Išli smo u Petrograd kao pikzibneri, vratili se kao šampioni
Tvrdila je da se u kritičnom trenutku nije rasplakala. Let od aerodroma Wien-Schwechat do Plesa, pardon, do zagrebačkog "Tuđmana", trebao je trajati samo 35 minuta. Kad... "Petnaest minuta nakon polijetanja pilot je javio da se moramo vratiti zbog kvara. Sjedila sam pored prozora i primijetila da se kotači nisu podigli. U kabini je bila potpuna tišina, mrak. A mene je, onako, baš uhvatilo... svi oni užasi i stres", pričala nam je sutradan vedro Dubravka Vrgoč u svom ravnateljskom uredu u HNK.
Očito još umorna i izmučena, ali odlučna ne priznati da je pustila suzu. "A i kome bih se isplakala? Uz mene nije bilo nikog poznatog. Samo me iznutra opralo sve što se izdogađalo još od 1. rujna. Rekli su nam da se vraćamo u Beč, da će nas smjestiti u hotel i da ćemo ići tek sutra u 10 sati.
Tad me uhvatila panika. Ujutro sam imala zakazan, intervju, sastanak u ministarstvu, sastanak sa SNG Maribor o dvije koprodukcije... Pa sam stala trčati po aerodromu, moliti, kumiti, držali su me na stand by i... uspjela sam dobiti let za Zagreb iste večeri."
Nakratko je PR-ovku zamolila da ode "po one podatke o statistici posjećenosti predstava" i zatim stala pričati da je do Beča odjurila na dan i pol zbog gostovanja HNK Zagreb s predstavom "Tri zime" u Volkstheateru; prvi put u 157 godina HNK. A, zanimljivo, i jedno i drugo kazalište u 19. stoljeću sagradili su arhitekti istog projektnog ureda, Fellner & Helmer iz Beča. Ono u Beču šest godina prije ovog u Zagrebu.
"Gostovali smo u sklopu programa 'Godina kulture Hrvatska – Austrija 2017.' Ispraćeni smo ovacijama krcate dvorane Volkstheatera", pričala je. U avion se, znači, dovukla sva prebijena od prethodne noći i onda mu se nađu zaglaviti ti prokleti kotači... "Oprostite, evo, Stela šalje", na tren je upala PR-ovka i odmah šmugnula svojim poslom, jer posvuda je vladala strka. Njezin ured bio je poput kolodvora. Kao i tajničin, zatrpan s nekoliko tisuća formulara koji su vapili za potpisivanjem "još jučer".
Ravnateljica je, inače, od onih koji obično ponove pitanje prije nego što krenu s odgovorom. "Zašto mi je gužva? Zato što smo se vratili s puta, što imamo dvije premijere, što nam je počeo igrati 'Orašar', zato što dogovaramo koprodukciju za sljedeću sezonu. A gostovanje u Beču, to je bilo neopisivo važno jer smo se s domaćom predstavom predstavili u jednoj europskoj kazališnoj prijestolnici, dramom koja problematizira neka bitna pitanja s naših prostora iz posljednjih 50 godina.
Zanimljivo, publika je sjajno reagirala. Kao i prije godinu dana u Tel Avivu. To pokazuje da su ti problemi univerzalni. A i Austrija ima neku svoju povijest, koja se odrazila na generacije Austrijanaca", pričala je.
Znači, nacizam. "Rubno i to. U 'Tri zime' lijepo je to što opisuje kako su se teška povijesna vremena reflektirala na obiteljsku dramu, a kao što znamo, sve su nesretne obitelji manje-više slične", kazala je. Primijetili smo kako onda ispada da su i sve nesretne obitelji nesretne na sličan način. Vrgoč je, inače, ostala vjerna sebi od našeg posljednjeg druženja uz čokoladu i čaj. Ovaj put bila je na meniju čoksa s pistacijama. "Ova je fina. Ja ne smijem jer sam u Beču previše jela. Da, kolača, hahaha!"
Nakon kraće digresije o brutalno kaloričnim bečkim slatkišima, s kojima čovjek za pet minuta zgriješi za pet života, pitali smo je je li ono ona slučajno uokvirila plakat za "Tri zime" u tajničinu uredu od posljednjeg ukazanja Expressa na tome mjestu.
