Od prvog performansa "Kopačka u galeriji", izvedenog 22. prosinca 1989. na otvorenju izložbe Kazimira Maljeviča u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu, umjetnički kolektiv Montažstroj ne odustaje od izvorne misli vodilje svojega lidera i osnivača Boruta Šeparovića - stvarati umjetnost koja je u prvom redu odgovorna prema zajednici unutar koje nastaje.

Demistifikacija društvenih "vrijednosti" u središtu je svih dosadašnjih pedesetak javnih umjetničkih akcija, inicijativa i projekata kojima se to politički angažirano kazalište tijekom proteklih trideset godina probijalo kroz hrvatsku kulturnu stratosferu, sustavno pritom razvijajući svoj brend na profilu ustrajnog eksperimentiranja s izrazom i sadržajem, umjetničke beskompromisnosti u propitivanju različitih aspekata društvene stvarnosti i inzistiranju na etici ispred estetike u profesionalnoj odgovornosti.

Montažstroj 25 godina provokacije i pomicanja granica

Ultimativno proizvodeći provokativne sadržaje, čiji interaktivni karakter pretvara pozornicu u mjesto aktivnog sučeljavanja i osvještavanja društvenih i inih proturječja, razgradnje stereotipa i refleksije svih sudionika umjetničkog čina - i izvođača i publike, Montažstroj je stvorio vlastiti izvedbeni žanr: crossover fizičkog teatra i dokumentarističkog kazališta s političkom potkom i etičkom odgovornošću uobličen u estetski kulturni čin.

Tu platformu vrhunske aktivističke umjetnosti Montažstroj je upravo proširio za još jedan autorski projekt, predstavu "Mladež bez boga", koja nastaje po motivima istoimenog romana austrijskog književnika Odona von Horvatha iz 1937., inspiriranu knjigom Franca Berardija Bifa "Heroji". Predstava je koprodukcija Montažstroja sa Zagrebačkim kazalištem mladih (ZKM), a uoči premijere 20. veljače razgovaramo s idejnom silom svih Montažstrojevih projekata Borutom Šeparovićem.

Montažstroj već trideset godina kroz umjetnički angažman otvara važne teme kojima propituje društvene vrijednosti i društvenu stvarnost, upozoravajući na rašireno licemjerje i dvostruki moral. Koja su danas u Hrvatskoj i svijetu najvažnija pitanja koja treba postavljati?

Mislim da je jedino pravo pitanje zapravo što bi, u svijetu ovakvom kakav je, u kojemu možda živimo bolje nego prije, ali u kojemu je oko nas toliko sranja, nezadovoljstava i nesreće, u takvom svijetu trebalo sljedeće učiniti? Jer ako razmišljamo o nekakvom pravednijem svijetu, onda se, s obzirom na resurse i mogućnosti kojima danas raspolažemo, moramo zapitati kako je moguće da istodobno postoji i toliko sranja? Jedino pravo pitanje po meni je što da se zapravo radi? A to je tek teško pitanje. Ali to nije nikakva hrvatska specifičnost, to je jedno sveopće stanje - ne mislim da smo mi tu nešto specijalno ni sposobni ni nesposobni - mi imamo određenu poziciju koja je geopolitički uvjetovana raznim odnosima koji datiraju stoljećima unazad, gdje smo mi ipak bili nečija kolonija, a meni se čini da smo mi u svakom smislu ponovno kolonija.

U tom kontekstu, može li umjetnost utjecati na vrijednosti nekog društva? Koliki je uopće 'društveni domet' kazališta, a osobito manjih 'art' projekata poput vaših?

To je jako dobro pitanje koje si i ja postavljam, i stalno imam taj neki čudan ambivalentan odgovor koji je možda stvar i nekog mojeg vlastitog konformizma ili nedostatka mašte, kako god hoćete. Mislim da zapravo umjetnost ne može previše utjecati na društvene vrijednosti, da u najboljem slučaju nekad može neke teme koje su na nekakvoj 'ljestvici prioriteta' negdje niže, da ih može 'dići', da može, kako to moje kolege vole reći, artikulirati neka pitanja iz jedne umjetničke perspektive koja ima neku drugu slobodu koju znanost, recimo, nema, koju možda nema ni politika. Umjetnost može tu i tamo poslužiti kao neki okidač. Ali u principu, ako pogledamo tko danas ide u kazalište, tko je 'korisnik' takvih projekata, postavlja se pitanje dosega, a to se odnosi na sve što nije masovno dostupno, kao što su na primjer gaming ili slične industrije koje stvaraju milijarde dolara profita.

