"Imala sam 16 kad me je mama otjerala u glazbenu školu"
Na početku 30-ih godina, od jeseni prošle godine ona otvara vrata Europe, zapravo doslovno osvaja svijet. Nekadašnji solist Bečkih dječaka, danas jedan od najvećih kontratenora, naš Max Emanuel Cenčić, okupio je prošle godine svoje ljude, poveo ih u prosincu ravno u moskovsku Čajkovskijevu filharmoniju da pokažu svijetu kako se pjeva opera "Germanico in Germania" Nicole Porpore.
A cvijeće za otpjevanu ulogu legendarnoga germanskog junaka Arminija, koji je u antici uništio cijelu sjevernu rimsku vojsku, te je večeri dobila mezzosopranistica Nian Wang. Ulogu u 18. stoljeću izvorno pisanu za kastrata tako je zapaženo otpjevala da su, uoči dolaska Cenčićeve škvadre iz zaleđene Moskve u vječno proljetnu Maltu u siječnju, ljudi naveliko objavljivali "teasere" s njenih pokusa iz Moskve.
Potom Händel i njegova "Pobjeda vremena" na festivalu u La Valetti, i nakon toga napokon smo Nian Wang dočekali za razgovor u trenucima kad je u HNK u Zagrebu otkucavalo vrlo sitno prije premijere Cenčićeve "Žene s jezera". Pa nam je objasnila koliko joj ova turneja životno znači:
"Nikad nisam pjevala ni u jednoj europskoj opernoj kući. Ovo je moj debi, tako da je Zagrebu suđeno da bude jedno od najboljih i najdragocjenijih mjesta u mom životu."
"Žena s jezera" prva je koju je Gioachino Rossini napisao na temu iz Škotske, prema poemi pisca sir Waltera Scotta, remek-djelu početka 19. stoljeća, i motivi iz nje još cijelo stoljeće, praktično i dva, odjekivali su svijetom. Čak i politički, iako, bilo bi nepravedno odavno počivajućem pjesniku predbacivati to što je skupina rasističkih luđaka s američkog juga desetljećima poslije iz te poeme ukrala onaj trik sa zapaljenim križem u noći.
Što se opere tiče, Cenčić je od Elene učinio nešto sasvim drugo od "gotičke junakinje patrijarhalnog svijeta" protiv kojeg se rađao jedan novi, neusporedivo napredniji i pravedniji, posebno što se tiče prava žena. "Žena s jezera" jedna je od onih Rossinijevih opera s vokalno vrlo teškim ulogama, koja traži pjevače kadre iz grla iznijeti ono što može malo tko drugi.
Uloga Malcolma, primjerice, izvorno je pisana za mezzosopran, a redatelj Cenčić drznuo se postati prvi u povijesti koji je napravio u biti nešto logično. Malcolma prvi put u tih dvjestotinjak godina pjeva muškarac. I to Max osobno. A ako se traži netko tko će otpjevati nešto što ne može svatko, onda je Wang savršena kandidatkinja za Elenu.
"Ako bih u toj operi trebala istaknuti neki poseban dio, onda bi to bio dijalog između mene i Kralja prema kraju. Redatelj Max Cenčić je genij. Sasvim je izmijenio originalnu radnju ove opere i pretvorio je u novi svijet o kojem žena sanja, a to onda cijelu operu čini i življom i uvjerljivijom", kazala je.
"Znate da Rossinijeva opera ponekad može biti i pomalo dosadna. Ali s ovom njegovom idejom ni u jednom trenutku nećete se tako osjećati. Obožavam svaku pojedinu novu stvar koju je Cenčić unio u 'Ženu s jezera'. Uopće vam ne mogu riječima objasniti kako se osjećam dok je izvodim."
U Zagrebu, kaže Wang, uživa. Koliko stigne, doduše. Ako nema probe, kadra je satima šetati ulicama, atmosfera u HNK joj je "fenomenalna", orkestar je odličan, ljudi u kazalištu su sve neka prijateljska škvadra...
"Uspjeli su učiniti to da se osjećam kao doma."
Nian Wang u EU preko Zagreba dolazi iz SAD-a, kao pjevačica osuđena postati operna zvijezda...
"Nemojte me, molim vas, tako zvati. Moja je karijera tek počela", intervenirala je u razgovoru.
U redu, ali je činjenica da se za nju, otkad je stigla iz Kine prije mnogo godina, redom lijepe stvari poput Adler Fellowship Programa, da, otkad su je 2010. u Operi San Francisca uzeli da im debitira u "Snu u crvenom paviljonu", zanimljivo, u ulozi "gospođe Wang", nitko nije zažalio zbog jednog jedinog centa uloženog u nju i jedne sekunde neke uloge koju su joj povjerili. A ničega od toga ne bi bilo da nije bilo njene majke... Kako je ono naziva?
"Majka 'tigrica'."
Nian Wang rođena je u multimilijunskom Nanjingu u Kini i imala je devet godina kad ju je mama uzela za ručicu i povela u jedan od centara za djecu u kojima ih uče koječemu, ovisno o sklonostima djeteta i talentiranosti.
"Tamo se uči ples, slikanje, pjevanje, poučavaju ih sviranju na kineskim tradicionalnim instrumentima. Recimo da sam tamo isprobala doslovno sve, ali samo je učiteljica pjevanja bila ona koja je došla mojoj mami i rekla joj: 'Slušajte, vaša kći je nadarena.' Kraće vrijeme tamo sam pjevala i onda odlučila odustati jer sam imala mnogo gradiva u školi. Jer, znate, obrazovanje u Kini izrazito je natjecateljsko. Nažalost, nikad u svojim tinejdžerskim godinama nisam uspjela ući u deset najboljih", pričala nam je Wang.
