Jáchym Topol (1962.) najvažniji je predstavnik postmodernizma u suvremenoj češkoj književnosti, pisac, pjesnik, glazbenik i novinar koji se u svojim djelima bavi nasljeđem totalitarizma u “secondhand” Europi istoka, oronulih tvornica na periferijama gradova, kišom opranih cesta, bizarnih građevina koje zjape prazne, zaraslih seoskih staza koje ne vode nikamo, spomenika ljudima koji su toliko dugo mrtvi da više nikome nije osobito stalo ni da ih štuje ni da ih se odriče. Ta Istočna Europa opojne, divlje dualnosti – one podle, brutalne, koje više nema, i one sanjane, slobodne i bogate, dugoočekivane, ali ne i dočekane – njegov je dom, njegov teritorij. Slijedeći stope slavnog oca Josefa, uglednog dramatičara i antikomunističkog disidenta, te brata Filipa, glazbenika i istaknutog predstavnika praške underground scene, Jáchym Topol (1962.) etablirao se u bivšoj Čehoslovačkoj kao zvijezda književnog i glazbenog podzemlja, nekoliko puta pritvaran zbog objavljivanja samizdata i krijumčarenja antikomunističke literature. Objavio je zbirke poezije “Volim te do ludila” (1991.) i “U utorak eto rata” (1992.), novelu “Izlet do kolodvorske aule” (1994.), zbirku priča “Zlatna glava” (2005.) te zbirku priča i dramskih tekstova “Supermarket sovjetskih heroja” (2007.), kao i romane “Sestra” (1994.), “Anđeo” (1995.), “Noćni posao” (2001.), “Grgljati katran” (2005.) i “Hladnom zemljom” (2009.), za čiji je prijevod na engleski dobio nagradu PEN-a za prijevodnu književnost. Za posljednji roman, “Osjetljiv čovjek” (2017.), dodijeljeno mu je najvažnije češko kulturno priznanje, Državna nagrada za književnost. Razigran i pitoreskan roman “najmlađega klasika češke književnosti”, “Osjetljiv čovjek” pun je grotesknih i crnohumornih epizoda prožetih živahnim i duhovitim dijalozima likova s ruba društva koji tragaju za smislom postojanja. Duhovno stanje suvremenog europskog društva Topol opisuje slijedeći putanju sredovječnoga glumca i njegove obitelji sa zapada Europe natrag u Češku, ne zaobilazeći pritom ukrajinsko-ruski sukob, pa sve do obale rijeke Sázave, jugoistočno od Praga. Knjiga je nedavno objavljena na hrvatskom u izdanju nakladnika V.B.Z. i prijevodu Mirne Stehlíkove Đurasek, koja je ljubazno pomogla u realizaciji ovog razgovora koji smo tim povodom vodili s autorom. Topol poseže za groteskom kao središnjim stilskim sredstvom u bavljenju zaboravljenom ili potisnutom prošlošću, neprekidno imajući na umu da zapadni čitatelj Istočnu Europu još doživljava kao opskurni dio europskoga kontinenta.

Express: Odrasli ste u Čehoslovačkoj, iza Željezne zavjese. Svi mi koji smo živjeli u komunističkim zemljama dobro poznajemo svijet i mentalitet “komunističkog čovjeka”. Znači li vama danas išta ta sintagma? Svojedobno je hrvatska književnica Slavenka Drakulić u svojoj knjizi “Cafe Europa” pisala o strahu od granice i odlasku u Graz kako bi se kupile takve obične stvari kao što su najlonke – nečemu slabo razumljivom nekome tko ne dolazi iz tog svijeta... Imate li osjećaj da vas vaši čitatelji sa Zapada razumiju?