'Mladež bez boga' Odona von Horvatha mračna je priča koja se bavi pitanjima krivnje, sudbine i savjesti pojedinca unutar brutalne, konformističke totalitarne države. Možemo ga čitati i kao upozoravajuću anamnezu bilo kojeg društva koje svojim pripadnicima nudi materijalnu sigurnost u zamjenu za odustajanje od vlastitih uvjerenja. Kako se dijagnoza svijeta individualne bezobzirnosti i kolektivne tuposti prema pitanjima vjere i morala romana iz 1937. preslikava na aktualni trenutak?

Vaše pitanje već u sebi zapravo nosi odgovor. Konformizam koji spominjete nije pitanje samo 1937., gdje je bila riječ o jednom razornom totalitarnom sustavu, koji Von Horvath doduše ne imenuje izrijekom, ali svima je tad bilo jasno o čemu je riječ. Kad se čovjek malo od toga izmakne, nema posebne razlike u današnjem konformiranju kako bismo imali zdravstveno, mirovinu i bilo kakvu životnu sigurnost. Ako netko ima kredite, znamo da mu je mogućnost da sudjeluje, djeluje i bude aktivan ili da nešto mijenja prilično daleka. Nije to nikakva ekskluziva sustava o kojemu piše Odon von Horvath. Ali roman 'Mladež bez boga' samo je jedna linija na koju se u predstavi oslanjamo, druga je knjiga 'Heroji lijevog postmarksističkog talijanskog profesora komunikologije Franca Berardija Bifa, podnaslovljena 'Masovno ubojstvo i samoubojstvo', koja se bavi fenomenom tzv. 'school-shootersa'. To se ne događa samo u Americi, toga sad već ima jako puno i u Europi, i to uvijek izgleda kao isključivo psihopatija i sociopatija, ali kad se malo dublje uđe, kad se počnu čitati dnevnici tih mladih ljudi, uočava se da je ono o čemu oni govore nekako jako uklopljeno u društvo i uopće ne zvuči kao sociopatija, što je zapravo zaprepašćujuće. Uvjeren sam da se barem 20 posto Europljana posve slaže primjerice s onim što govori Anders Breivik - jedina je razlika što nisu spremni uzeti oružje i pucati na svoje.

Osnovna je premisa knjige ideološko obrazovanje koje se koristi kao moneta u trgovini vrijednosnim sustavima mladih radi političkih ciljeva. Kako vaša predstava propituje utjecaj tih procesa na vrijednosne sustave mladih?

Naravno da se ne može uspoređivati roman Odona von Horvatha koji je nastao u doba kad je nacizam bio na svojem vrhuncu s današnjom Hrvatskom. Zemlja u kojoj se predstava odvija je neimenovana europska zemlja, nije nužno Hrvatska. Neki ljudi vole u svemu vidjeti fašizam i fašiste, ja mislim da ne treba pretjerivati s time i taj izraz olako koristiti i gdje treba i gdje ne treba. Jer kad sve zovemo fašizam, onda ćemo teško prepoznati onaj pravi. Pritom ne mislim na onaj u Hugo Boss odijelima i sa svastikama - takvoga više neće biti. Ali svi znamo za generaciju hipsterskih kulturnih desničara koji se od nacista jedino razlikuju u tome da bi oni ubili Hitlera i da misle da je promašio poantu. Mi se u predstavi bavimo pitanjem što je i kakva je danas Europa, što je od nje ostalo, što je ta populistička desnica koja sad maršira cijelom Europom i tko su današnji 'crnci'.

Roman je alegorija nacionalsocijalističkog režima Trećeg Reicha koji je stvorio 'fašističkog čovjeka'. Koje su to aktualne društvene snage u Hrvatskoj iz kojih nastaje fašistički čovjek o kojemu govori Von Horvath? Tko je suvremeni hrvatski fašistički čovjek i koliko je opasan?

