Simpatična i vedra balerina Jaclyn Ann Higgins (32), podrijetlom Irkinja, rođena je i odrasla u Johannesburgu u Južnoafričkoj Republici. Nakon što je diplomirala u rodnom gradu, karijeru je počela u South African Ballet Theatre, a onda ju je život 2008. odveo u Budimpeštu, pa Zagreb, da bi 2017. godine postala članica Baleta HNK Split.

Iz Afrike je doslovno pobjegla od vala nasilja koji je zahvatio njezinu zemlju, a nakon što jednom završi baletnu karijeru, planira se vratiti u Afriku. No ne u JAR, nego malo sjevernije, u susjednu Bocvanu, gdje želi raditi u rezervatu divljih životinja. Velika je ljubiteljica životinja i boli je kad vidi ubijanje slonova i nosoroga kako bi im se odrezale kljove i rogovi.

Kakvo vam je bilo odrastanje u Južnoafričkoj Republici?

Život je drukčiji nego ovdje, sistem je sličan kao u Americi, kuće, školovanje... Ali imala sam predivno djetinjstvo, zaista, jer je riječ o multikulturalnoj, prekrasnoj državi.

Kako se danas tamo živi, koliko je opasno?

Kad sam bila mlađa, nisam to primjećivala toliko, živjeli smo kao u nekom balonu, zaštićeni, dan po dan. U vrijeme kad sam diplomirala, 2004., stvari su se počele pogoršavati. Postajalo je vrlo opasno, zato sam i odlučila otići te potražiti sreću u Europi. Ubojstva, pljačke... To je postala svakodnevica.

Kako mislite, hodate po ulici i...

Pa ne hodate po ulici, nitko ne hoda po ulici, ne možete bezbrižno otići u trgovinu. Svijet zapravo ne zna koliko je tamo loša situacija, užasna. Novine su cenzurirane i o tome nećete nigdje pročitati, sve što se dogodi se ne objavljuje. Moja sestra je otišla davno, u Kanadu pa u Veliku Britaniju, ali mama je ostala tamo, u Johannesburgu. Nije mi nimalo ugodno zbog toga. Nemam više puno rodbine u Južnoafričkoj Republici, svi koji su mogli otići su otišli. Cijela moja obitelj, posebno s majčine strane, rasula se po svijetu.

Što je razlog takvom stanju u JAR-u?

Nova vlada je obećala svašta, a nije uspjela ispuniti obećano. Ljudi su siromašni, mnogi su zbog toga očajni i opljačkat će vam kuću, i vas na ulici, i ubiti vas bez problema ako situacija kulminira. Atmosfera je agresivna i napeta. Svi koje poznajem susreli su se s nekim oblikom nasilja ili pljačke. To je postao način života.

Kad je postalo tako?

Evo, ja sam otišla prije deset godina, tad je već postajalo loše. Tijekom Svjetskog prvenstva u nogometu 2010. godine cijela zemlja je nekako udružila snage i izgurala to, da bude mir. Sve je izgledalo super, savršeno. I ja sam u to vrijeme došla kući. Željela sam biti dio te pozitivne atmosfere. Nakon toga se sve raspalo. Ali vidite, toliko je dobrih ljudi u mojoj zemlji, toplih, srdačnih, predivnih... Jako mi je žao što se sad tamo događa jer moja zemlja je predivna. I bogata je zlatom, dijamantima, bila je 'svjetska' klasa. Sad je puna rasizma prema bijelcima, ne žele ih više tamo. Nastoje ih otjerati, a zbog svega propada infrastruktutra. To se već dogodilo u Zimbabveu, gdje je sad zavladala velika glad, nemaju hrane ni goriva. Ljudi su spremni ubiti zbog štruce kruha. Afrika vrvi bogatstvima, a narod Afrike je siromašan. Zato što oni, da nahrane svoju obitelj, rade za sitniš, a netko drugi ubire bogatstvo. To su krive vlade. Mene najviše boli ubijanje divljih životinja, a i sama se želim baviti očuvanjem divljine. Netko će ubiti nosoroga ili slona za nekoliko stotina dolara, a netko će u Kini za rog ili kljove zaraditi pravo bogatstvo. Pohlepa je zlo, ljudi su spremni istrijebiti neku vrstu radi pohlepe za novcem. To je zaista tužno.

Kako ste završili u Mađarskoj, u Budimpešti?

Nešto se dogodilo mojoj teti i tad sam zaključila da je vrijeme da odem. Htjela sam ići plesati u Europu. Imam irsku putovnicu, i to je najveći dar koji imam u životu. U Budimpešti sam prošla audiciju i to je bilo vrlo uzbudljivo razdoblje za mene. Dva tjedna nakon što sam prošla natječaj dobila sam posao i počela sve ispočetka, u 21. godini. Bilo je teško, u Mađarskoj tad nije bilo ni puno turizma, nisu bili otvoreni prema turistima kao danas, većina ljudi nije pričala puno engleski i bilo se teško sporazumijevati. Pa sam morala naučiti mađarski, i tadašnji dečko mi je bio Mađar pa nije bilo preteško učiti jezik, iako je meni bio vrlo apstraktan. Tamo sam živjela sedam godina, hrana je super, kazalište je bilo prekrasno, a ljudi su, kad se jednom otvore prema tebi, divni.

Zašto ste onda preselili u Zagreb?

Pa nekako sam osjećala da je vrijeme da idem dalje, osjećala sam da stojim na mjestu, a volim se kretati, upoznavati nova mjesta, putovati. Tijekom rada u Mađarskoj dolazila sam na ljetovanje u Hrvatsku i zaljubila se. Zagreb je blizu Budimpešti pa mi je bilo lakše seliti se jer je sa mnom bio i moj pas. Zapravo sam željela živjeti na moru, a Zagreb je bio prvi korak prema tom cilju. I nakon dvije godine života u Zagrebu stigla sam u Split.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Je li Split ispunio vaša očekivanja?

