Ove godine u listopadu pada stota obljetnica rođenja velikog talijanskoga književnika i novinara Itala Calvina, koji je rođen 1923. godine u kubanskom gradu Santiago de Las Vegas. Tri godine nakon Italova rođenja, 1926., obitelj se vraća u Italiju, u Sanremo, rodni kraj Italova oca, gdje su se i nastanili. Umro je 1985., u Italiji, u Sieni. Rano razdoblje talijanskog fašizma nije osobito utjecalo na obitelj Itala Calvina, iako su njegovi roditelji bili lijevih političkih nazora. Nakon završetka gimnazije Calvino je u Torinu upisao studij poljoprivrede. Svoje prve članke za novine Giornale di Genova, nekoliko filmskih recenzija, Calvino je objavio još 1941., u dobi od 18 godina. U isto vrijeme nastaju i njegova prva književna djela, za koja nije uspio pronaći izdavača. Na majčin poticaj Italo i njegov mlađi brat Floriano uključuju se 1944. godine u komunistički pokret otpora i Italo postaje član Komunističke partije Italije. Nakon rata vraća se u Torino te počinje studij književnosti, koji je okončao 1947., iste godine kad je objavljena i njegova prva knjiga, "Put do paukovih gnijezda", koja je inspirirana njegovim sudjelovanjem u ratu. Dvije godine kasnije, 1949., objavljuje svoju prvu zbirku novela te nastavlja s novinarskim radom. Godine 1957., razočaran sovjetskom invazijom na Mađarsku, koja se dogodila godinu dana ranije, Calvino napušta Komunističku partiju. U pismu koje je objavljeno u medijima kao razlog napuštanja partije naveo je nasilno gušenje mađarskog ustanka i zločine Staljinova režima. Iako je u istom pismu izrazio svoje "povjerenje u demokratske perspektive svjetskoga komunizma", povukao se iz aktivne uloge u politici. Pišući u svojoj knjizi "Poslije rata", u poglavlju "Kulturni ratovi", o oduševljenju poratnih europskih intelektualaca iz srednje klase komunizmom i radničkom klasom - kad su intelektualci "padali

ničice pred proletarijatom", kako je to na jednome mjestu ironično prokomentirao mađarski književnik Arthur Koestler, koji je, nakon što se razočarao u lijeve, komunističke ideje, postao jedan od najradikalnijih antikomunističkih intelektualaca 20. stoljeća - Tony Judt na jednome mjestu spominje i tada dvadesetčetverogodišnjeg Itala Calvina, koji je kao novinar pisao o mladim dragovoljcima koji su sudjelovali u obnovi tadašnje Čehoslovačke: "Italo Calvino u kolovozu 1947. vatreno piše o mladim dragovoljcima iz Italije koji na istim poslovima (poratna obnova, op.a.) rade u Čehoslovačkoj. Predanost novome početku, obožavanje stvarne ili izmaštane zajednice radništva i divljenje prema Sovjetima (i njihovoj nepobjedivoj Crvenoj armiji) odvajalo je mladu poratnu generaciju od vlastitih društvenih korijena i nacionalne povijesti".

Bez obzira na svoju biografiju, u Calvinovu književnom djelu teško se mogu nazreti tragovi bilo kakve ideologije. Na prostorima bivše Jugoslavije Calvino je ponajviše bio poznat po svom romanesknom remek-djelu "Ako jedne zimske noći neki putnik" i fantastičnoj trilogiji "Naši preci", koju čine romani "Nepostojeći vitez", "Raspolovljeni vikont" i "Barun penjač". Upravo je ovu trilogiju zagrebačka Sveučilišna naklada Liber uvrstila u svoju poznatu ediciju u kojoj su velike nacionalne književnosti predstavljene s deset odabranih romana. Trilogija je objavljena 1982. godine. U toj trilogiji, prema vlastitim riječima, Calvino je želio "stvoriti trilogiju o ostvarivanju ljudskog bića" preko "tri stupnja približavanja slobodi": u "Nepostojećem vitezu" Calvino se bavi pitanjem identiteta, u "Raspolovljenom vikontu" ljudskom invalidnošću, a u "Barunu penjaču" bavi se "individualnim samoodređenjem". Ova alegorijska i bajkovita trilogija napisana je iznimno jednostavnim jezikom, tako da su pojedini njezini dijelovi uvrštavani i u korpus književnosti za djecu. U esejističkom djelu "Lezioni americane. Sei proposte per il prossimo millennio", koje se temelji na Calvinovim predavanjima koja je održao na američkom Sveučilištu Harvard, Calvino se bavi budućnošću književnosti u sljedećem

(našemu) mileniju, te je definirao šest načela koja su, prema njegovu mišljenju, ključna u tom smislu: lakoća, brzina, točnost, vidljivost, višestrukost i dosljednosti. Dovršio je prvih pet, jer je umro prije nego što je obradio posljednje, šesto. Iako pobrojena načela u principu vrijede za sva Calvinova djela, ona su upravo u "Našim precima" najviše, čini mi se, došla do izražaja.

