Gaetano Donizetti volio je i slavu i novac, a kako je u frenetičnom skladanju bio vrlo uspješan, ništa od toga mu nije nedostajalo. Koliko god to koštalo žrtava. Tuđih, naravno. A ako je itko bio u stanju redateljski se nositi s "Don Pasqualeom", s komičnom operom kojom je Donizetti prije nešto više od 170 godina osvojio Pariz, onda je to Dora Ruždjak Podolski, koja je s nekoliko odličnih razloga operu u HNK Zagreb smjestila u 1980-e. Ljubavni trokut između 80-godišnjeg škrca, zaljubljenog nećaka i romantične antijunakinje, sposobne uništiti riznicu omanje države, koja je uz to ukrala nečiji identitet... I kao što je autor opere imao otkačen život, otkačeno postojanje ima i "Don Pasquale" sve do danas.
Opera je imala 400 izvedbi u 66 gradova kroz 75 redateljskih projekata. I sad je došao red i na Zagreb.
To je stvarno impresivan podatak. U HNK u Zagrebu ova opera je, inače, posljednji put premijerno uprizorena još 1985. To je u svijetu vrlo popularan naslov. Naročito ga vole Talijani. Mislim da je posebno pridonijelo popularnosti uprizorenje u Metropolitanu. Ja vam odmah moram reći da sam vidjela samo fragmente, da nikad ne gledam dostupne snimke tijekom pripreme.
Kako biste izbjegli redateljsku kontaminaciju?
Tako je. Postavila sam si strogi veto na to tijekom svih radova na predstavi, i to zato što sam nekih davnih dana, točnije 2001., napravila tu fatalnu pogrešku. Dogodi se to da ti u podsvijest uđe tuđe redateljsko rješenje, neki prizor koji si vidio. I ti kao autor počneš misliti da ne možeš bolje od toga. A to onda autora počne frustrirati, čak bih rekla najozbiljnije opstruirati njegov krativni proces. Jedino što pogledam su pojedini fragmenti, i to isključivo zbog uspoređivanja nekih muzičkih dijelova.
Opera je nastala u vrlo čudnim okolnostima. Angelo Anelli je čak odbio potpisati libreto jer je tvrdio da mu je skladatelj kao gonič robova ubio kreativnost zadavši mu nemoguće rokove...
... pa je onda Donizetti to napisao u nekih 10 dana, otprilike, možda dva tjedna, tako je. Što ste još iskopali?
Pa, ispalo je da, iako se to pokazalo najpopularnijim od Donizettijevih djela, da je uoči premijere atmosfera bila očajna, svi su bili krajnje depresivni jer su mislili da će to biti potpuni debakl.
Ha, ha, ha, ha, ha! Nisam to znala, ali me ne čudi jer znam da je Donizetti ubio jednog tenora, ne u ovoj operi, nego jednoj ranijoj, tako što mu je napisao užasno tešku pasažu, da me ubijete sad se ne mogu sjetiti o kojoj je operi bila riječ, ali pasaža je bila tako teška da mu je tenor umro na pokusima. Što se Donizettija tiče, on je umro od sifilisa, što puno govori o njegovu načinu života. Mislim da bi se kao takav savršeno uklopio u neke moderne trendove radoholičarskih poroka.
Na kraju, neki kažu da je to imalo veze, neki da nije, ali da je Donizetti operu spasio tako što je u treći čin ubacio dionicu za tenora "Com"è gentil".
Taj dio opere je čisti primjer belcanta i potom duet s Norinom koji slijedi odmah nakon njega. Publika doista obožava taj segment opere, a ostatak opere su prave bravure, doslovno bih rekla žongliranje s glasom i s pjevačkim izvođačkim aparatom. Moram reći da to nije nešto posebno lako za režirati. Čak bih rekla da nije ni posebno zahvalno. I to zato što je izuzetno redundantno na prvo slušanje. Nakon nekog vremena se pokaže da je riječ o izuzetno dobro provedenoj glazbenoj dramaturgiji, hvatate se u koštac s vrlo gustim tkivom, prepletenim mnoštvom odnosa, koji se na sceni brzo smjenjuju i brzo razrješuju s mnoštvom obrata.
