U Muzeju Novog vala u Zagrebu otvorena je izložba fotografija ukrajinskog vojnika i umjetnika Jurka Kostišina, naslovljena ‘Pukotine’. Riječ je o izložbi koja, najjednostavnije rečeno, prikazuje prizore s ukrajinske bojišnice iz perspektive jednog branitelja koji u kadru nastoji zabilježiti kratke trenutke ljepote u svijetu koji je već gotovo četiri godine obilježen ratom, boli i umiranjem. Na otvaranju izložbe publici su se obratili pjesnik i izdavač Tomica Bajsić, kustosica i pjesnikinja Katerina Mihaljicina, ukrajinski veteran, redatelj i autor Eugen Stepanenko te sveučilišna profesorica i prevoditeljica Dariya Pavlešen koji su predstavili Jurkove radove, ali govorili i o važnosti umjetnosti u ratnim vremenima.

Jurko Kostišin, koji je od početka rata poznat pod nadimkom Kit Harakternik, rođen je 1977. godine u Ternopilju, a po struci je profesor geografije. Oružanim snagama Ukrajine pridružio se još 2015. godine, a nakon početka ruske agresije punih razmjera ponovno se vratio na bojišnicu te trenutno služi u 44. artiljerijskoj brigadi. Njegove fotografije našle su se u brojnim knjigama pa tako i u poetskom art-booku ‘#4.5.0’ autorice Inne Gončar, ali i u antologiji ‘Ukrajina 2024. Glasovi i slike’, objavljenoj u izdanju Hrvatskog PEN centra u prijevodu Alle Tatarernko, te u hrvatskom izdanju pjesničke zbirke ‘Svjedočanstvo’ ukrajinske autorice Viktorije Ameline. Svoje samostalne izložbe do sada je održavao u Ternopilju, Lavovu, Kijevu, Vilniusu i Berlinu.

“Fotografije koje su ovdje predstavljene snimljene su na frontu, u Zaporiškoj i Sumskoj oblasti 2024. i 2025. godine. One pokazuju rat očima branitelja – preko ljubavi i poštovanja prema pejzažima i mjestima koje treba braniti. I, u širem smislu, ljubav prema svemu, što ova zemlja simbolizira, od bliskih ljudi do davno stvorenog jezika, povijesti i kulture, čije postojanje Rusija negira. Također, nakon godina borbe protiv agresora, Jurko dokumentira svoje iskustvo kroz prizmu ljubavi, čuvajući, zaustavljajući u kadru sve što, dok traje ruska agresija, može svake sekunde nestati – i nestaje! - ali se svejedno ispunjava krhkom energijom bića”, rekla nam je kustosica izložbe Katerina Mihaljicina uoči otvaranja izložbe.

O fotografijama smo razgovarali i sa samim Jurkom Kostišinom koji je s nama podijelio svoje iskustvo fotografiranja na bojišnici te istaknuo kako je ono najvažnije što želi prikazati svojim fotografijama zapravo život, život koji postoji unatoč svim strahotama koje se u Ukrajini svakodnevno događaju.

“Kada pogledamo fotografije, rekao bih da postoji neka zajednička poruka u njima i ona je prije svega život, život unatoč svemu, unatoč boli, unatoč hladnoći i vrućini.

Život i svi njegovi oblici. Kao biljka koja se probija kroz asfalt, koja je živa i koja onda cvjeta. To je neka poruka, bez obzira

na to radi li se o crno-bijelim fotografijama ili onima u boji. Život i svi njegovi oblici, to je ono što je ovdje najvažnije”, rekao nam je Jurko.

Njegov život na bojišnici obilježen je brojnim strahotama koje oni koji žive u mirnim uvjetima ne mogu ni zamisliti. Bombardiranja, raketiranja, smrt, bol i gubitak dio su njegove svakodnevice, a u takvim trenutcima upravo je fotografija ta koja mu pomaže da, čak i u najmračnijem svijetu koji ga okružuje, pronađe nešto lijepo.

“Fotografija pomaže, fotografija u ratu je poput malenih vrata u neke paralelne svjetove, ona zapravo otvara ta malena vrata kroz koja se može pobjeći od ovog užasnog svijeta. I to stvarno radi i radi snažno zato što tijekom rata na taj način možeš vidjeti ljepotu koja postoji unatoč svemu, čak i unatoč bombardiranjima, unatoč jadu. Vidiš sve što gubimo, vidiš ono zbog čega treba živjeti. Vidiš cvijet ili jutarnju rosu ili pticu koja pjeva, čak i na krovu uništenom od raketiranja, vidiš cvijet koji raste kroz lubanje ili u izgorenoj kući. Život nastavlja postojati i vidiš da još nije sve izgubljeno. Dio tebe tada kao da se udaljava od rata i određene trenutke počinje proživljavati na drugačiji način”, ispričao nam je Jurko.

Njegove fotografije mogu se opisati kao prizori mikrotrenutaka života u svijetu ispunjenom tamom i boli. One prikazuju malene fragmente svjetlosti, sreće, ljepote i života koji nastavlja postojati, a sam Jurko otkrio nam je kako se točno sjeća kada je i gdje snimio svaku svoju fotografiju te kako su za njega najvrjednije upravo one koje prikazuju ljude i životinje, odnosno njihovo zajedničko postojanje na bojišnici:

“Pamtim svaku fotografiju, lokaciju i vrijeme kada je snimljena. Za mene su možda najvrjednije one fotografije na kojima su ljudi i na kojima su životinje koje se drže uz ljude, koje ne mogu bez ljudi i koje čovjek štiti. To su za mene najvrjednije fotografije, ljudi, životinje i taj život na frontu.”

