"Imamo 'Mladež bez boga' na Crkvenom tržištu"

Od prvog performansa "Kopačka u galeriji", izvedenog 22. prosinca 1989. na otvorenju izložbe Kazimira Maljeviča u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu, umjetnički kolektiv Montažstroj ne odustaje od izvorne misli vodilje svojega lidera i osnivača Boruta Šeparovića - stvarati umjetnost koja je u prvom redu odgovorna prema zajednici unutar koje nastaje.

Demistifikacija društvenih "vrijednosti" u središtu je svih dosadašnjih pedesetak javnih umjetničkih akcija, inicijativa i projekata kojima se to politički angažirano kazalište tijekom proteklih trideset godina probijalo kroz hrvatsku kulturnu stratosferu, sustavno pritom razvijajući svoj brend na profilu ustrajnog eksperimentiranja s izrazom i sadržajem, umjetničke beskompromisnosti u propitivanju različitih aspekata društvene stvarnosti i inzistiranju na etici ispred estetike u profesionalnoj odgovornosti.

Montažstroj Kultura 25 godina provokacije i pomicanja granica

Ultimativno proizvodeći provokativne sadržaje, čiji interaktivni karakter pretvara pozornicu u mjesto aktivnog sučeljavanja i osvještavanja društvenih i inih proturječja, razgradnje stereotipa i refleksije svih sudionika umjetničkog čina - i izvođača i publike, Montažstroj je stvorio vlastiti izvedbeni žanr: crossover fizičkog teatra i dokumentarističkog kazališta s političkom potkom i etičkom odgovornošću uobličen u estetski kulturni čin.

Tu platformu vrhunske aktivističke umjetnosti Montažstroj je upravo proširio za još jedan autorski projekt, predstavu "Mladež bez boga", koja nastaje po motivima istoimenog romana austrijskog književnika Odona von Horvatha iz 1937., inspiriranu knjigom Franca Berardija Bifa "Heroji". Predstava je koprodukcija Montažstroja sa Zagrebačkim kazalištem mladih (ZKM), a uoči premijere 20. veljače razgovaramo s idejnom silom svih Montažstrojevih projekata Borutom Šeparovićem.

Montažstroj već trideset godina kroz umjetnički angažman otvara važne teme kojima propituje društvene vrijednosti i društvenu stvarnost, upozoravajući na rašireno licemjerje i dvostruki moral. Koja su danas u Hrvatskoj i svijetu najvažnija pitanja koja treba postavljati?

Mislim da je jedino pravo pitanje zapravo što bi, u svijetu ovakvom kakav je, u kojemu možda živimo bolje nego prije, ali u kojemu je oko nas toliko sranja, nezadovoljstava i nesreće, u takvom svijetu trebalo sljedeće učiniti? Jer ako razmišljamo o nekakvom pravednijem svijetu, onda se, s obzirom na resurse i mogućnosti kojima danas raspolažemo, moramo zapitati kako je moguće da istodobno postoji i toliko sranja? Jedino pravo pitanje po meni je što da se zapravo radi? A to je tek teško pitanje. Ali to nije nikakva hrvatska specifičnost, to je jedno sveopće stanje - ne mislim da smo mi tu nešto specijalno ni sposobni ni nesposobni - mi imamo određenu poziciju koja je geopolitički uvjetovana raznim odnosima koji datiraju stoljećima unazad, gdje smo mi ipak bili nečija kolonija, a meni se čini da smo mi u svakom smislu ponovno kolonija.

Sandra Šimunović/PIXSELL

U tom kontekstu, može li umjetnost utjecati na vrijednosti nekog društva? Koliki je uopće 'društveni domet' kazališta, a osobito manjih 'art' projekata poput vaših?