Čitavo vrijeme morate aktualizirati tu glazbu i dodatno je tematizirati. Danas ta glazba sama po sebi više nije dostatna, više nije samodostatna po mojem mišljenju. Živimo u vremenima u kojima se odavno govori o tematiziranju u kazalištu. Ova je opera toliko bravurozna da joj je potrebno kontekstualizirati svaki pojedini prizor, dati mu pečat vremena, smjestiti ga u određeni društveni okvir. Sa svojim suradnicima, scenografom Stefanom Katunarom i kostimografkinjom Barbarom Bourek, koji su vjerno pratili moju zamisao, svi skupa smo uspjeli uhvatiti duh te ideje da Don Pasquale živi u nekom svojem zapretenom umu, u 19. stoljeću.
On živi u kući svojih predaka koja se potpuno raspada, on u nju ne ulaže više ništa, otprilike onako kako danas doista živi jako puno ljudi, živi s tim svojim nećakom Ernestom, koji u našoj interpretaciji prodaje suvenire u Rimu. Na početku opere postoji samo nekoliko signala da se ipak ne radi o 19. stoljeću, primjerice Ernestov kostim i plakat Davida Bowieja. Bilo mi je jako bitno zadržati opis građanske klase iz tog doba kad je opera nastala, 1843., o vrlo oštrom usponu i prodiranju te klase, koja postoji i danas. Mada, do danas ta je klasa donekle mutirala.
Batrga se.
Da, batrga se. Ali iste bolne, neuralgične točke te klase iz tog vremena ostale su i danas. Bilo mi je važno to prebaciti u doba 80-ih, u doba rasta popularne kulture koje je obilježilo vrijeme u kojem konačno mi danas živimo. Kulturni i medijski prostor, a ponajviše medijski, posljedica je tog liberalizma, tog ukidanja nekih granica, što smo obavili u 80-ima. Ali danas se to pretvorilo u stanje sveopće medijske anarhije, bez mjere, bez ukusa, u kojoj su se kriteriji izgubili, teško ih je odrediti. Kroz Norinino lice Donizetti progovara o jednoj mladoj ženi koja smatra da ima pravo na nešto više od onoga što joj je njezino životno okruženje dalo. Što je zaista paralela s današnjicom, u smislu američkog sna koji obećava sve, a koliko je realan, o tome bi se moglo raspravljati.
Ona je žena koja je spremna na sve. Donizetti u tu problematiku nije mogao dovoljno duboko zarezati jer naprosto nije imao dovoljno sociokulturoloških sredstava, ali je vrlo suvremen kad opisuje Norinu kao osobu za koju nikad nismo sigurni koje je njezino lice pravo. Isto kao što danas za nijednu medijsku osobu nismo sigurni koje je njezino lice doista ono pravo. Primjerice, kao u reality showovima za svakog natjecatelja poželjno je da nudi što više obrata kako bi bio što zanimljiviji.
Svojedobno ste režirali svečanost primanja Hrvatske u EU 2013., a spomenuli ste American dream. Koliko se EU promijenio od tada i primjećujete li u EU kopiranje nekih ideoloških postavki poput američkog sna?
Nisam ja tome pristupala s nekim posebnim idealizmom. Ali, iskreno rečeno, neke stvari, što sam i tada govorila, ipak su bolje u EU nego što su bile nekoć. Primjerice, kad je riječ o obrazovanju mladih i mogućnosti upoznavanja nekih drugih sredina, ti sustavi doista funkcioniraju, Erasmus doista funkcionira. Predajem na Muzičkoj akademiji i vidim koliko funkcionira sustav razmjene studenata. S obzirom na to da sam majka 17-godišnjakinje, to mi je osobno i najbitnije. Inače sam umorna od cinizma a priori i na prvu, iako sam cinična po prirodi, što mislim da je zdrav stav u nekim grotesknim trenucima života. Sad napokon imamo Vladu, u krajnjoj liniji i premijer ima iskustva u tom sustavu Europske unije, a i EU ipak daje određenu stabilnost tako dugo dok traje. Pa ćemo vidjeti. Inače ne čitam novine, nemam TV, nisam na društvenim mrežama.