U mladosti sam uvijek nastojao biti “antikomunistički čovjek”, zbog čega sam kao pisac stekao itekako neprocjenjiva iskustva, poput povremenih boravaka u zatvoru ili ludnici, što je za mlade pjesnike čehoslovačkog undergrounda bilo nešto uobičajeno. Da ne spominjem pustolovan posao izdavanja ilegalnih novina, tajne koncerte, puno drugarstva. Ali prava je istina da sam, premda mi knjige izlaze svuda po svijetu, uvijek najviše volio čitanja s Poljacima Andrzejem Stasiukom ili Olgom Tokarczuk, ukrajinskim piscem Jurijem Andruhovičem i Ruskinjom Ljudmilom Ulickom, koja je nedavno morala pobjeći iz Moskve, a nastupao sam i sa Slavenkom Drakulić. Vjerojatno nam je zajednička ta neka posebna vrsta pomalo crnog humora. To je srednjoeuropski ili čak istočnoeuropski humor, koji je katkad okrutan i nakazan, ali nerijetko oslobađa. No činjenica je da, ako je istočna Europa za zapadnu oduvijek nešto egzotično i udaljeno, ruski napad na Ukrajinu i ovaj okrutni rat kao da su taj prostor odjedanput neizmjerno približili. Totalna istočnoeuropska fantazmagorija, koja je dosad u našoj književnosti postojala samo za čitatelje i književne kritičare, najedanput se pojavila kao uskrsnula noćna mora i postala stvarnost.

Express: Ovaj ste roman naslovili “Osjetljiv čovjek”. Tko je taj “osjetljivi čovjek” za vas - što on predstavlja?

Osjetljiv čovjek je onaj kojem trebaju drugi ljudi. Pa makar je možda divlji, maničan ili bučan, boem, pijandura i pustolov, poput onih u mojoj knjizi, i dalje su mu potrebne čvrste spone s drugim ljudima. On je zapravo plemenski čovjek, neobuzdan, a užasava se samoće. Život je pustolovina bilo da je riječ o provincijskom razvodu ili ekspediciji džunglom, no i unatoč nerazumijevanju, pa možda i surovosti, ljudska je potreba podijeliti život s drugima. Zato mi je bilo važno hoće li se moji glavni likovi, tata i njegov mali sin, na kraju razumjeti ili će se razići. Do zadnjeg trena nisam imao pojma kako će se ova priča za njih rasplesti, ali na kraju krajeva, najvažnijim smatram upravo to ljudsko zajedništvo. Po tome sam zapravo prilično tradicionalan pisac.

Express: Vide li sebe Česi onako kako ih vi opisujete?

Imao sam neobičnu sreću da je tu knjigu u medijima napadao bivši češki predsjednik Václav Klaus, kojem se nije svidjelo upravo to kako opisujem Čehe, vjerojatno jer je riječ o miljeu buntovnika, alkoholičara, cinika, općenito divljaka, što je u velikoj mjeri preuveličavanje. Bit će da je bio ljubomoran što mi se, za razliku od njegovih spisa, objavljuje toliko puno prijevoda, pa time valjda narušavam ugled zemlje, ili tome slične budalaštine. Tu je došlo do manje medijske buke i to je knjizi, jasno, pomoglo, jer su je onda, zato što ili tog političara vole ili ga ne mogu podnijeti (a potonjih je većina...), kupovali i oni koji inače baš mnogo ne čitaju. Roman je također objavljen kao audioknjiga, doživio je kazališnu adaptaciju, sad će se snimati film... Možda se nekim čitateljima učinilo da ja u toj knjizi nešto otkrivam, naime život običnih ljudi koji nastavljaju živjeti nedotaknuti globalizacijom, uglavnom izvan dosega modernog doba, takozvanih zaboravljenih ljudi. A ja sam crpio iz sela koje poznajem od djetinjstva i koje je od Praga udaljeno 30-ak kilometara. Ali valjda je danas normalno da smo internetom povezani s cijelim svijetom, a ne poznajemo prve susjede. Ne moraliziram, samo mislim kako i potpuno običan život može poprimiti dimenzije šekspirijanske tragedije i ponekad je dovoljno zaviriti u nečiju kuhinju, ili možda čak i dušu, i dobro to opisati. Roman sam pisao nekoliko godina u jednoj poluurušenoj kolibi uz rijeku Sázavu, a to je bitno zato što sam se grijao na drva, pa bih za svako poglavlje jednostavno morao nasjeći hrpu cjepanica – tamo se loži već od kolovoza. Fizička aktivnost za pisca je od velike važnosti jer je pisanje neprekidno grbljenje. Drva sam kupovao na crno od kojekakvih “šumskih” likova, ekipe koja je zapravo izvan zakona, neki su čak i živjeli u toj šumi. A kad bih nam zatim u kuhinji naložio i natočio nešto alkohola, razvezala bi se priča za pamćenje! Nažalost, nakon što se knjiga proslavila, a ja se šepurio na televiziji, u tom kraju više nisam smio ući u pivnicu – neki su bili ozbiljno bijesni jer su mislili da sam izigravao kako sam jedan od njih, u radničkom kombinezonu i sve to, a ustvari sam cijelo vrijeme pisao! Izdaja! Više ne idem onamo, supruga je prodala kućicu, pa teme moram tražiti na drugome mjestu. Ne smeta mi to.