U poratnom periodu kod nas je Calvinov kratki poetski roman "Nevidljivi gradovi" doživio kultni status, ravan onome kakav je imao njegov najpoznatiji roman "Ako jedne zimske noći neki putnik". Roman je u Italiji izvorno objavljen 1972. godine. Strukturiran je kao razgovor između Kublaj-kana, mongolskog cara iz 13. stoljeća, i putopisca Marka Pola, koji su bili suvremenici, gdje Marko Polo opisuje Kublaj-kanu 55 imaginarnih gradova kroz koje je prošao na svojem putovanju prema Kini. U prologu romana Calvino navodi kako su njegovi "Nevidljivi gradovi" neka vrsta "posljednje ljubavne poeme posvećene gradu, u vrijeme kada u njemu postaje sve teže živjeti". U spomenutoj knjizi "Lezioni americane. Sei proposte per il prossimo millennio", pišući o načelu točnosti, Calvino spominje i svoje "Nevidljive gradove": "Knjiga u kojoj sam, vjerujem, rekao najviše toga, ostaje 'Nevidljivi gradovi', zbog toga što sam mogao u njoj sva svoja razmišljanja, iskustva i nagađanja usredotočiti na jedan simbol; i zbog toga što sam u njoj izgradio mnogostranu strukturu u kojoj se svaki kratki tekst nalazi između drugih u nizu koji ne podrazumijeva posljedičnost ili hijerarhiju nego mrežu unutar koje se mogu pratiti različite putanje i izvući višestruki i razgranati zaključci." Kublaj-kan, da bi saznao više o svom ogromnom carstvu, prima u posjet trgovce koji mu pričaju o gradovima kroz koje su prošli. Jedan od njih je i Marko Polo. U tekstu se izmjenjuju kratki "dijalozi" između Marka Pola i Kublaj-kana s Polovim opisima gradova. Ova svojevrsna međuigra, "dijalozi" između Kublaj-kana i Marka Pola, također je napisana poetskim izričajem, bez obzira na to što Marko Polo ne govori nijedan "istočnjački jezik". "Marko Polo se nije mogao izraziti drugačije nego pomoću predmeta koje je izvlačio iz svojih torbi – bubnjeva,

usoljene ribe, ogrlica od kljova bradavičaste svinje – i označavao ih pokretima, poskakivanjem, uzvicima čuđenja ili užasa, oponašanjem laveža šakala ili huka sove", stoji na jednome mjestu u romanu. Car često nije do kraja razumio ono što mu je Polo "pripovijedao" na taj način, simboličkim jezikom mimike, jer su pojedini predmeti koje je Polo pokazivao caru imali višestruka značenja. "Ali ono što je svaku činjenicu ili vijest koju bi mu prenosio njegov nemušti izvjestitelj činilo dragocjenim za Kublaj-kana bio je prostor koji je ostajao oko njih, praznina nepopunjena riječima", piše Calvino, poigravajući se kompleksnim odnosom između jezika i pripovijedanja. Na ovaj način pripovjedač ostavlja slobodu Kublaj-kanu da sam stvara vlastitu sliku gradova o kojima Marko Polo priča. Calvino se, također, poigrava poimanjem književnosti, propitujući motive Marka Pola. Na jednome mjestu u romanu Kublaj-kan spomene Polu kako tijekom cijelog razgovora nijedanput nije spomenuo svoj rodni kraj, na što mu Polo odgovori da on, svaki put kad opisuje neki grad, opisuje dijelom i Veneciju, što predstavlja neku vrstu propitivanja autobiografskog u književnom tekstu. "Nevidljivi gradovi" su, pored svega spomenutog, svojevrsna dekonstrukcija žanra putopisne književnosti, koja se naslanja na putopis "Putovanje Marka Pola", u kojem Polo opisuje svoje putovanje Azijom. Izvorni putopis iz 13. stoljeća dijeli s Calvinovim romanom kratke, često fantastične izvještaje o gradovima za koje je Polo tvrdio da ih je posjetio, s opisima stanovnika grada, te donosi neke zanimljive priče koje je "usput čuo". Roman je moguće čitati na više načina, ne nužno kronološki, što je i svojevrsna poveznica između "Nevidljivih gradova" i romana "Ako jedne zimske noći neki putnik". Na predavanju koje je Calvino 1983. godine održao na američkom Sveučilištu Columbia naveo je kako ne postoji definitivni kraj romana "Nevidljivi gradovi", kako je on otvorene, odnosno kružne strukture, jer je ta knjiga "napravljena kao poliedar, a posvuda ima zaključke, ispisane duž svih njezinih rubova". Da bih barem donekle približio ovaj roman, uzet ću primjer opisa grada Maurilije, u kojem domaćini svakom putniku namjerniku, prije nego što obiđe grad, pokažu njegove stare razglednice na kojima se vidi kako je izgledao ranije, u različitim epohama. Maurilija, pripovijeda Marko Polo, zahvaljujući upravo tim razglednicama, "ima tu dodatnu privlačnost što se kroz ono što je postao može s nostalgijom preispitati ono što je nekada bio".