Splićani su drukčiji od Zagrepčana, otvoreniji su, glasniji, svi uglas pričaju... Sve je puno turista, živo je... U Mađarskoj mi se nije sviđao taj osjećaj da me gledaju kao turista, a u Hrvatskoj, odnosno Splitu, svi dobro pričaju engleski i vrlo je lako tu živjeti. Ali to je i glavni razlog zašto slabo pričam hrvatski jezik, zato što ga ni ne upotrebljavam puno. Baletni ansambl u kazalištu je multinacionalan i svi pričaju engleski, a upute za balet su na francuskom i svi to razumijemo. Obožavam more u Splitu, čisto je i toplo, nema velikih valova. Jedino ne volim vjetar. Bura wind je grozan.

Je li bilo teško smjestiti se u Splitu, naći stan koji prima ljubimce, psa i mačku?

U Splitu je teško naći stan uopće, sve se iznajmljuje turistima. Dva mjeseca sam iz Zagreba, uz pomoć agencije, tražila stan na dulji period. Prvi stan sam našla na Pujankama, ali nešto nije bilo u redu s papirima s tim stanom, pa sam završila na ulici. S prtljagom, psom i mačkom, koju sam i udomila u Zagrebu, ostala sam na ulici. Završila sam na policiji gdje su mi dali osam dana da se negdje prijavim. Inače je taj rok tri dana, ali meni su izašli ususret. I tu je zavladala panika, bila sam očajna. Ali agentica je, nasreću, brzo uspjela naći nešto drugo.

Što znate reći na hrvatskom?

Bijela kava, dobro, hvala, ne znam... To je sve uglavnom.

Kako ste se zaljubili u balet?

Moja baka je bila strastveno zaljubljena u balet, a moja teta je plesala balet gotovo 30 godina. Otkako sam prohodala sam proplesala. Trenirati sam počela s pet godina, uopće nije bilo sumnje čime ću se baviti u životu.

Želite li još negdje plesati, možda nakon Splita?

Pa nisam o tome razmišljala, vidjet ću gdje me život odvede. Ali tu su sad i moje godine, imam 32 godine, a to je za balerinu već ozbiljna dob jer dolaze nove balerine, a mlade snage su svježije.

Koliko dugo jedna balerina može plesati?

Ovisi koliko si dobar prema svojem tijelu, što jedeš, kako se zagrijavaš, kako se hladiš, istežeš li se, uzimaš li redovito vitamine... Jer mi zapravo, na neki način, svaki dan zlostavljamo svoje tijelo. Tvoj posao je da teški pokreti izgledaju kao da ih izvodiš s lakoćom. A to je vrlo naporno. Treniramo ujutro nekoliko sati, onda je pauza, pa onda opet navečer ideš na posao.

Neobično zvuči kad kažete da je balet posao?

Da, znali su me ljudi pitati: 'Ok, plešeš balet, ali što zapravo radiš?'. Ljudi nisu sjesni koliko je to teško. Trebaš se ustati svaki dan iz kreveta, svaki dan pomaknuti vlastite granice, iznova i iznova trošiti svoje tijelo, vrlo je iscrpljujuće. Prije sam se smijala starijim balerinama, govorili su mi da ću nakon 25. godine morati početi paziti, jer da ću osjećati svaku kost u tijelu. Tako i je. Ujutro, kad ustanem, treba mi 15 minuta da 'zagrijem motore'... A moraš znati i glumiti, publika mora osjetiti tu emociju. Mnogi ne znaju priču, scenu koju izvodiš, mnogi ne gledaju tvoj rad nogu, gledaju ti u lice, traže taj osjećaj.

Koje su vam najdraže uloge ili komadi?

Obožavam 'Labuđe jezero', draga mi je uloga u 'Don Quijoteu', 'Queen of the Dryads'. Ma puno toga... Ali volim i negativne i pozitivne uloge.

Plesači moraju rano razmišljati o budućnosti nakon baleta. Što biste vi voljeli raditi?
Gajim veliku strast prema slonovima i želim raditi u rezervatu divljih životinja. Želim spriječiti njihovo ubijanje. Svakako će to biti Afrika, ali očito JAR, nego Bocvana. Već sad razmišljam koje tečajeve moram završiti, odnosno kako se obrazovati i pripremiti za takav posao.

Volite putovati, gdje ste sve putovala do sada?

Australija, Sri Lanka, Singapur, Maldivi, Amerika, Meksiko, na Sejšelima sam neko vrijeme i živjela. Prošla sam i većinu Europe, ali evo, nikad nisam bila u Irskoj, čiju imam putovnicu zbog podrijetla. Najbliže Irskoj sam bila u Škotskoj. Mislim da imam tamo neke rodbine u Irskoj, jer moja baka je već otišla živjeti u JAR, a tamo je rođena i moja majka koja se pobrinula da dobijem irsku putovnicu. Kad sam napuštala Zagreb, mogla sam birati Split ili Irsku, ali ja sam došla ovdje. Mnogi moji prijatelji su me posjetili i žele doći ovdje živjeti jer je vrlo sigurno, možda najsigurnije mjesto u Europi. Oni koji imaju dvojno državljanstvo možda će to i ostvariti, ali oni koji imaju samo državljanstvo Južnoafričke Republike neće tako lako otići. Posebno jer vlada u JAR-u u budućnosti želi prisiliti ljude da odaberu samo jednu putovnicu. Onu od JAR-a ili stranu. Žele imati kontrolu nad svojim stanovništvom.