To je jako dobro pitanje koje si i ja postavljam, i stalno imam taj neki čudan ambivalentan odgovor koji je možda stvar i nekog mojeg vlastitog konformizma ili nedostatka mašte, kako god hoćete. Mislim da zapravo umjetnost ne može previše utjecati na društvene vrijednosti, da u najboljem slučaju nekad može neke teme koje su na nekakvoj 'ljestvici prioriteta' negdje niže, da ih može 'dići', da može, kako to moje kolege vole reći, artikulirati neka pitanja iz jedne umjetničke perspektive koja ima neku drugu slobodu koju znanost, recimo, nema, koju možda nema ni politika. Umjetnost može tu i tamo poslužiti kao neki okidač. Ali u principu, ako pogledamo tko danas ide u kazalište, tko je 'korisnik' takvih projekata, postavlja se pitanje dosega, a to se odnosi na sve što nije masovno dostupno, kao što su na primjer gaming ili slične industrije koje stvaraju milijarde dolara profita.

'Mladež bez boga' Odona von Horvatha mračna je priča koja se bavi pitanjima krivnje, sudbine i savjesti pojedinca unutar brutalne, konformističke totalitarne države. Možemo ga čitati i kao upozoravajuću anamnezu bilo kojeg društva koje svojim pripadnicima nudi materijalnu sigurnost u zamjenu za odustajanje od vlastitih uvjerenja. Kako se dijagnoza svijeta individualne bezobzirnosti i kolektivne tuposti prema pitanjima vjere i morala romana iz 1937. preslikava na aktualni trenutak?

Vaše pitanje već u sebi zapravo nosi odgovor. Konformizam koji spominjete nije pitanje samo 1937., gdje je bila riječ o jednom razornom totalitarnom sustavu, koji Von Horvath doduše ne imenuje izrijekom, ali svima je tad bilo jasno o čemu je riječ. Kad se čovjek malo od toga izmakne, nema posebne razlike u današnjem konformiranju kako bismo imali zdravstveno, mirovinu i bilo kakvu životnu sigurnost. Ako netko ima kredite, znamo da mu je mogućnost da sudjeluje, djeluje i bude aktivan ili da nešto mijenja prilično daleka. Nije to nikakva ekskluziva sustava o kojemu piše Odon von Horvath. Ali roman 'Mladež bez boga' samo je jedna linija na koju se u predstavi oslanjamo, druga je knjiga 'Heroji lijevog postmarksističkog talijanskog profesora komunikologije Franca Berardija Bifa, podnaslovljena 'Masovno ubojstvo i samoubojstvo', koja se bavi fenomenom tzv. 'school-shootersa'. To se ne događa samo u Americi, toga sad već ima jako puno i u Europi, i to uvijek izgleda kao isključivo psihopatija i sociopatija, ali kad se malo dublje uđe, kad se počnu čitati dnevnici tih mladih ljudi, uočava se da je ono o čemu oni govore nekako jako uklopljeno u društvo i uopće ne zvuči kao sociopatija, što je zapravo zaprepašćujuće. Uvjeren sam da se barem 20 posto Europljana posve slaže primjerice s onim što govori Anders Breivik - jedina je razlika što nisu spremni uzeti oružje i pucati na svoje.

Osnovna je premisa knjige ideološko obrazovanje koje se koristi kao moneta u trgovini vrijednosnim sustavima mladih radi političkih ciljeva. Kako vaša predstava propituje utjecaj tih procesa na vrijednosne sustave mladih?

Naravno da se ne može uspoređivati roman Odona von Horvatha koji je nastao u doba kad je nacizam bio na svojem vrhuncu s današnjom Hrvatskom. Zemlja u kojoj se predstava odvija je neimenovana europska zemlja, nije nužno Hrvatska. Neki ljudi vole u svemu vidjeti fašizam i fašiste, ja mislim da ne treba pretjerivati s time i taj izraz olako koristiti i gdje treba i gdje ne treba. Jer kad sve zovemo fašizam, onda ćemo teško prepoznati onaj pravi. Pritom ne mislim na onaj u Hugo Boss odijelima i sa svastikama - takvoga više neće biti. Ali svi znamo za generaciju hipsterskih kulturnih desničara koji se od nacista jedino razlikuju u tome da bi oni ubili Hitlera i da misle da je promašio poantu. Mi se u predstavi bavimo pitanjem što je i kakva je danas Europa, što je od nje ostalo, što je ta populistička desnica koja sad maršira cijelom Europom i tko su današnji 'crnci'.