Calvinov roman "Ako jedne zimske noći neki putnik", koji su neki književni kritičari opisali kao "razigranu postmodernističku slagalicu", često se može naći na onim popisima "sto romana koje bi svatko trebao pročitati", gdje mu je, bez ikakvih ograda, i mjesto. Također, utjecao je na mnoge pisce i glazbenike: Sting je, primjerice, jedan svoj album iz 2009. godine naslovio po Calvinovoj knjizi, kao i engleski glazbenik i skladatelj Bill Ryder-Jones dvije godine kasnije. Pored toga što je riječ "romanu o pisanju", Calvinovo remek-djelo, izvorno objavljeno 1979. godine, ujedno je "roman o čitanju", po čemu je ovaj roman jedinstven. Ovo je zapravo samo jedna dimenzija ovog višeslojnog djela koje propituje same temelje iskonske ljudske potrebe za pričanjem i slušanjem tuđih priča. Postmodernistički narativ romana vodi nas kroz priču o Čitatelju koji pokušava pročitati roman "Ako jedne zimske noći neki putnik" Itala Calvina. Počinje poglavljem o umjetnosti i prirodi čitanja, onim čuvenim uvodnim rečenicama (prema prijevodu Pavla Pavličića): "Počinješ čitati novi roman Itala Calvina 'Ako jedne zimske noći neki putnik'. Opusti se. Priberi se. Odbaci od sebe svaku drugu misao. Pusti neka svijet koji te okružuje iščezne u neodređenosti. Vrata je najbolje zatvoriti; iza njih je uvijek upaljen televizor." Knjiga se sastoji od deset poglavlja, pri čemu je svako poglavlje podijeljeno u dva odvojena dijela, jedan u kojem Calvino opisuje proces kroz koji prolazi Čitatelj da bi došao do sljedećeg poglavlja knjige koju čita, jer se netom pročitano poglavlje svaki put misteriozno završava i počinje novim, koje nema nikakvih dodirnih točaka s prethodnim, i drugi, koji prati pripovjedačku strukturu djela. Praktički, roman se sastoji od deset "samostalnih" poglavlja iz deset "različitih romana", bilo da je prilikom tiskanja došlo do pogreške ili su na stranicama ostale praznine, ili je roman pogrešno uvezan. Calvino tu uvodi cijeli niz dodatnih razloga, za svako poglavlje različitih: međunarodna urota, greška prevoditelja, izdavačka kuća u kolapsu... Ili je riječ o represivnoj vladi koja je cenzurirala roman, preko čega Calvino progovara o cenzuri i represivnom odnosu prema knjizi, što je, nažalost, neodvojivo od književnog stvaranja. Svih deset poglavlja romana stilski se razlikuju jedno od drugog, pri čemu Calvino pokazuje vrhunsko umijeće pripovijedanja u različitim registrima. U jednom pismu koje je poslao jednom književnom kritičaru odmah nakon objavljivanja romana, Calvino je naveo da je svako od deset poglavlja pisao po uzoru na nekog od svjetski poznatih pisaca, te pobrojio neke: Mihail Bulgakov, Yasunari Kawabata, Jun'ichiro Tanizaki, Juan Rulfo, Jose Maria Arguedas, Jorge Luis Borges i G.K. Chesterton.

U pripovjednu strukturu romana Calvino u jednom dijelu uključuje i fiktivnu zemlju Cimeriju, i njezinu književnost, pri čemu se najviše približio svom političkom aktivizmu iz mladosti. Cimerija je opisana kao nezavisna država u periodu između Prvog i Drugog svjetskog rata, čiji je glavni grad Örkko, a glavni izvozni proizvodi treset i bitumenske smjese. Zemlja je bila smještena između Švedske na zapadu i Finske na istoku. Nakon što je okupirana, njihov jezik je izumro. Calvino na jednome mjestu navodi "enciklopedijsku natuknicu" o Cimeriji: "U uzastopnim teritorijalnim podjelama između njezinih moćnih susjeda mlada je nacija ubrzo izbrisana s karte; autohtono (domaće) stanovništvo je raspršeno; jezik i kultura Kimera nisu se dalje razvijali".

O kompleksnosti strukture Calvinova romana na najbolji način govori njegov "Sadržaj", koji u ovom slučaju nije naknadna nakladnička intervencija prilikom opremanja knjige nego je autorski tekst organski i stilski povezan s ostatkom knjige. Čitajući naslove pojedinih poglavlja redom, dobiva se sljedeća rečenica (također prema prijevodu Pavla Pavličića): "Ako jedne zimske noći neki putnik, izvan naselja Malbork, naginjući se preko strme obale, bez straha od vjetra i vrtoglavice, baci pogled dolje gdje se sjena zgušnjava, u mreži crta što se ukrštaju, u mreži crta što se presijecaju, na sagu od lišća obasjanog mjesečinom, oko prazne rake, kakva priča tamo dolje čeka na svoj kraj?".