Tomislav Tomić je akademski slikar i grafičar, ali radije se potpisuje kao “ilustrator”. Dijelom kako bi ostacima svojeg mladenačkog bunta još malo rastresao ustajalu likovnu scenu, no većinom stoga što njegove ilustracije još od studentskih dana plijene pozornost domaće i svjetske umjetničke javnosti. Ili barem onoga njezina dijela koji ilustraciju priznaje kao jednako vrijednu.

U fokus šire javnosti Tomić je dospio nakon što su bojanke za odrasle zavladale policama hrvatskih knjižara, a on je za izdavačku kuću Fokus izradio “Zemlju snova” i “Vilin san”. Tko još boji, pitate se. Cijeli svijet, kako se čini, jer narudžbi za Tomićeve bojanke je toliko da se one u Fokusovu skladištu gotovo nikad ne zadržavaju, a nakladnik ih šalje po cijelom svijetu, od Velike Britanije pa do Južne Koreje.

Na ime Tomislava Tomića naići ćete i zavirite li u strana izdanja “Metloboja kroz stoljeća”, “Bajki Barda Beedlea” i “Fantastičnih zvijeri i gdje ih naći”. Iako ne zna što je “Alohomora”, zna kako svojim ilustracijama otključati put u ove magične svjetove. Kroz ugodan razgovor u zagrebačkom kafiću Potter, ovaj je samozatajni umjetnik svjetskoga glasa samo za Express otkrio kako je bilo raditi s J. K. Rowling, iznenađuje li ga uspjeh bojanki za odrasle, što mu je donio prvi ugovor i još mnogo toga.

Osim na ilustracijama za knjige iz svijeta o Harryju Potteru, surađivali ste i na bojankama iz ‘Igara prijestolja’ i ‘Tuđinke’. Koliko su ekranizacije tih djela utjecale na Vašu ilustraciju?

Trudio sam se ne gledati ih previše. Teško se natjecati s jakom holivudskom produkcijom, ovdje su rokovi bili kraći, stoga radije radim lošije, ali drugačije. Napraviš li nešto slično ekranizaciji, optužit će te da je kopiraš, pa pokušavam naći drugi pristup koji možda i neće biti toliko atraktivan. Za ‘Igru prijestolja’ tražio se odmak od serije, tražio se heraldički pristup. Kad sam počeo raditi ‘Fantastične zvijeri’, film je tek bio u pripremi, vani je bila samo najava i, zbog autorskog prava, nismo smjeli upotrebljavati te fotografije. Morali smo i zaobići bića koja je J.K. Rowling naknadno dopisala. Inače, dobijem li dobru pripremu i upute, ni ne čitam djela koja ilustriram, ali ponekad moram.

Dogodi li se ikad da Vam priča ne sjedne i što tad radite?

Ako je riječ o domaćem tržištu, takve tekstove odbijam. Ovdje takve projekte radim kad se želim odmaknuti od komercijalnih stvari koje donose novac. Volim raditi slikovnice jer imam potpunu slobodu i fleksibilnije rokove. Sve je, zapravo, podređeno ritmu poticaja i otkupa pa se može planirati i godinu dana unaprijed. Strani su projekti bolje plaćeni, ritam je brži, ali ponekad nije ispunjavajuće. Nemaš potpunu slobodu.Takvi te projekti iscijede i trebaš nešto drugo. Kad je o domaćim tekstovima riječ, biram ono što mi je blisko, najčešće bajke i basne. Nedavno sam odbio tekstove koje nisam smatrao zanimljivima. Pritom ne ulazim u kvalitetu teksta, samo u to je li mi zabavan za crtanje. Ne volim životne priče, ne možeš tražiti od nekoga da živi tvoje uspomene. Ne volim ni lokacijski definirane priče.

Ipak, ilustrirali ste bojanku Pariza. Možemo li očekivati i bojanku Zagreba?

Mislim da strani izdavači ne bi bili zainteresirani za nju. I Fokusove bojanke popularnije su vani nego u Hrvatskoj. Kod nas ne postoji kultura bojanja bojanki za odrasle. Poznajem svega dvije osobe koje se time bave, a i njih sam upoznao nakon što sam izradio svoje bojanke. Zapravo, jedna je gospođa iz Osijeka najzaslužnija za inozemni uspjeh mojih bojanki. Ono što je obojila pokazala je prijateljima na društvenim mrežama i stvar se proširila kao virus. Dobivao sam upite o tome gdje nabaviti knjigu i prije njezina izlaska, a ljudi su se uzrujavali kad ih ne bi mogli odmah dobiti. Brz tempo života i trenutačna dostupnost svega putem društvenih mreža dovode do toga da sve želimo istog trenutka i da više nismo spremni čekati u stvarnom životu. Čak ni kad možemo satima sjediti i strpljivo bojiti.

