Takav stisak pri rukovanju čovjek ne bi očekivao od prvaka opere i naravno da nam je palo na pamet da taj pošten, radnički stisak ruke ima veze s tim što je odrastao u Ludbregu. "Da, vjerojatno ima veze. Ludbreg je nešto između sela i grada, ali se uvijek nešto radi kao i na selu. A i moj tata je bio zidarski majstor i, kad sam došao u neke godine, radio bih s njim i tako si podebljao džeparac", objasnio nam je Tomislav Mužek. Budući svjetski slavni tenor radio je na baušteli!? "Tako je." Kao fizikalac?
"Da, kao fizikalac. Bilo je to od osmog razreda do treće godine faksa. Svako ljeto je bilo moje", mirno je ispričao. Ta treća godina faksa odnosila se na studij solo pjevanja na Sveučilištu za glazbu i scensku umjetnost u Beču. I dok je njegova ekipa svakog ljeta išla na more, on je s akademije u Beču na ljetne praznike dolazio u Ludbreg raditi po gradilištima od 1. srpnja do 1. listopada. "I svaki put bih bolje pocrnio nego svi oni", kazao je, sad se već smijući.
Tako smo s bauštelskom anegdotom ušli u razgovor povodom premijere "Ukletog Holandeza" 26. siječnja u HNK u Zagrebu. Na "Ukletog Holandeza" Mužek kao da je pretplaćen tijekom cijele karijere, sve tamo od nastupa u Japanu i Hong Kongu. "Istina, i to još od studentskih dana, kad sam pjevao u Bayreuthskom zboru, Wagnerovu", rekao je. Samo godinu i pol nakon zbora, on je tamo pjevao ulogu Kormilara, a u Bayreuthu je zbilja vraška stvar pjevati Richarda Wagnera.
Jer da nije bilo Wagnera, ne bi bilo ni Bayreuth Festspielhausa. "Je, kad pjevate Wagnera u Bayreuthu, više od toga se ne može. To je izvor s kojeg se uči, ne postoji operna kuća u kojoj bi se Wagner izvodio autentičnije nego tamo", kazao je Mužek. Imao je još i takvu sreću da je tad radio s jednim od najvećih današnjih dirigenata za Wagnera, Christianom Thielemannom, objašnjavao je Mužek što je to za njega značilo:
"Jednom kad napravite takvu ulogu s takvom facom, onda vam je to ulaznica za sve operne kuće na svijetu. I kad netko drži do sebe, a ide raditi Wagnera, onda gleda tko je to pjevao u Bayreuthu i pokušava ga bukirati." Tako je rođena zvijezda. Za "Ukletog Holandeza" Wagner je govorio da mu je ta grandiozna opera bila apsolutna prekretnica u životu.
Teško je othrvati se ideji da se na tom inspirativnom putu kroz uragan od Rige do Londona, kroz možda i stotinjak opraštanja od života na Baltičkom i Sjevernome moru, u slavnom skladatelju nešto nije prelomilo.
"Do 'Holandeza' on je bio tek prosječni skladatelj. Možda mu je strah od smrti tako pročistio horizonte da je odbacio sve nevažne stvari i dobio jasnu viziju što mu je raditi. Jer kad slušate 'Holandeza', tamo se doista čuju sve fasete kakvo more može biti. Poslije 'Holandeza' Wagner odjednom postaje genijalac nad genijalcima", objasnio je Mužek kako je doživio skladatelja kojeg je Friedrich Nietzsche nazvao "Stari Minotaur".
Mužek vjeruje da, ako postoji nešto čime se čovjek trebao u životu baviti, to pronađe njega gdje god se nalazio. U njegovu slučaju to ima smisla. Mužek se rodio u Siegenu u Njemačkoj 1979. A kad je imao šest godina... "Preselili smo se u tadašnju Jugu. Joj, iz njemačkoga grada doći na hrvatsko selo... Bio je to veliki šok. Užasno mi je smetalo što nema popločanih nogostupa, što ceste nisu asfaltirane, što nema u dućanu ovoga ili onoga. Ali brzo sam se privikao i bilo mi je lijepo", pričao je.
Nogomet i rukomet ga u Ludbregu nisu zanimali, ali glazbena škola... Rekao je roditeljima da želi svirati klavir. "A oni su rekli: 'Nemamo novca za klavir. Hajde ti harmoniku, pa ako bude dobro, lako ćeš ti na klavir.' U dva mjeseca sam došao do vježbi za otvaranje mijeha i zatvaranje i više nisam imao volje", opisao je drugi osnovne. U kemijskoj školi u Varaždinu za mišljenje je pitao i nastavnika iz glazbenog. A ovaj mu je odgovorio: "A znaš što, od toga ti nema kruha. Bolje ti odi za neko normalno zanimanje."
A on je volio pjevati, posebno pred publikom, i išlo mu je to dobro, pa su ga školski kolege koristili kao izgovor kod nastavnika da potroše vrijeme kako bi izbjegli ispitivanje ili kontrolni test. "Sve dok mi profesorica Ines Prajndl nije predložila da me odvede do svoje prijateljice, profesorice na glazbenoj školi, do Darije Hreljanović. Dala mi je da otpjevam ovo, ono, a na kraju mi je rekla:
'Znaš što, ti ćeš dolaziti k meni na pjevanje godinu dana. I kada dođu prijamni ispiti, ja ću te poslati u Beč na akademiju na prijamni'". A njemu je to bio trenutak pravog otkrivenja. Odmah mu je, kaže, zazvučalo kao apsolutno jedina opcija u životu, to je bilo to. S takvim vijestima je došao doma.
Nastavak na sljedećoj stranici...