Express: Dio radnje odvija se nedaleko od Donbasa, jasno je naznačeno autorsko upozorenje na opasnost od ruske invazije. Ipak, jeste li očekivali da će Putin pokrenuti opću invaziju na Ukrajinu? Američke obavještajne službe tjednima su najavljivale invaziju, ali čini se da im nitko nije vjerovao, uključujući ukrajinsku vladu...

U mojoj je knjizi prisutan strah od Rusije, ali to je prije svega strah od kolaboracionista, od onih koji su uvijek spremni služiti jačemu. Godinama pratim što se događa u Donbasu i Ukrajini, imam puno ukrajinskih prijatelja.
Ali nitko nije očekivao toliko zla, tako strašne laži, tako strašan otvoreni prijezir prema ljudskim životima. Berija, Jagoda, Staljin, Putin...
Neprekidno i uvijek iznova. Nemam vam ništa pametno reći na tu temu osim da je to jednostavno porazno. I da ima razloga za strah i u budućnosti, čak i ako Rusija sad bude poražena. To je jedan moj nedosanjani san – devedesetih sam spadao u zanesenjake koji su vjerovali da će u Rusiji komunisti biti svrgnuti i doći će sloboda, doći će demokracija, družit ćemo se. Ne, sad se bojim da je sve ovo na kudikamo dulje staze, zbilja za nekoliko generacija.

Express: Bez sumnje, svijet ruskom invazijom ulazi u novo razdoblje. Što mislite da bi se moglo dogoditi? Očekujete li da bi invazija mogla imati i neke dobre posljedice?

Rusi su se u svojoj kolektivnoj halucinaciji o slabom i nesposobnom Zapadu preračunali, baš kao i svi oni zapadni proroci kraja naše tobože slabašne, dekadentne civilizacije. Ovaj Zapad pokazuje da se umije ujediniti i pokazati zube. I vjerujem da će se taj Zapad boriti. Pa čak i ako iskoči ona iskra koje se svi pribojavamo, vojske NATO saveza će odgovoriti. I kao da je odjedanput zamrla naša nepopustljivost u nastojanju da se uvedu rodno izbalansirani toaleti i nisko fosforescentni vozni trakovi... ta ovdje je u pitanju naš opstanak! A ono najvažnije ponovno je najvažnije. Kao, recimo, prije tisuću godina. Pred zlom se ne može ustuknuti drugamo osim u propast.

Express: Kako Česi doživljavaju i proživljavaju invaziju? Jesu li se ponovno probudila sjećanja na 1968. godinu?

Pripadam generaciji koja se sjeća sovjetskih tenkova na ulicama Praga, pucnjave i mrtvih. Ali to nije bio rat jer se nitko nije mogao braniti – bio je to iznenadan upad koji nitko nije mogao predvidjeti, ni dan ranije. Češka Ukrajini šalje pomoć i oružje, dočekuje na stotine tisuća izbjeglica i raspoloženje je vrlo antirusko. Nakon naše prisilne socijalističke epizode, prema Rusiji vlada tradicionalan prijezir, a sad svakako još i strah. Doduše, kod nas postoji skrivena peta kolona, ali se sad pritajila jer javnost bi bilo kakav proputinovski glas pomela. Vjerujem da će tako i ostati.

