Tvrdila je da se u kritičnom trenutku nije rasplakala. Let od aerodroma Wien-Schwechat do Plesa, pardon, do zagrebačkog "Tuđmana", trebao je trajati samo 35 minuta. Kad... "Petnaest minuta nakon polijetanja pilot je javio da se moramo vratiti zbog kvara. Sjedila sam pored prozora i primijetila da se kotači nisu podigli. U kabini je bila potpuna tišina, mrak. A mene je, onako, baš uhvatilo... svi oni užasi i stres", pričala nam je sutradan vedro Dubravka Vrgoč u svom ravnateljskom uredu u HNK.
Očito još umorna i izmučena, ali odlučna ne priznati da je pustila suzu. "A i kome bih se isplakala? Uz mene nije bilo nikog poznatog. Samo me iznutra opralo sve što se izdogađalo još od 1. rujna. Rekli su nam da se vraćamo u Beč, da će nas smjestiti u hotel i da ćemo ići tek sutra u 10 sati.
Tad me uhvatila panika. Ujutro sam imala zakazan, intervju, sastanak u ministarstvu, sastanak sa SNG Maribor o dvije koprodukcije... Pa sam stala trčati po aerodromu, moliti, kumiti, držali su me na stand by i... uspjela sam dobiti let za Zagreb iste večeri."
Nakratko je PR-ovku zamolila da ode "po one podatke o statistici posjećenosti predstava" i zatim stala pričati da je do Beča odjurila na dan i pol zbog gostovanja HNK Zagreb s predstavom "Tri zime" u Volkstheateru; prvi put u 157 godina HNK. A, zanimljivo, i jedno i drugo kazalište u 19. stoljeću sagradili su arhitekti istog projektnog ureda, Fellner & Helmer iz Beča. Ono u Beču šest godina prije ovog u Zagrebu.
"Gostovali smo u sklopu programa 'Godina kulture Hrvatska – Austrija 2017.' Ispraćeni smo ovacijama krcate dvorane Volkstheatera", pričala je. U avion se, znači, dovukla sva prebijena od prethodne noći i onda mu se nađu zaglaviti ti prokleti kotači... "Oprostite, evo, Stela šalje", na tren je upala PR-ovka i odmah šmugnula svojim poslom, jer posvuda je vladala strka. Njezin ured bio je poput kolodvora. Kao i tajničin, zatrpan s nekoliko tisuća formulara koji su vapili za potpisivanjem "još jučer".
Ravnateljica je, inače, od onih koji obično ponove pitanje prije nego što krenu s odgovorom. "Zašto mi je gužva? Zato što smo se vratili s puta, što imamo dvije premijere, što nam je počeo igrati 'Orašar', zato što dogovaramo koprodukciju za sljedeću sezonu. A gostovanje u Beču, to je bilo neopisivo važno jer smo se s domaćom predstavom predstavili u jednoj europskoj kazališnoj prijestolnici, dramom koja problematizira neka bitna pitanja s naših prostora iz posljednjih 50 godina.
Zanimljivo, publika je sjajno reagirala. Kao i prije godinu dana u Tel Avivu. To pokazuje da su ti problemi univerzalni. A i Austrija ima neku svoju povijest, koja se odrazila na generacije Austrijanaca", pričala je.
Znači, nacizam. "Rubno i to. U 'Tri zime' lijepo je to što opisuje kako su se teška povijesna vremena reflektirala na obiteljsku dramu, a kao što znamo, sve su nesretne obitelji manje-više slične", kazala je. Primijetili smo kako onda ispada da su i sve nesretne obitelji nesretne na sličan način. Vrgoč je, inače, ostala vjerna sebi od našeg posljednjeg druženja uz čokoladu i čaj. Ovaj put bila je na meniju čoksa s pistacijama. "Ova je fina. Ja ne smijem jer sam u Beču previše jela. Da, kolača, hahaha!"
Nakon kraće digresije o brutalno kaloričnim bečkim slatkišima, s kojima čovjek za pet minuta zgriješi za pet života, pitali smo je je li ono ona slučajno uokvirila plakat za "Tri zime" u tajničinu uredu od posljednjeg ukazanja Expressa na tome mjestu.
"Ne, to ga je Antonela postavila. Nema niti godina i pol od premijere te predstave, a 9. prosinca slavimo već njenu 50. izvedbu. Ta predstava svaki put napuni gledalište, pa i na velikim pozornicama, recimo, u programu Sterijinog pozorja u Novom Sadu, gdje stane 1000 ljudi. Dakle, statistički, a mi u zadnje vrijeme volimo statistiku...", prebirala je po snopu papira koji je maloprije dobila na stol. Zato što im u HNK statistika sad laska.
"Baš zato! Hahaha! A bilo je i jedno vrijeme kad mi nije laskalo. 'Tri zime' do sada je vidjelo 40.000 ljudi", pronašla je broj koji je tražila.
"Evo, za 9. prosinca nema više niti jednog slobodnog mjesta. U početku ju je gledala samo publika HNK, zatim i publika drugih kazališta, a onda i publika koja inače ne ide u kazalište. Ta mi je možda i najvažnija, ona koju je zanimala baš ta predstava, koju nitko tamo nije priveo, koja nije došla pogledati kako izgleda ulaz u kazalište ili kakve su lože. Ta publika je nastavila dolaziti i na 'Ljude od voska', a sad frenetično puni i 'Tko pjeva zlo ne misli', već sad kupuje ulaznice i za 'Ciganin, ali najljepši'", pričala je i pronašla još jednu cifru.
Onu o 90 i više posto popunjenosti predstava. Više od toga nas je zaintrigirala povijesna usporedba s uvijek sretnijim i boljim vremenima. "Mislim da ovakav uspon kakav sad ima Drama nije imala još od '80-ih, još od vremena kad je Kosta Spaić radio 'Kiklopa', Boško Violić 'Richarda III', Ivica Kunčević 'Dunda Maroja'", nabrajala je primjere iz doba kad je i produkcija TV Zagreba štancala dramska remek-djela.", Samo, ono je bilo vrijeme kad su igrali klasici, a ovo je sada doba kad igraju hrvatski dramski tekstovi", poentirala je.
Nastavak na sljedećoj stranici...