Nisam sklon bilo koga olako nazivati fašistom. Mene intrigira onaj segment nacističkih politika koji mislim da funkcionira i danas, ali po jednoj drugoj paradigmi, a to je onaj koji po logici socijalnog darvinizma kaže da jaki moraju vladati slabima, da jaki imaju pravo čak i pobiti te slabe, i da slabi na neki način mogu egzistirati isključivo iz perspektive milosti bogatih. I opet, to nije nikakva hrvatska ekskluziva. Ja vidim puno veći problem od vrištećeg fašizma i povijesnog revizionizma u vrijednostima prema kojima vodi tiha većina, u kapitalizmu i njegovoj logici grabljenja, osvajanja, hiperprodukcije, u potiranju humanističkih vrijednosti. To nije fašizam koji imenujemo iz perspektive povijesnog revizionizma, naprosto postoji diktatura kapitala s njome nametnutih vrijednosti koje uopće nije moguće dovoditi u pitanje niti je moguće razmišljati, a kamoli pregovarati ili uvjetovati da bi nešto drugo bilo moguće.

U svijetu kratkih horizonata, u kojemu je brzina imperativ, a moralnost često relativna, čija suvremena popularna kultura nije osobito naklonjena filozofskim promišljanjima o smislu života, tko je današnja 'mladež bez boga' i tko je kriv što ona danas odrasta unutar vrlo skučenog kulturnog okvira? Kakav je zapravo 'bog' iz naslova?

'Mladež bez boga' je jedna zanimljiva sintagma u koju možemo svašta upisati. Ali prije svega je to mladež koja je bez nekakvih jasnih vrijednosti i kojoj se mogu nametnuti vrlo upitni autoriteti. Nevjerojatno je apatična, osim za vlastite interese, za neko svoje veliko 'ja', za neki individualizam koji im se servira kroz medije i koje to 'ja' definira prije svega kao potrošača. Vrlo je lako moguće da ta 'mladež bez boga', u ovom slučaju pod navodnicima, sebe počne vidjeti kao boga, ako ništa, onda vlastitoga života. S jedne strane, možemo reći da je to dobro, ali što to znači ako u tom smislu nikad ne uzimamo u obzir da postoji i onaj drugi s kojim moraš i želiš suživjeti? Potpuno se gubi ideja o društvu, riječi poput solidarnosti i tolerancije nestaju. Kad govorim o 'bogu', ne mislim nužno na kršćanskog boga, ali mislim da će se u tu prazninu prije svega nametnuti prepoznavanje kroz bijeli kršćanski identitet, koji čak ne mora imati nikakve veze s vjerom. Ali u tome se prepoznajemo, to je ono što čini nas kao zajednicu. Mi smo, što - Hrvati, i onda smo odmah i katolici. Ako pitam mogu li ja biti Hrvat, a da ne moram biti i katolik, svi će reći - pa možeš, a zapravo će misliti da ne možeš. Mene zanima za što mi obrazujemo svoju mladež, jer ako obrazovanje jedino služi kao posrednik uspjeha na tržištu rada, kakav im to daje kontekst samorealizacije? E sad, tko je kriv? Po romanu, svi su krivi - i roditelji i učenici i profesori. A kad su svi krivi, možda nitko nije kriv.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Sukladno onodobnoj perspektivi, Von Horvath pristajanje uz nacifašističke vrijednosti pripisuje uzmaku religije i vjere u Boga. Prema nekim podacima, Hrvatska je jedina zemlja Europske unije među katoličkim državama u kojoj se u posljednje četiri godine religioznost povećava. Znači li to da se mi ne moramo bojati uspona fašizma? Postoji li danas korelacija između vjere i radikalne desnice?

Mislim da uopće nije upitno da ta korelacija postoji, jer se naš identitet tu i formira - jedino na što se danas možemo nasloniti i što nas još drži kao Europu je da smo mi prije svega kršćani. Taj neki identitet je jedini odgovor na opću prazninu i izgubljenost u kojima ljudi nemaju prostora za realizaciju pa mi nije čudno da se, ako već imamo jaku Crkvu koja manje ili više agresivno radi na evangelizaciji, sve više deklariraju kao religiozni, da traže u tome utočište koje ne mogu naći u nekim drugim vrijednostima. Ali pitanje je kakva je ta njihova vjera i kakve oni intimne veze imaju s bogom. Nisam siguran da smo, što smo više evangelizirani, samim time i više s bogom.