"Ne, to ga je Antonela postavila. Nema niti godina i pol od premijere te predstave, a 9. prosinca slavimo već njenu 50. izvedbu. Ta predstava svaki put napuni gledalište, pa i na velikim pozornicama, recimo, u programu Sterijinog pozorja u Novom Sadu, gdje stane 1000 ljudi. Dakle, statistički, a mi u zadnje vrijeme volimo statistiku...", prebirala je po snopu papira koji je maloprije dobila na stol. Zato što im u HNK statistika sad laska.
"Baš zato! Hahaha! A bilo je i jedno vrijeme kad mi nije laskalo. 'Tri zime' do sada je vidjelo 40.000 ljudi", pronašla je broj koji je tražila.
"Evo, za 9. prosinca nema više niti jednog slobodnog mjesta. U početku ju je gledala samo publika HNK, zatim i publika drugih kazališta, a onda i publika koja inače ne ide u kazalište. Ta mi je možda i najvažnija, ona koju je zanimala baš ta predstava, koju nitko tamo nije priveo, koja nije došla pogledati kako izgleda ulaz u kazalište ili kakve su lože. Ta publika je nastavila dolaziti i na 'Ljude od voska', a sad frenetično puni i 'Tko pjeva zlo ne misli', već sad kupuje ulaznice i za 'Ciganin, ali najljepši'", pričala je i pronašla još jednu cifru.
Onu o 90 i više posto popunjenosti predstava. Više od toga nas je zaintrigirala povijesna usporedba s uvijek sretnijim i boljim vremenima. "Mislim da ovakav uspon kakav sad ima Drama nije imala još od '80-ih, još od vremena kad je Kosta Spaić radio 'Kiklopa', Boško Violić 'Richarda III', Ivica Kunčević 'Dunda Maroja'", nabrajala je primjere iz doba kad je i produkcija TV Zagreba štancala dramska remek-djela.", Samo, ono je bilo vrijeme kad su igrali klasici, a ovo je sada doba kad igraju hrvatski dramski tekstovi", poentirala je.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Priznala je da ju je onaj red za "Orašara" od prije tri tjedna apsolutno iznenadio. Leonard Jakovina je za Express nedavno rekao da se tad prisjetio priča baletnih velikana iz '70-ih kako je u njihovo vrijeme red za balet znao biti do Kavkaza. Ali da je ovaj "Orašar" nadmašio čak i to, da ne zna koja bi to rock zvijezda ponukala publiku u Zagrebu da čeka pet ili šest sati. Ravnateljica nam je otkrila što je ona radila tog dana.
"I ja sam sjedila dva ili tri sata na blagajni i komunicirala s ljudima. Bilo im je hladno, vani su stajali satima. Htjela sam se barem malo solidarizirati s njima. Nije joj bilo baš najugodnije što su morali toliko čekati. Dolazili su po "Orašara", ali bi uzimali i karte za sve aktualne hitove, sve tamo do "Glembayeva" u siječnju. Očito se, kaže, u Zagrebu događa kultura na velika vrata. "Nismo tu samo mi. 130.000 ljudi bilo je na Interliberu. Pa Zagreb film festival. Evo, ja sam jedva uspjela dobiti kartu", kazala je.
Znači li to da je morala povlačiti vezu? "Znači, hahaha! Ali za izraelski film čak nisam uspjela niti povući vezu. Ovaj grad je pokazao da želi kulturu", opisala je Zagreb kao kulturno ipak nepokoreni grad. "Moja prijateljica iz Engleske, recimo, kada dođe ovamo pa vidi koliko ima kulturnih sadržaja, kaže: 'Pa toga toliko nema niti u Londonu'. Kad na milijun ljudi pobrojite sve festivale filma, razne glazbene festivale, što sve ne..."