Jeste li posesivni prema svojim ilustracijama?

Slike u bojankama zapravo i nisu gotove dok netko drugi ne da svoj doprinos. Kad su obojene, ne gledam ih kao svoj rad. Mogu izaći iz toga i ne uzrujavati se. One su tu da ljudi rade što žele. Vole pokazivati svoje radove, čak su i aktivniji u tome od mene. Drago mi je što ih ljudi vole, nisam očekivao toliki uspjeh. Ne znam imaju li one terapeutsku svrhu i koji je glavni motiv za bojenje, ali nadam se da svi oni, što god u njima tražili, to i pronađu.

Jeste li zbog bunta odabrali ilustraciju koja je u vrijeme Vaših početaka smatrana manje vrijednom?

Uvijek sam bio buntovnik, ali na štreberski način. Već krajem srednje škole počeo sam raditi na projektima koje sam ilustrirao. Tako sam upoznao određene ljude i napravio radove koje bih danas zapalio, ali potrebno je napraviti i puno loših stvari da bi čovjek napredovao. Zapravo me zanimala grafika, ali moju su grafiku okarakterizirali kao ‘lošu i ilustrativnu’ pa sam taj stil počeo primjenjivati na ilustraciju. Vidio sam da ljudi to bolje prihvaćaju i zaključio da ilustraciju ne treba podcjenjivati jer se i kroz nju može realizirati. Tad su ilustratori još imali puno posla, mnogo nas se pronašlo u tome i uskoro smo shvatili da bismo se mogli okušati i u inozemstvu. Tako smo otišli na sajam u Bolognu i dosta nas je tamo uspjelo pronaći poslove.

Započeli ste sami, no danas imate i vlastitu agenticu.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Da, za vanjsko tržište. Jako sam loš u samopromociji iako sam sazrio od svojih početaka. Tad sam sramežljivo obilazio štandove te umirao od srama i stresa dok su se neki moji kolege super zabavljali. Ne smatram da je loše promovirati se, samo to nemam u sebi. Nasreću, u Bologni sam upoznao izdavače s kojima sam radio na uspješnim projektima i oni su me upoznali s agenticom iz Londona koja mi traži poslove. Sad surađujemo više od deset godina, ali i to je nekakva simbioza, nije uvijek sjajno. Neki moji kolege imaju agente koji ih ne pitaju žele li raditi na nekom projektu, jednostavno ih dovedu pred gotov čin. Moja je agentica po tom pitanju sasvim u redu, pita stignem li, zanima li me i je li mi ponuđeni novac prihvatljiv. Naravno, puno puta uzmem i ono što ne bih htio raditi da održim kontakte i da ne ispadne da ne želim raditi. I projekti za J.K. Rowling su išli preko te agentice. No to je mašinerija koja guta malog čovjeka, nitko te ne pita stižeš li, imaš li blagdane ili nešto slično. Rokovi su ‘nepomicljivi’ pa predaš radove i shvatiš da netko uzima još mjesec dana kako bi to razmotrio, ali ti nisi mogao dobiti ni, recimo, pet dana odgode. Naši su izdavači ipak malo fleksibilniji s rokovima. Znam da uvijek daju lažne rokove kako njih ne bi zeznuli, ali sve se uvijek može pomaknuti za nekoliko dana.

S projektima za J.K. Rowling sve je započelo crtanjem mape Hogwartsa. Koliko Vam je taj angažman imponirao u tom trenutku?

Kad se Harry Potter pojavio, bio sam u tinejdžerskoj fazi i to mi je bilo nešto za klince. Knjige uopće nisam pročitao, kasnije sam kroz filmove upoznao taj svijet, ali ni njih nisam sve pogledao. Ne prepoznajem ovu šifru za wi-fi (aloho mora, op.a.), nisam fan, ali bilo mi je drago, naravno. To je tad bilo planetarno popularno i bilo je OK biti dijelom nečega što mnogo ljudi očito smatra bitnim. Nakon godinu ili dvije, kad je ta ilustracija objavljena, zaredale su se i druge knjige te sam se u jednom trenutku pitao hoću li stići. Rokovi su bili gusti, posao u školi zahtjevan i već sam namjeravao nazvati svoju agenticu i odustati, ali zaključio sam da nešto takvo ipak ne dobivaš svakog dana. Bilo je to dosta iscrpljujuće, bilo je trenutaka kad sam htio posve odustati i posvetiti se samo radu u školi, ali stvari su se normalizirale te nekako i dalje uspijevam plivati u svemu tome.