Fašizam je očita meta Von Horvathove knjige, ali ona je također i kritika mlakog opiranja fašizmu - jedan od razloga je i nedostatak hrabrosti. Želite li možda predstavom upozoriti na manjak revolucionarnog duha danas?

Kad gledaš oko sebe i vidiš da jako malo možeš promijeniti, da imaš neki životni vijek, i u tome gledaš ne samo da se baviš umjetnošću koja na neki način može biti i nekako jalova, kad malo simpatiziraš nekakve lijeve ideje, kad vidiš da su postale toliko jalove u 21. stoljeću da ih možeš redefinirati, ali nikome nije jasno kako i za koga, onda se moraš zapitati što da se zapravo radi i nemati nekakav ozbiljan odgovor te možeš završiti u ozbiljnoj depresiji od toga. Ne bih se htio svesti na neku jedinu rečenicu koja bi bila nekakva plakatna poruka, ali mislim da se radi o gorućem problemu i da se ostavlja otvoreno pitanje što bi to bio taj neki set humanističkih lijevih vrijednosti, pa na kraju i iskonskih kršćanskih, ili bi čista vjera pojedinca u direktnom odnosu s bogom bila neko rješenje? Sad zvučim kao da ću uskoro postati jako religiozan…

Vjerujete li u Boga?

Mislim da je deplasirano o tome govoriti. Sebe bih stavio u agnostike, svakako nisam vjernik, ali nisam ni vrišteći ateist.

Netko je izračunao da se trenutačno u svijetu štuje četiri tisuće bogova. Većina vjernika u pravilu vjeruje samo u jednog, 'istinskog' boga - čime se otvara prostor za vjerski fundamentalizam. S obzirom na to da su svi vjernici zapravo ateisti u odnosu prema bogovima koje ne smatraju svojima, zbog čega im je deklarirani ateizam tako odbojan?

Tu se radi o jednom tržištu ideja, a i Crkva je na neki način na tržištu. Crkva je jedna ozbiljna korporacija i jedan vrlo ozbiljan biznis. Ali i ljudi koji najčešće s pravom govore protiv Crkve su također dio jednog drugog biznisa, ali ipak biznisa. Sve su to neki ozbiljni poslovi, dok je sve što ja radim tek neki smiješni mali biznis. Tako da, tko sam ja da o tome sudim? Ali mislim da svejedno jednostavno 'moraš prokazati svog neprijatelja'. Kao što će netko Crkvu i klerikalizam prokazivati kao najvećeg neprijatelja, razumijem i da će takva jedna institucija sve koji ne misle slično prokazivati kao svoje potencijalne neprijatelje. Tu opet stupa na snagu ona sveprisutna logika socijalnog darvinizma - jači će pobijediti slabije. Tako funkcionira tržište, a zakon tržišta je da najsposobniji preživljavaju. Svi se na tržištu natječemo i borimo sa svojim idejama, sa svojim proizvodima - pa tako ispada da je i ideja danas proizvod, a i vjera je proizvod s kojim se možemo natjecati. To je natjecanje nemilosrdno - samo jedan može biti pobjednik. Ali ja čak nisam toliko ni zgrožen zbog toga, mene to zapravo puno ne plaši - djeca slušaju vjeronauk u školi - to nije problem, problem je što rade tijekom vjeronauka kad ga ne žele slušati? Ne mislim da će to bitno odrediti kakva će biti djeca budućnosti. Ne bojim se jer sam i sam odrastao u sistemu u kojemu smo svi imali marksizam u školi i, što se dogodilo - s kolapsom jednog ekonomskog sustava sve su se te vrijednosti jednostavno urušile u niti godinu dana. Mene od religije, iskreno, puno više plaši kapitalizam.

Godinama ste živjeli u Nizozemskoj, koja se u Hrvatskoj doživljava kao arhetipska 'liberalna' zemlja, no u posljednje vrijeme i tamo jačaju desničarske politike. Kakva je Nizozemska danas? Može li se uopće usporediti hrvatsko i nizozemsko društvo u tom pogledu?