Roman je alegorija nacionalsocijalističkog režima Trećeg Reicha koji je stvorio 'fašističkog čovjeka'. Koje su to aktualne društvene snage u Hrvatskoj iz kojih nastaje fašistički čovjek o kojemu govori Von Horvath? Tko je suvremeni hrvatski fašistički čovjek i koliko je opasan?

Nisam sklon bilo koga olako nazivati fašistom. Mene intrigira onaj segment nacističkih politika koji mislim da funkcionira i danas, ali po jednoj drugoj paradigmi, a to je onaj koji po logici socijalnog darvinizma kaže da jaki moraju vladati slabima, da jaki imaju pravo čak i pobiti te slabe, i da slabi na neki način mogu egzistirati isključivo iz perspektive milosti bogatih. I opet, to nije nikakva hrvatska ekskluziva. Ja vidim puno veći problem od vrištećeg fašizma i povijesnog revizionizma u vrijednostima prema kojima vodi tiha većina, u kapitalizmu i njegovoj logici grabljenja, osvajanja, hiperprodukcije, u potiranju humanističkih vrijednosti. To nije fašizam koji imenujemo iz perspektive povijesnog revizionizma, naprosto postoji diktatura kapitala s njome nametnutih vrijednosti koje uopće nije moguće dovoditi u pitanje niti je moguće razmišljati, a kamoli pregovarati ili uvjetovati da bi nešto drugo bilo moguće.

Sandra Šimunović/PIXSELL

U svijetu kratkih horizonata, u kojemu je brzina imperativ, a moralnost često relativna, čija suvremena popularna kultura nije osobito naklonjena filozofskim promišljanjima o smislu života, tko je današnja 'mladež bez boga' i tko je kriv što ona danas odrasta unutar vrlo skučenog kulturnog okvira? Kakav je zapravo 'bog' iz naslova?

'Mladež bez boga' je jedna zanimljiva sintagma u koju možemo svašta upisati. Ali prije svega je to mladež koja je bez nekakvih jasnih vrijednosti i kojoj se mogu nametnuti vrlo upitni autoriteti. Nevjerojatno je apatična, osim za vlastite interese, za neko svoje veliko 'ja', za neki individualizam koji im se servira kroz medije i koje to 'ja' definira prije svega kao potrošača. Vrlo je lako moguće da ta 'mladež bez boga', u ovom slučaju pod navodnicima, sebe počne vidjeti kao boga, ako ništa, onda vlastitoga života. S jedne strane, možemo reći da je to dobro, ali što to znači ako u tom smislu nikad ne uzimamo u obzir da postoji i onaj drugi s kojim moraš i želiš suživjeti? Potpuno se gubi ideja o društvu, riječi poput solidarnosti i tolerancije nestaju. Kad govorim o 'bogu', ne mislim nužno na kršćanskog boga, ali mislim da će se u tu prazninu prije svega nametnuti prepoznavanje kroz bijeli kršćanski identitet, koji čak ne mora imati nikakve veze s vjerom. Ali u tome se prepoznajemo, to je ono što čini nas kao zajednicu. Mi smo, što - Hrvati, i onda smo odmah i katolici. Ako pitam mogu li ja biti Hrvat, a da ne moram biti i katolik, svi će reći - pa možeš, a zapravo će misliti da ne možeš. Mene zanima za što mi obrazujemo svoju mladež, jer ako obrazovanje jedino služi kao posrednik uspjeha na tržištu rada, kakav im to daje kontekst samorealizacije? E sad, tko je kriv? Po romanu, svi su krivi - i roditelji i učenici i profesori. A kad su svi krivi, možda nitko nije kriv.

Nastavak na sljedećoj stranici...