnaprednijim urbanistima tog vremena ideja o gradnji samodostatnih gradova, o velikim blokovima koji bi u sebi uključivali čak i industrijska i energetska postrojenja.

"U tome su prednjačili Englezi i Japanci, i to se nekad zvalo međunarodna megastrukturalna diskusija. Razmišljali su o zgradama koje bi mogle funkcionirati autonomno kao grad. Suštinski, bila je to optimistična ideja samoupravih jedinica, ne samo u Jugoslaviji, nego u svijetu. I tu se uključio Richter", pričao je Rupnik. Bilo je to 1963., a već 1964. Richter je objavio svoju knjigu "Sinturbanizam". Znači, bio je u tome od samog početka?

"Pomno je pratio neke trendove vizionarske arhitekture, što je u konačnici utjecalo i na Hollywood. Ovo se konkretno u 80-ima koristilo kao distopijski prikaz korporativnih sjedišta. Tako je to 1982. i Ridley Scott iskoristio u filmu za Tyrell Corporation u kojem su se proizvodili androidi Nexus", priča nam Rupnik.

Bilo je jasno da kultnu noir-ZF dramu nije pogledao samo jednom ovlaš. Ispalo je da je Richter još 1954. godine razmišljao o sintezi umjetnosti i arhitekture te da je naselja za 10.000 stanovnika imao na umu zato što..., sad slijedi iznenađenje. "Razmatrao je Trešnjevku kao odličan primjer grada u gradu, koji je sa svojim Končarom funkcionirao kao korporativni grad. Poslije je u to unosio i energetsku tematiku, da naselje-grad bude zatvorena ekološka cjelina.

Samoupravni socijalizam u urbanizmu bio je u stanju vodećim svjetskim urbanistima objasniti na svjetski razumljiv način, koji su oni nekad prepoznavali i kao napredan. Zato ga 1969. godine i jesu pozvali u Los Angeles na razvijanje programa o spajanju umjetnosti i tehnologije", govori Rupnik.

Iz istog doba, 1964. godine, potječe i Richterov urbanistički projekt za Sopot, čudesno djelo kojim je predviđao vitke stambene zgrade različitih visina poredane po krivuljama.

"Arhitektura tog doba bila je socijalistička, ali humana, osiguravala je neke standarde. No njegov projekt je izlazio iz nekih standarda", rekao nam je Rupnik. Richter je znao da njegov projekt neće prihvatiti jer se već odlučilo kako će se graditi. Što je šteta, jer danas fotografija makete takvog Sopota oduzima dah. Jednako kao i projekt novog centra Zagreba preko rijeke Save, gdje je zamislio povratak rijeke u svoje prirodno korito.

"Ovo bi se u Americi nazivalo 'landscape urbanizam', gdje se grad ne organizira po prometnim pravcima ili vlasništvu, nego po prirodnim procesima", pokazivao nam je nacrte grada sa Savom s nekoliko umjetnih otoka po sredini toka i s mostovima. A onda nas je Vesna Meštrić povela na kat. Sa stubišta se ulazi u blagovaonicu pod trima uskim krovnim prozorima. U nastavku velikog, neograđenog prostora pružala se garnitura za sjedenje, sve u blagim oker i sličnim tonovima.

Naravno da se netko poput Richtera ne bi osudio na sasvim ravan strop, nego ga je cijeloga izveo u nagibima koji slijede blage nagibe krova. Stari TV Telefunken, Sonyjev VCR, Iskrin telefon, ostakljeni južni zid. Pored onog kamina sjedili su Richter i Ivan Hetrich dok su snimali epizodu "Srdačno vaši".

Kamera je tad sigurno uhvatila i model Vučedolske golubice. Vjenceslav i Nada znali su si oblikovati ugodno obiteljsko gnijezdo. Sav namještaj je sam zamislio, tako i policu s knjigama u dnevnom boravku. Ne onu s 2000 naslova iza vrata radne sobe, nego ovu za beletristiku. Prvo nam je u oči upala Richterova biblija "Das Bauhaus", a onda redom Böhl, Castaneda, Grass, Saganov "Kozmos", jer je Richter obožavao beskonačnost za ljubav neeuklidskoj geometriji.

Pokoreni grad "Bandić je uništio moj rad, dođe mi da se ubijem"

Pronašli smo i tragove, vjerojatno, Nade: "Ptice umiru pjevajući" i sličnu beletristiku. Slijedila je Boškovićeva "Teorija prirodne filozofije", "Dvojnik" od Dostojevskog, mjesečnik Republika, urednici Krleža, Kaleb, Horvat iz 1945., "Monografija o Titu", "Buffalo Bill"... A na terasi na katu pogled je pucao na Rakete, Cibonu, Mamuticu, Vjesnik, nebodere u Braće Domany.

Richter si je čak i žardinjere uzduž cijele terase s istočne, južne i zapadne strane tako oblikovao da ih je isprekidao u oštrim kutovima za odvod. I uopće se nije zamarao vertikalama oluka. Nikad nisu nešto ugodni oku, a i znaju biti problematični. Naprosto je iz oluka spustio skoro do tla duge tanke lance kako bi se voda slijevala niz njih u rešetku za odvod u tlu nekoliko metara niže. "To izgleda čarobno kad se zimi zaledi", rekla nam je Vesna Meštrić i potom otkrila zašto u kući nema nikakvog Richterova portreta.

"Bila je takva jedna inicijativa da se u kući postavi reljef s njegovim likom. Ali je ona rekla da nema potrebe. Oni su uvijek razgovarali samo o budućnosti, nikad o prošlosti i nisu htjeli da ovo bude mauzolej. Ovdje nam danas godišnje dođe 2000 posjetitelja, na radionice nam dolaze i djeca školske i predškolske dobi. A kad u 'Noći muzeja' vidim da neki klinac vodi ovuda svoje roditelje i onda im upućeno objašnjava: 'Vidiš, ovo je ta skulptura, ovo ta...', to mi je, vjerujte, najljepše."