Možda se možemo usporediti u smislu da su obje zemlje članice Europske unije pa bi trebale dijeliti neke iste vrijednosti. Realno se po mnogim stvarima ne možemo uspoređivati, počevši od toga da je Nizozemska bila kolonizator, dok smo mi bili nečija kolonija. Bogatstvo koje ta zemlja ima nije došlo niotkuda, stvarano je stoljećima, eksploatacijom, naravno, nekog drugog. Ali kad je riječ o vrijednostima multikulturalizma, tolerancije, liberalizma, ljudskih prava, poslije 9/11 vrlo je brzo postalo jasno da tolerancija nije nešto što je došlo odozdo, nego je nešto što je uvedeno dekretom zbog trgovine i što se vrlo lako može ukinuti - dovoljno je da ljudi koji su na vlasti počnu govoriti da postoje autohtoni i alohtoni Nizozemci, dakle oni bijelog kršćanskog identiteta na jednoj i svi pridošlice na drugoj strani - i počnu se zatvarati granice jedne izrazito liberalne demokracije. Pitanje je što onda ostaje? Nizozemska je još po mnogim kriterijima koji se smatraju važnim puno uspješnija od Hrvatske, ali pitanje je da li je to model po kojemu mi možemo učiti, a i da idemo učiti iz toga, pitanje je koja će biti naša daljnja funkcija u trenutačnim preobražajima koji se očigledno događaju u čitavoj Europi a koji nisu isključivo politički, nego su prije svega socijalni i ekonomski.

Znači Hrvatska ipak nije najgora, sa svojom potihom rehabilitacijom ustaštva i nametanjem neokonzervativnih stajališta - tek se uklapa u općeeuropske trendove?

Mislim da konzervativna revolucija i revizionizam nisu jedno te isto. U Hrvatskoj se od 1990-ih nadalje događa jedan fenomen revizionizma koji dovodi u pitanje antifašističke vrijednosti, što nije ni nevino ni naivno, ali konzervativno nije nužno uvijek to. Konzervativna revolucija se ne događa samo u Hrvatskoj, problem je u tome što se sve trpa u isti koš. Na konzervativnu se revoluciju poziva i Breivik u Norveškoj, i u to ime ide pobiti mlade ljude u kampu na otoku Utoyi, on sebe vidi kao dio konzervativne revolucije o kojoj neki ovdje pjevaju pjesme i tepaju joj kao 'tihoj revoluciji'. To nije nužno povezano uz ustaštvo, kao što nije ni nužno Breivik vezan na nacionalsocijalizam. Breivik sam kaže da bi, kad bi se mogao vratiti u prošlost, osobno ubio Hitlera. Ali ubio bi ga samo zato što je Hitler neprijatelje vidio u Židovima, a trebao je u muslimanima. Dakle, i Breivik i Hitler su darvinisti. Ne želim reći da mi se imalo dopada ili da me ne brine taj povijesni revizionizam, dapače. Ali jednostavno mislim da to nije identična stvar. Mislim da će ta konzervativna revolucija biti više određujuća u smislu retradicionalizacije nego što će nas u budućnosti odrediti odnos prema '41. ili '45. Kad pogledamo aktualne tendencije prema dezintegraciji Europske unije, u tom mi je kontekstu zanimljivo gledati kako se vraća konzervativizam. To ne znači da će populisti nužno zazivati Hitlera, naprotiv, mislim da njega sigurno neće.

Je li po vašem mišljenju riječ o dugoročnom trendu ili se radi tek o kratkoročnim političkim fluktuacijama kakve su uostalom bile prisutne tijekom većeg dijela povijesti Europe 20. stoljeća?

Kad govorimo o distributivnoj pravdi i sličnim stvarima, onda mi se čini da je priča desnice puno realističnija - ovdje imamo neka dobra, neke resurse, koje moramo zaštititi. Imamo svoj bijeli kršćanski identitet i branimo svoje interese, i tu desnica ima jasan odgovor. Jasno je da se nekakva redistribucija mora dogoditi, ali mislim da ljevica gotovo da i neće imati što za reći jer se ona ne obraća više onima kojima se obraćala prije stotinu godina, a to je bila radnička klasa. Tko se danas uopće može prepoznati kao proleter? Nekad, ne tako davno, ljudi su radili jedni pokraj drugih za strojevima, imali su jake sindikate i mogli su natjerati kapitaliste na pregovore. Mislim da ljevica zaista ima problem da sebe redefinira pa se bavi pričama o fosilnim gorivima ili urbanim vrtovima ili ne znam čemu. Kome se ljevica obraća i u čije ime govori? To se jako promijenilo, neprimjetno se okrenulo i mislim da je to veći problem od toga da su lijeve ideje kompromitirane u 20. stoljeću. Problem je da te ideje više ne komuniciraju. Desnica polazi od perspektive da znamo što imamo, a to ne možemo dijeliti sa svima. Dakle, znamo tko smo i što nam treba. Takve poruke će lakše doprijeti do radnika, koji ne moraju nužno biti desničarski nastrojeni. Do njih lijeve ideje neće nikad ni doprijeti.