Kad je nedavno u HNK gostovao Domique Pitoiset s "Manon Lescaut", objasnio je da sa svojim projektima i gostovanjima jurca po Europi zato što se nada da će radom s mladima odgojiti generaciju koja će graditi jednu novu Europu. A i vi sami ste vrlo angažirani u radu s mladima. Sa sličnom idejom ili...?
Jesam. Jako sam angažirana s mladima i na to sam jako ponosna. Veći dio kreativnog rasta dugujem upravo mladima. Gledam prema generaciji moje kćeri i okruženju u kojem se ona kreće, činjenica je da su prije nekih godinu, dvije doista svi željeli napustiti ovu zemlju. Ali nešto se sad mijenja, kao da se dogodio mali pozitivni obrat. Moja kći će za godinu i pol upisati studij i stvarno je ideja bila da ode studirati van. Ali mi se sve više čini da će ipak ostati ovdje. Rado bih htjela da slijedi svoj put koji joj je dan, ali mislim da nisu stvari nikad tako crne kako se čine. Evo, imali smo problem s kurikularnom reformom, što je kulminiralo u bunt s pravim razlogom, pokazalo se da se nešto doista mora mijenjati i da su najpozvaniji da o tome daju sud oni koji su u neposrednom i stalnom kontaktu s mladima. A i Hrvatska ipak ima neki potencijal, neku tradiciju, nešto za ponuditi. Odgajanje nove Europe je nemoguće bez izmjenjivanja iskustva, što se Hrvatske tiče, premalo nas sudjeluje u događanjima izvan granica naše male države. Teško da ću to moći promijeniti ja, moja generacija, nije to defetizam, to je realno, ali mislim da će to moći promijeniti generacija koja dolazi.
U svakom slučaju, kako radite na velikoj sceni s generacijom koja dolazi pokazali ste kad ste, malo je reći s mladim ansamblom, odlično praizveli Papandopulovu "Madame Buffault".
"Madame Buffault" je bio samo prvi takav projekt u HNK, na kojem su zajedno radili Muzička akademija, Akademija dramske umjetnosti, Akademija likovnih umjetnosti i Tekstilno-tehnološki fakultet. Do tada su se zajednička djela izvodila u dvorani Lisinski. I to 2008. "Ljubavni napitak", 2009. "Čarobna frula", 2011. "Carmen", 2013. "Slavuj", 2014. "Orfej i "Euridika", ove godine "Agripina", a sljedeće godine "Mala lisica". To su fenomenalni projekti, platforma za susret mladih umjetnika. Mogla bih nabrojiti barem 30 slučajeva u kojima su se studenti poslije povezali s kolegama s drugih sastavnica.
Ispada da se studente baš isplati bacati ravno u vatru.
S Papandopulom je bila riječ o rukopisu koji je pronađen u Njemačkoj, mislim u Münchenu, na tavanu. I tek sad vidim kolika je bila privilegija raditi na takav način, moguće da je to bilo jednom u životu. A mnogi studenti te privilegije apsolutno nisu bili svjesni. Možda i bolje.
Ljepota opere je što traje samo 50-ak minuta, jezgrovita je, izuzetno kompaktna. Moja sreća je u tome što sam odrastala uz oca, skladatelja moderne glazbe, što nisam imala problema s idejom da opera nastaje onog trenutka kad se odsvira. Studenti su odlično reagirali na taj nadrealistički, pomaknuti sadržaj. Uvijek mi je zanimljivo vidjeti kako studenti ne samo pjevanja, nego i gitare, glazbene teorije, muzikologije, klavira..., sudjeluju kao izvođači na pozornici. Time dolaze u direktan kontakt s glazbom, dolaze u jednu izmaknutu poziciju. A izmaknuto je uvijek dobro, izmaknuto je naprosto dobro za rast.