Majka je sa strane pratila kako joj kći napreduje i nakon desetak godina škole rekla si je da je vrijeme za intervenciju:
Nastavak na sljedećoj stranici...
"Jednog dana ta moja 'majka tigrica' nazvala je učiteljicu pjevanja i dogovorila mi termine za nastavu, a sve iza mojih leđa. Bilo mi je 16 godina i sjećam se kako sam nevoljko otišla na autobus... Drugim riječima, majka me natjerala da se vratim pjevanju."
Wang nam je ispričala da razlog za takav potez majke, istina, jest bilo i to što joj je majka "ludo zaljubljena" u glazbu, ali u prvom redu to što se pobojala da joj ne baš najbolje ocjene u školi neće biti dovoljne da upiše neki prestižni fakultet, a nikad nije zaboravila one riječi da joj je kći pjevački talentirana:
"Pomislila je da bih, ako ništa drugo, na ovaj način mogla osigurati si egzistenciju tako što ću postati učiteljica glazbe."
Nian Wang kaže da se njenoj volji pokorila "pasivno", ali je pohađala nastavu, vježbala je i na kraju je upala u glazbenu školu u rodnom gradu.
"Nakon četiri godine studiranja tamo primili su je u New Yorku na dvogodišnji pjevački studij na Bard Collegeu, gdje se fokusiraju samo na umjetničko pjevanje. Potom sam provela još tri godine na Curtisovu institutu za glazbu u Philadelphiji, gdje sam se školovala za opernu pjevačicu i gdje sam dobila i svoju prvu vodeću ulogu u operi, 'Rinaldo' Georga Friedricha Händela. A kad sam bila gotova i s tim, primljena sam u Operu San Francisca", ispričala nam je.
Danas niti najmanje ne sumnja u to koliko je njena majka bila u pravu kad je slomila ideju one tinejdžerice da svoj život tvrdoglavo usmjerava tamo gdje joj očito nije išlo koliko god da se trudila. Otišla je u svijet, doslovno na drugi kraj zemaljske kugle, a nije joj bilo uvijek lako. Napisala je prije mnogo godina u trenutku iskrenosti da joj kulturološke i jezične razlike, čak i one koje se tiču naglaska, ne padaju baš najbolje, ali da, kad počne pjevati, preda se glazbi i sve bude u redu, "premoste se sve razlike".
Danas se više ne sjeća da je to napisala, ali joj je bilo drago što smo joj to iskopali s profila na Facebooku. Uopće, profil joj je zanimljiv već na prvi pogled. Glavna fotografija scena je iz "Les Troyens", vjerojatno iz 2015. godine u Operi San Francisco, gdje je nastupila kao Askanije, sin Eneje, direktnog potomka božice Afrodite i prvog rođaka kralja Prijama.
Na slici se vidi veliko mnoštvo okupljeno oko divovske glave mehaničkoga konja i samo se može zamisliti o kakvom je spektaklu bila riječ u kojem je Nian Wang tada nastupila. Na stranici se otkriva i to da je, osim glazbe, opere, umjetnosti na sve načine povezane s glazbom, zanima nogomet, a u nogometu da je fan Lea Messija.
Kako se ide u prošlost, nalaze se tragovi toga da joj je iz Nanjinga odskočna daska prema svijetu ulazak u Udruženje skladatelja Singapura pri Institutu za umjetnost u Nanjingu, a potom i Ljetni program Oxforda. Njen talent, koliko god da je bogomdan, u ovo što je danas razvio se zato što je bila učenica ljudi poput Daniela Ferre. Riječ je o čovjeku koji je do kraja svog života, 2015., stekao svjetsku slavu kao onaj koji je odgojio cijeli niz pjevača koji su potom ostvarili svjetske karijere: Alan Titus, Patricia Brooks, mnogi drugi, a Nian Wang je u SAD stigla taman u posljednji trenutak da se i ona nađe među takvima. Pjevanju su je učili i Cesar Ulloa i Edith Bers.
To što se sad našla u Europi, kad se još malo istraži, čini se da je planirala već dugo. Od sezone 2019/2020. ona će biti članica opernog ansambla Oldenburgisches Staatstheatera, institucije od skoro dva stoljeća razvoja umjetnosti na sjeveru Njemačke, a to što je HNK Zagreb izabrala da joj pritom bude prva europska destinacija nakon spektakla u Moskvi, može mu samo služiti na čast.
Operna predstava "Žena s jezera" zagrebačkog opernog ansambla, nakon travanjske premijere te - barem kako se najavljuje - Cenčićeve inkarnacije klasičnog djela, gostovat će 24. svibnja 2019. na prestižnome glazbenom festivalu Maifestspiele u Wiesbadenu, gdje je Hrvatsko narodno kazalište Zagreb posljednji put gostovalo još 1966. Riječ je o koprodukciji HNK i Opere Lausanne, gdje Cenčić već godinama radi i gdje je prošle godine stvorio ovakvo jedno novo, kako kaže Nian Wang, sasvim drukčije djelo Gioachina Rossinija, drukčije čak i u odnosu na literarni predložak iz 18. stoljeća.
Ovakvom interpretacijom ove opere Cenčić će na neki način vratiti povijesni dug tog djela, izvorno skladanog u vrijeme dolaska na scenu sufražetkinja, čime je umjetnost bila snažno obilježena. Pa će onda i jednu priču o podložnoj ženi u nedodirljivom svijetu muškaraca prikazati u takvom, odgovarajućem svjetlu.
U "Ženi s jezera", osim Wang i Cenčića, nastupit će György Hanczar, Antonio Garés, Dalibor Hanzalek, Iva Krušić, Sonja Runje, Ivo Gamulin, Božimir Lovrić, Nikša Radovanović, a dirigent će biti George Petrou.