Rat u Ukrajini traje već više od 11 godina, no ponekad se čini kao da je svijet počeo obraćati pažnju na Ukrajinu tek od 24. veljače 2022. godine, kada je Rusija započela svoju agresiju punih razmjera. Sam Jurko u vojsci je već više od 10 godina te, kao i svi Ukrajinci, sanja o pobjedi i slobodi, no svejedno je istaknuo kako je pitanje o tome kako zamišlja Ukrajinu nakon pobjede za njega neobično teško pitanje.

“To je teško pitanje, neobično teško. Već sam razmišljao za samoga sebe što ću raditi nakon rata, u prvim trenutcima pobjede i mislim da ću jednostavno zaurlati od radosti tako da će me čuti jako puno ljudi i tako ću ispustiti sve te emocije. To će biti prvo, taj neki možda čak i životinjski instinkt da smo pobijedili, da sam ostao živ. A druga emocija bit će emocija tuge, nevjerojatne tuge za onima koji nisu dočekali pobjedu, koji će živjeti samo u našim sjećanjima, mislima i uspomenama.

I taj osjećaj tuge bit će jako velik, on će ostati sa mnom zapravo do kraja mog života, do kraja života svih stanovnika Ukrajine. Ukrajina će ponovno cvjetati i, naravno, bit će tu puno prepreka i problema, ali mislim da ako se svi udružimo, ako budemo zajedno kroz to sve prolazili, nadvladat ćemo i to”, rekao nam je Jurko.

Jurkovi radovi istovremeno prikazuju fragmente njegove svakodnevice na bojišnici, ali isto tako i njegovo vlastito viđenje svijeta, njegovo pronalaženje emocije i ljepote u svakodnevici koja je obilježena ratom, borbom i stradanjima. Osnovna misija mu je, kako kaže, prenijeti svoje emocije drugima, odnosno pokazati drugima sve što proživljava te im pružiti djelić svojeg unutarnjeg svijeta.

“Biti umjetnik u ratu je možda najteže zato što umjetnik, pogotovo onaj koji ima osjetljivu dušu, sve proživljava kroz svoje unutrašnje egzistencijalne filtere i osjeća više nego što osjećaju drugi. Sve prolazi kroz njegovu dušu, svi tragični i veseli trenutci i onda taj čovjek mora predati drugima ono što je proživio u sebi kako bi i oni vidjeli te emocije ili ih pročitali ili slušali. Tako radi umjetnik – on to sve pušta kroz sebe, a zatim tu emociju daje ljudima kako bi oni vidjeli život u tim nekim drugačijim oblicima, možda neobičnim, možda tužnim, možda sretnim. On to mora pokazati svijetu i mora drugim ljudima pokazati te svoje emocije. Možda je u tome složenost toga svega, tog unutarnjeg svijeta koji se onda pokazuje drugima. Ja emocije – koje mogu biti različite - darujem ljudima kako bi onda neki drugi čovjek vidio da postoji i nešto takvo. To ih potiče na razmišljanje i na obrađivanje tih tema, i to je možda glavna misija umjetnika – pokazati drugima svoj unutarnji svijet, bez obzira na to gdje si i bez obzira na to koliko te to može koštati”, rekao nam je Jurko.

Izložba Jurkovih fotografija može se promatrati kao skup malenih prizora dobrote, mira, ljudskosti i ljubavi koji tijekom rata potvrđuju kako nada i dalje postoji, kako unatoč smrti, strahu, užasu, mržnji i očaju, još uvijek nije sve izgubljeno - još uvijek se može pronaći nešto lijepo, nešto što će pružati svjetlost u svijetu punom tame. Kako je istaknula i kustosica Katerina Mihaljicina, osnovna sila i osnovni pokreta svega u Jurkovim slikama upravo je ljubav – ljubav prema prirodi, suborcima, životinjama, prema svemu živome u svijetu u kojem je smrt postala dio svakodnevice. To su fotografije koje bilježe ljepotu prirode i života na mjestima gdje se svaki dan vode žestoke borbe za slobodu Ukrajine, na mjestima gdje ukrajinski branitelji riskiraju živote iz dana u dan kako bi

obranili svoju domovinu. Stabla, mačke, psi i cvijeće, koji se mogu vidjeti na fotografijama, samo su neke od stvari koje Jurko Kostišin vidi oko sebe na bojišnici, a fotografiranje upravo takvih prizora, koji odišu životom, za njega predstavljaju bijeg od užasa i kataklizme rata. Njegovo stvaralaštvo u ratnim uvjetima tako nadilazi granice same umjetnosti te postaje i svjedočanstvo, dokument i sjećanje, a svaka fotografija primjer je priče koju treba zapamtiti. Maleni fragmenti života zabilježeni na njegovim radovima samo su još jedan dokaz kako život u Ukrajini nastavlja postojati unatoč ratu i kako će nastaviti postojati i dugo nakon rata, kada napokon za Jurka i ostale Ukrajince nastupi vrijeme mira, obnove i slobode.