Simpatična i vedra balerina Jaclyn Ann Higgins (32), podrijetlom Irkinja, rođena je i odrasla u Johannesburgu u Južnoafričkoj Republici. Nakon što je diplomirala u rodnom gradu, karijeru je počela u South African Ballet Theatre, a onda ju je život 2008. odveo u Budimpeštu, pa Zagreb, da bi 2017. godine postala članica Baleta HNK Split.
Iz Afrike je doslovno pobjegla od vala nasilja koji je zahvatio njezinu zemlju, a nakon što jednom završi baletnu karijeru, planira se vratiti u Afriku. No ne u JAR, nego malo sjevernije, u susjednu Bocvanu, gdje želi raditi u rezervatu divljih životinja. Velika je ljubiteljica životinja i boli je kad vidi ubijanje slonova i nosoroga kako bi im se odrezale kljove i rogovi.
Kakvo vam je bilo odrastanje u Južnoafričkoj Republici?
Život je drukčiji nego ovdje, sistem je sličan kao u Americi, kuće, školovanje... Ali imala sam predivno djetinjstvo, zaista, jer je riječ o multikulturalnoj, prekrasnoj državi.
Kako se danas tamo živi, koliko je opasno?
Kad sam bila mlađa, nisam to primjećivala toliko, živjeli smo kao u nekom balonu, zaštićeni, dan po dan. U vrijeme kad sam diplomirala, 2004., stvari su se počele pogoršavati. Postajalo je vrlo opasno, zato sam i odlučila otići te potražiti sreću u Europi. Ubojstva, pljačke... To je postala svakodnevica.
Kako mislite, hodate po ulici i...
Pa ne hodate po ulici, nitko ne hoda po ulici, ne možete bezbrižno otići u trgovinu. Svijet zapravo ne zna koliko je tamo loša situacija, užasna. Novine su cenzurirane i o tome nećete nigdje pročitati, sve što se dogodi se ne objavljuje. Moja sestra je otišla davno, u Kanadu pa u Veliku Britaniju, ali mama je ostala tamo, u Johannesburgu. Nije mi nimalo ugodno zbog toga. Nemam više puno rodbine u Južnoafričkoj Republici, svi koji su mogli otići su otišli. Cijela moja obitelj, posebno s majčine strane, rasula se po svijetu.
Što je razlog takvom stanju u JAR-u?
Nova vlada je obećala svašta, a nije uspjela ispuniti obećano. Ljudi su siromašni, mnogi su zbog toga očajni i opljačkat će vam kuću, i vas na ulici, i ubiti vas bez problema ako situacija kulminira. Atmosfera je agresivna i napeta. Svi koje poznajem susreli su se s nekim oblikom nasilja ili pljačke. To je postao način života.
Kad je postalo tako?
Evo, ja sam otišla prije deset godina, tad je već postajalo loše. Tijekom Svjetskog prvenstva u nogometu 2010. godine cijela zemlja je nekako udružila snage i izgurala to, da bude mir. Sve je izgledalo super, savršeno. I ja sam u to vrijeme došla kući. Željela sam biti dio te pozitivne atmosfere. Nakon toga se sve raspalo. Ali vidite, toliko je dobrih ljudi u mojoj zemlji, toplih, srdačnih, predivnih... Jako mi je žao što se sad tamo događa jer moja zemlja je predivna. I bogata je zlatom, dijamantima, bila je 'svjetska' klasa. Sad je puna rasizma prema bijelcima, ne žele ih više tamo. Nastoje ih otjerati, a zbog svega propada infrastruktutra. To se već dogodilo u Zimbabveu, gdje je sad zavladala velika glad, nemaju hrane ni goriva. Ljudi su spremni ubiti zbog štruce kruha. Afrika vrvi bogatstvima, a narod Afrike je siromašan. Zato što oni, da nahrane svoju obitelj, rade za sitniš, a netko drugi ubire bogatstvo. To su krive vlade. Mene najviše boli ubijanje divljih životinja, a i sama se želim baviti očuvanjem divljine. Netko će ubiti nosoroga ili slona za nekoliko stotina dolara, a netko će u Kini za rog ili kljove zaraditi pravo bogatstvo. Pohlepa je zlo, ljudi su spremni istrijebiti neku vrstu radi pohlepe za novcem. To je zaista tužno.
Kako ste završili u Mađarskoj, u Budimpešti?
Nešto se dogodilo mojoj teti i tad sam zaključila da je vrijeme da odem. Htjela sam ići plesati u Europu. Imam irsku putovnicu, i to je najveći dar koji imam u životu. U Budimpešti sam prošla audiciju i to je bilo vrlo uzbudljivo razdoblje za mene. Dva tjedna nakon što sam prošla natječaj dobila sam posao i počela sve ispočetka, u 21. godini. Bilo je teško, u Mađarskoj tad nije bilo ni puno turizma, nisu bili otvoreni prema turistima kao danas, većina ljudi nije pričala puno engleski i bilo se teško sporazumijevati. Pa sam morala naučiti mađarski, i tadašnji dečko mi je bio Mađar pa nije bilo preteško učiti jezik, iako je meni bio vrlo apstraktan. Tamo sam živjela sedam godina, hrana je super, kazalište je bilo prekrasno, a ljudi su, kad se jednom otvore prema tebi, divni.
Zašto ste onda preselili u Zagreb?
Pa nekako sam osjećala da je vrijeme da idem dalje, osjećala sam da stojim na mjestu, a volim se kretati, upoznavati nova mjesta, putovati. Tijekom rada u Mađarskoj dolazila sam na ljetovanje u Hrvatsku i zaljubila se. Zagreb je blizu Budimpešti pa mi je bilo lakše seliti se jer je sa mnom bio i moj pas. Zapravo sam željela živjeti na moru, a Zagreb je bio prvi korak prema tom cilju. I nakon dvije godine života u Zagrebu stigla sam u Split.
Nastavak na sljedećoj stranici...