 

Široj hrvatskoj javnosti postali ste poznati tijekom rata 1991. godine sa svojim antiratnim projektom 'Croatia in Flame'. Kako danas gledate na svoj 'domoljubni' angažman? Je li hrvatska država ispunila nade koje su tad bile aktualne?

Apsolutno nije! Moje sigurno nije. Zapravo ni ne znam jesmo li imali veći potencijal. Meni se tad činilo da imamo puno veći potencijal, ako gledamo na razini pop kulture, medija, mislio sam da smo potencijalno puno urbanija zemlja. A možda sam se samo zavaravao. Nije mi dugo trebalo da osjetim kamo to ide. A moj domoljubni angažman? Nemam pojma, nikad nisam razmišljao o tome je li to domoljubno. Bilo je jedino moguće u tom momentu, a svakako je bilo antiratno motivirano. Ne volim riječ domoljubno, toliko je izraubana na krivi način da je ne mogu ni izgovoriti u vezi sa samim sobom, jer sebe vidim kao internacionalista.

Koliko se promijenila Montažstrojeva 'revolucionarna' umjetnička poetika?

Montažstrojeva poetika je i dalje vrlo istraživačka, u tom smislu ne znam je li i dalje revolucionarna. Angažirana svakako je. I ova je predstava na neki način angažirana predstava, nije dnevnopolitička - rijetko smo i radili dnevnopolitičke predstave. Čak ne bih rekao ni da je to političko kazalište, jer predstava više detektira ili pokušava mapirati neko stanje duha, što je uvijek malo apstraktnije od dnevne politike. A što se tiče suradnika, u 30 godina stvarno je jako puno ljudi sudjelovalo i svojim radom odredilo što je to Montažstroj. Tu ja ispadam kao nekakva konstanta, neka poveznica, ali zaista su svi ti suradnici, i u nekim epizodnim ulogama na sceni ili čak izvan scene, bitno odredili to što je Montažstroj. To je projekt koji traje. Čini mi se da su suradnje bile ono što je odredilo Montažstroj više nego što sam ga ja odredio. Ako me tjerate da nekog imenujem, evo Damir (Klemenić) je tu bio od najranijih dana, pa dugo nismo radili zajedno, a sad ponovno surađujemo. Ljudi su dolazili i odlazili, vraćali se. Montažstroj nikad nije mogao biti nekakva egzistencijalna sigurnost za neke ljude, on je uvijek bio projekt koji je na rubu. Nema stalne dotacije, nema svoju zgradu niti je to možda i problem, ne, možda i ne treba imati. Ali u tom smislu ljudi nisu mogli dobiti tu vrstu sigurnosti da se mogu na taj način i ekonomski povezati. Mislim da je to odredilo i tu kvalitetu. Kad smo radili zajedno, bili smo umjetnički, istraživački i ljudski povezani. Trajati u tome nije lako, prilično je stresno, kako za mene, tako i za moje suradnike. Bez obzira na relativno male budžete, očekivanja su uvijek velika. Ljudi su ulazili u to i trajali koliko su mogli te su jako puno dali i odredili ono što je Montažstroj bio i što jest.

Prva izvedena predstava Montažstroja bila je 'Vatrotehna', temeljena na 'Okovanom Prometeju' starogrčkog dramatičara Eshila, koja se bavila poviješću kao strojem koji uvijek iznova izdajom uklanja heroja. Tko su heroji današnjice?