Jeste li imali prilike upoznati ili komunicirati s J. K. Rowling?

Nisam. Te stvari tako ne funkcioniraju. Ja sam komunicirao sa svojom agenticom, njoj sam slao radove, a ona ih je prosljeđivala izdavačima. Zanimljivo je da ni oni nisu imali izravan kontakt s J.K. Rowling, nego su te crteže slali njezinu agentu koji ih je pokazivao njoj. Tek bismo tad dobili povratnu informaciju, koja bi meni bila prenesena istim putem.

Negdje sam pročitala kako ste taj ugovor potpisali iako ga niste posve razumjeli. Što je bilo sporno?

Ma ne, zapravo, sve sam razumio. Znao sam da moram biti diskretan i ne smijem ništa otkrivati prije nego što knjiga bude objavljena. Priča je vezana uz moj prvi posao za inozemno tržište, za knjigu ‘Čarobnjaštvo’. Posao sam dobio pomoću svojih promo materijala na sajmu u Bologni, a ugovor mi je stigao natipkan na 13 ili 14 stranica. Pogledao sam samo cifru i rok, ostalo nisam i potpisao sam. Jedan kolega ugovor je čak nosio i sudskom tumaču jer nije htio potpisati bilo što. Naposljetku sam ja dobio bolji novac od njega. Ta je knjiga postigla veliki uspjeh pa sam dobio mnogo novca na koji nisam računao. Ništa mi kasnije nije donijelo toliko novca, čak ni rad s J.K. Rowling.

Ta je knjiga dostupna i na našem tržištu. Jesu li u tom izdanju Vaše ilustracije?

Da, i ja sam u toj skupini ilustratora, bilo nas je pet. Tad je vladala prava pomama za tom vrstom knjiga, ‘Čarobnjaštvo’, pa ‘Zmajologija’. Bio je to pravi hit na sajmovima i mnogi su izdavači kasnije radili nešto slično, ali ove prve knjige radio je mali talijanski izdavač kojeg je njihov uspjeh također ostavio izbezumljenim. Kasnije su otišli u mainstream i postali samo jedni od istih, ali tad su bili mali entuzijasti. To mi je puno draže raditi, male i, recimo to tako, čudnije projekte koje prihvaćaš iz zabave i čiste ljubavi. No vremena je, a samim time i takvih projekata, sve manje. Tako mi je, primjerice, izrada prve bojanke bila najzanimljivija jer nisam imao nikakvih zahtjeva od izdavača, mogao sam crtati što hoću i tempom kojim hoću. To je bilo zabavno. Druga je već imala rok i trebala je sličiti prvoj, i to je bilo manje zabavno. Ako budemo radili treću, vjerujem da će to biti još manje zabavno. Tako to bude čim nešto postane obaveza.

Zašto Vas toliko fasciniraju mitovi, legende i imaginarni svijetovi?

Ti svijetovi nude široku paletu oblika, možeš se igrati s crtežima. U nepostojećim svijetovima možeš improvizirati i raditi brže nego na, recimo, Parizu. Bitan je, naravno, i komercijalni uspjeh, ali mislim da svatko u sebi nosi i određene slike koje treba ispucati. Osim toga, rijetko će koji art direktor izaći iz okvira onoga što si već radio i ponuditi ti posao crtanja nečeg novog iako je svaki ilustrator u stanju nacrtati sve. Naravno, prilagođeno njegovu stilu. Meni se zaredalo nekoliko poslova s mitskim bićima i tako je krenulo. Odgovara mi to jer pruža veću slobodu i mgoućnost improvizacije.

Sloboda Vam je dakle, vrlo bitna? Bitnija od unosnog projekta?

Da, zapravo, sloboda mi je jako bitna. Zato sam i prihvatio rad u školi kako bih si mogao priuštiti odbijanje projekata koje ne želim. Na početku je to funkcioniralo jer nisam radio punu satnicu. Danas mi oduzima puno vremena, no ipak je dobar odmak od rutine. Ti klinci me često, ako su voljni raditi, napune energijom. Nadam se da je i obratno. Na kraju škola ipak nije donijela slobodu jer često gubim vrijeme predviđeno za onaj kreativni dio posla, ali to je uvijek tako. Nema savršene kombinacije, balansiram i pokušavam ostati neozlijeđen.