Express: U svojim knjigama nastojite podsjetiti na zločinačku povijest Europe i upozoriti da bi naš način razmišljanja danas lako mogao dovesti do njezina ponavljanja. Trebamo li se plašiti? Plašite li se vi?

Da, sad je normalno i zdravo biti uplašen. No u mojim knjigama nikad nije postojao bezbrižan i siguran svijet, možda tek kao parodija. Ali ne mogu reći da svejedno nisam bio naivan! Naime, knjige u kojima crpim iz istočnoeuropske povijesne tjeskobe i ugnjetavanja, primjerice “Hladnom zemljom” ili “Grgljati katran”, pisao sam uvijek pun nade kako je riječ o svojevrsnom rekvijemu za Istočnu Europu, da su one samo sjećanje na daleko doba ropstva. Bio sam u krivu. Moj prijatelj Ukrajinac Jurij Andruhovič uvijek je govorio da će Istočna Europa postojati sve dok postoji Rusija. A što se tiče toga da će se situacija u Rusiji promijeniti, vrlo sam skeptičan. Čak i da Putin sutra umre, agresija će i dalje biti prisutna. Više nije vrijeme za zaklinjanje u Čehova, Dostojevskog, Tolstoja, ruski balet... Došlo je, nažalost, vrijeme za čitanje Solženjicinova “Arhipelaga Gulag”, i to pod obavezno. Ovaj je rat i dalje strahovit šok za sve. A ako je nešto neprirodno, šokantno i odvratno, neka tako i ostane, nemojmo se na to navikavati.

Express: Koliko vas je kao pisca odredilo odrastanje na mitovima komunističke srednje Europe? Osjećate li da vas određuje istočnoeuropsko podrijetlo i danas, kad je Češka već 18 godina punopravna članica Europske unije? Proganja li vas socijalistička prošlost u europskoj sadašnjosti?

Mene je bitno odredilo to što u mladosti, u komunizmu na primjer, nisam smio upisati fakultet, pa sam umjesto toga radio kao manualni radnik i, koliko god sam mogao, skitao se i ne radio ama baš ništa, osim što sam se potucao po pivnicama, čitao i pisao. Ali i moj djed i moj otac bili su pisci, djed u to vrijeme već mrtav, a otac zabranjen od strane režima, tako da sam odrastao među knjigama, to su moji temelji. No izuzev činjenice da me gnjavila policija, radio sam u tvornici kao pomoćni radnik, ložač ili nosač ugljena i slično, pa mislim da sam zapravo prošao tradicionalnu školu za pisce, baš kao John Steinbeck, ili Jack Kerouac, ili moj dragi Bohumil Hrabal. Što je, dakako, sjajno zbog iskustva, kao i jezika – dakako i žargona i slenga – jer vam omogućuje da ne živite samo u jeziku knjiga nego da upijate živi jezik koji se neprestano razvija. Socijalizam je bio odvratan i neslobodan, ali za to sam mu iskustvo života na rubu zapravo zahvalan. Iz njega crpim.

Express: U postkomunističkoj Hrvatskoj religija, odnosno točnije Katolička crkva, ima značajan utjecaj na stvaranje postsocijalističkih povijesnih narativa. Češka je poznata kao jedna od najmanje religijskih zemalja na svijetu. Je li ona uspjela izbjeći tu zamku? Koji je značaj simbola Ratne Madone u knjizi?

Ratna Madona iliti Gospa od Brežuljka u knjizi su važni simboli neprekidno iznova otkrivane religioznosti, koja, međutim, katkad poprima razmjere kultova i sekti. I sâm sam u malom selu odrastao u tradicionalnoj antikomunističkoj, katoličkoj obitelji i odlazak u crkvu imao je privlačan prizvuk zabranjenoga. Za Češku je jedinstveno to što su se u vrijeme komunizma i onodobni beatnici ili pripadnici undergrounda poistovjećivali s kršćanstvom, pa čak i na račun tradicionalnog češkog ateizma, a koji se često samo svodio na konzumerizam. To je lažni ateizam i više se odnosi na udaljavanje od tradicionalne crkve i na traženje. Mi Česi smo još od srednjeg vijeka više heretici nego nevjernici.