'Režirala sam operu čiji je autor ubio tenora na bini'

Gaetano Donizetti volio je i slavu i novac, a kako je u frenetičnom skladanju bio vrlo uspješan, ništa od toga mu nije nedostajalo. Koliko god to koštalo žrtava. Tuđih, naravno. A ako je itko bio u stanju redateljski se nositi s "Don Pasqualeom", s komičnom operom kojom je Donizetti prije nešto više od 170 godina osvojio Pariz, onda je to Dora Ruždjak Podolski, koja je s nekoliko odličnih razloga operu u HNK Zagreb smjestila u 1980-e. Ljubavni trokut između 80-godišnjeg škrca, zaljubljenog nećaka i romantične antijunakinje, sposobne uništiti riznicu omanje države, koja je uz to ukrala nečiji identitet... I kao što je autor opere imao otkačen život, otkačeno postojanje ima i "Don Pasquale" sve do danas.

Opera je imala 400 izvedbi u 66 gradova kroz 75 redateljskih projekata. I sad je došao red i na Zagreb.

To je stvarno impresivan podatak. U HNK u Zagrebu ova opera je, inače, posljednji put premijerno uprizorena još 1985. To je u svijetu vrlo popularan naslov. Naročito ga vole Talijani. Mislim da je posebno pridonijelo popularnosti uprizorenje u Metropolitanu. Ja vam odmah moram reći da sam vidjela samo fragmente, da nikad ne gledam dostupne snimke tijekom pripreme.

Kako biste izbjegli redateljsku kontaminaciju?

Tako je. Postavila sam si strogi veto na to tijekom svih radova na predstavi, i to zato što sam nekih davnih dana, točnije 2001., napravila tu fatalnu pogrešku. Dogodi se to da ti u podsvijest uđe tuđe redateljsko rješenje, neki prizor koji si vidio. I ti kao autor počneš misliti da ne možeš bolje od toga. A to onda autora počne frustrirati, čak bih rekla najozbiljnije opstruirati njegov krativni proces. Jedino što pogledam su pojedini fragmenti, i to isključivo zbog uspoređivanja nekih muzičkih dijelova.

Opera je nastala u vrlo čudnim okolnostima. Angelo Anelli je čak odbio potpisati libreto jer je tvrdio da mu je skladatelj kao gonič robova ubio kreativnost zadavši mu nemoguće rokove...

... pa je onda Donizetti to napisao u nekih 10 dana, otprilike, možda dva tjedna, tako je. Što ste još iskopali?

Pa, ispalo je da, iako se to pokazalo najpopularnijim od Donizettijevih djela, da je uoči premijere atmosfera bila očajna, svi su bili krajnje depresivni jer su mislili da će to biti potpuni debakl.

Ha, ha, ha, ha, ha! Nisam to znala, ali me ne čudi jer znam da je Donizetti ubio jednog tenora, ne u ovoj operi, nego jednoj ranijoj, tako što mu je napisao užasno tešku pasažu, da me ubijete sad se ne mogu sjetiti o kojoj je operi bila riječ, ali pasaža je bila tako teška da mu je tenor umro na pokusima. Što se Donizettija tiče, on je umro od sifilisa, što puno govori o njegovu načinu života. Mislim da bi se kao takav savršeno uklopio u neke moderne trendove radoholičarskih poroka.

Na kraju, neki kažu da je to imalo veze, neki da nije, ali da je Donizetti operu spasio tako što je u treći čin ubacio dionicu za tenora "Com"è gentil".

Taj dio opere je čisti primjer belcanta i potom duet s Norinom koji slijedi odmah nakon njega. Publika doista obožava taj segment opere, a ostatak opere su prave bravure, doslovno bih rekla žongliranje s glasom i s pjevačkim izvođačkim aparatom. Moram reći da to nije nešto posebno lako za režirati. Čak bih rekla da nije ni posebno zahvalno. I to zato što je izuzetno redundantno na prvo slušanje. Nakon nekog vremena se pokaže da je riječ o izuzetno dobro provedenoj glazbenoj dramaturgiji, hvatate se u koštac s vrlo gustim tkivom, prepletenim mnoštvom odnosa, koji se na sceni brzo smjenjuju i brzo razrješuju s mnoštvom obrata.