Moram se vratiti na ovu predstavu. Franco Berardi Bifo u svojoj knjizi govori o 1977. godini, u kojoj je David Bowie snimio pjesmu 'Heroes' i koju Berardi vidi kao godinu u kojoj je zapravo započela prevlast neoliberalnog kapitalizma. U knjizi 'Heroji', koja je zapravo esej, teorija, sve samo ne roman, Bifo analizira suvremeni kapitalizam i govori o nihilizmu današnje situacije. Analizira sve te mračne likove ljudi koji su ubili sebe, ali su pritom ubili i neke druge ljude. Bavi se kapitalizmom kakav je danas, bavi se digitalnom generacijom, prekarnim radom, bavi se internetom, gdje u principu prodajemo komade svojega vremena, odnosno oni koji imaju novac kupuju to naše vrijeme. Više ne ulazimo u stalne odnose, konstantno smo u nekom natjecanju, na tržištu, pod stresom. On analizira taj stres. U jednom trenutku iznosi misao da jedino kad možeš vladati svojim vremenom je kad spavaš ili ako se ubiješ, tek tad možeš izaći iz sustava. Berardi je možda jedan depresivni starac ili razočarani ljevičar, ali on sve to tako analizira i uzima te klince kao primjere 'heroja' koji su iščitali stvarnost doslovno onakvu kakva je, darvinistička. I oni sami sebe deklariraju kao antisocijalne socijalne darviniste. Svi su oni čitali Nietzschea, čitali su Hobbesa, svi ti klinci znaju što je egzistencijalizam, svi znaju mit o Sizifu. Kao i bilo koji drugi teroristi, u porukama preuzimaju odgovornost i objašnjavaju zašto to rade, kako bi dobili svojih pet minuta slave u kojima su oni pobjednici, u kojima su iz pozicije luzera zapravo prešli u poziciju pobjednika. To je knjiga o tome da smo svi mi zapravo luzeri i jedini trenutak u kojemu postajemo pobjednici je trenutak u kojemu nas više nema. Na taj način Bifo u svojoj knjizi analizira i artikulira odgovor na pitanje što da se radi kad se ništa ne može napraviti. Pitanje je tko su heroji? On ih je nazvao herojima, ne znam jesu li oni heroji. Tko je za mene heroj, nemam pojma. Možda je Bifo heroj koji je to odlično artikulirao, koji je ostao slobodnomisleći nedogmatični subjekt, koliko god nekome može ići na živce.

Ove godine Montažstroj slavi 30. rođendan, ne mogu ne pitati - je li nezavisni umjetnički kolektiv u tri desetljeća djelovanja pronašao nekakvo utočište, neko mjesto koje može osjećati svojim?

Ako je utočište zgrada, odnosno institucionalizacija, onda ne. Takav 'shelter' nismo ni tražili. Bilo bi svakako inspirativno, pa i učinkovito, raspolagati prostorom u kojemu recimo možeš raditi s mladim krasnim ljudima kao u ovom projektu, a da to ne ovisi o gradskoj instituciji uvijek i da to ne bude svaki put ispočetka. Bilo bi divno imati financiranje koje nije uvjetovano iz godine u godinu time koliko dobro napišeš neki projekt, jer to postaje pitanje birokratske vještine, a ne pitanje suštine projekta. To bi bilo neko utočište, neka zadovoljština, ali mislim da je ovako možda i bolje, jer te stalno izaziva da, osim što si ogorčen infrastrukturom u kojoj djeluješ, i nadalje budeš 'svjež'. A ovo neko drugo utočište u umjetničkom smislu? I dalje duboko vjerujem da umjetnost ne može ići u neki hiperuniverzalizam. Mislim da je bitno raditi umjetnost koja se tiče lokalne zajednice, što ne znači nužno da moramo u slučaju projekta 'Mladež bez boga' govoriti direktno o obrazovanju u Hrvatskoj, nego propitati koje su to danas europske vrijednosti. Što je danas Europa, može li čovjek pristati danas biti dio takve Europe, a da ne bude nužno konzervativni nacionalist? Tu se otvara puno pitanja. Koja su to prepoznavanja? Koje su to koordinate u kojima živimo? Mislim da u ovoj zemlji, koja vrvi neuspjehom, nemoći i očajem, i dalje, nažalost, ima potrebe raditi projekte koji su kritički nastrojeni i koji pokušavaju artikulirati neka društvena pitanja.