Zanimalo nas je koliko je izbrojila prodanih karata dok je sjedila za blagajnom. Ispalo je da jest brojila. "Paaa, nekih 200 ili 300 ljudi u dva sata", kazala je, a onda još posegnula za onim snopom papira na stolu i zasula nas brojevima. Preko blagajne ih je prošlo 2000, preko interneta još 6000. Prijelomni trenutak za Dramu bila je predstava "Tri zime", a u baletnom smislu prijelomno je bilo ono neopisivo drsko svibanjsko gostovanje zagrebačkog ansambla u Sankt Peterburgu s Tolstojem i Čajkovskim, s "Anom Karenjinom".
"Tamo smo došli stvarno kao pikzibneri", prisjetila se. Uopće se morala pošteno zakačiti na nekim mjestima da se izbori za gostovanje tamo nekog Zagreba u svjetskoj prijestolnici baleta. Na presici uoči nastupa tamošnja kritičarka napala ju je što se "usudila doći nam s našom baštinom". A na kraju... "Čak i ministar kulture Sankt Peterburga na nogama pljeskao i vikao: 'Bravo!'"
Slijedio je "Apoksiomen", koji se sad sprema na put u Belgiju, na logično odredište za tu predstavu iz niza razloga. Kako je riječ o priči izrazito o Mediteranu, logičan bi nastavak bio i niz mediteranskih gradova. A onda smo spomenuli "Evanđelje", opet u Zagrebu nakon godine i pol i 115 predstava u inozemstvu, što je vrlo zanimljivo jer je prvi prijam bio...
"... prilična katastrofa, da, a drugi genijalan. Iskreno, ta predstava u Zagrebu još nije bila gotova. Bila je 'work in progress'. U međuvremenu se drukčije strukturirala, dobila je na lakoći. To su autorski projekti kojima treba vrijeme i reakcija publike. Samo smo u Parizu gostovali tri tjedna. Pa u Rimu, Genovi, Moskvi, Sankt Peterburgu, Milanu, u Scali...", nizala je. A onda je ispričala što joj se dogodilo kad je prošle zime odlučila svratiti do Pariza, gdje je "Evanđelje" upravo nastupalo.
Došeta Dubravka Vrgoč jedne večeri do Théâtre du Rond-Point na Champs-Élyséesu. "Dočekala su me dva reda. U jednom je bilo četiri-pet ljudi. U drugom malo više od 100. I naravno da sam stala u onaj s četiri-pet ljudi. I kad sam došla na red i pitala za karte za 'Evanđelje', blagajnik mi je rekao da sam u pogrešnom redu", i potjerao ju je na kraj one zmijurine. Priznala nam je da u HNK imaju malu tremu uoči "Ciganina". Jer knjiga Kristiana Novaka apsolutni je hit i sad se HNK-ovoj Drami valja nositi s tim.
"Ali užasan rizik je bio i za 'Tko pjeva zlo ne misli'. S Reneom Medvešekom sam provela sate i sate u razgovorima, jer taj film nas je uništavao. Tako je i sad s Novakovom knjigom. Ali i nakon 15 predstava 'Tko pjeva zlo ne misli' još nitko nije rekao: 'E, to je lošije od filma'. Proanalizirali smo film i shvatili da se radnja odvija 1935., da je snimljen 1970., a da u njemu nema nikakve politike. Postoji samo ljubavni melodramatski okvir. E sad, je li to bilo namjerno ili slučajno...", pojašnjava Vrgoč.
Istina, osim u onom dijelu kad Franjo Šafranek pred spavanje, po običaju pripit, lupeta kako će se prijaviti za avijatičara u Abesiniji. Ali i to je bilo u kontekstu hommagea Zagrebu kakav je nekoć bio. OK, kad smo već kod toga, je li u Beču u publici uključila superosjetila i osluškivala kakav je prijam?
"O! Jesam, naravno! To me i uzbuđuje, ali i dovodi pod strašan stres. U Beču su bili titlovi i naravno da se pri takvim gostovanjima prvi u publici stanu smijati Hrvati, a onda ovi drugi dok pročitaju, hahaha, što je uvijek mali delay. Uvijek na početku predstave imate razdoblje kad ljudi malo kašlju, čuje se razgovor.
Pa ako se to nastavi, onda znate da ste potpuno promašili. Ali ako se sve stiša nakon pet ili deset minuta, onda vidite da to ide. Uvijek sam na to koncentrirana. I ne dao bog da netko nastavi kašljati..."