Tomislav Tomić je akademski slikar i grafičar, ali radije se potpisuje kao “ilustrator”. Dijelom kako bi ostacima svojeg mladenačkog bunta još malo rastresao ustajalu likovnu scenu, no većinom stoga što njegove ilustracije još od studentskih dana plijene pozornost domaće i svjetske umjetničke javnosti. Ili barem onoga njezina dijela koji ilustraciju priznaje kao jednako vrijednu.
U fokus šire javnosti Tomić je dospio nakon što su bojanke za odrasle zavladale policama hrvatskih knjižara, a on je za izdavačku kuću Fokus izradio “Zemlju snova” i “Vilin san”. Tko još boji, pitate se. Cijeli svijet, kako se čini, jer narudžbi za Tomićeve bojanke je toliko da se one u Fokusovu skladištu gotovo nikad ne zadržavaju, a nakladnik ih šalje po cijelom svijetu, od Velike Britanije pa do Južne Koreje.
Na ime Tomislava Tomića naići ćete i zavirite li u strana izdanja “Metloboja kroz stoljeća”, “Bajki Barda Beedlea” i “Fantastičnih zvijeri i gdje ih naći”. Iako ne zna što je “Alohomora”, zna kako svojim ilustracijama otključati put u ove magične svjetove. Kroz ugodan razgovor u zagrebačkom kafiću Potter, ovaj je samozatajni umjetnik svjetskoga glasa samo za Express otkrio kako je bilo raditi s J. K. Rowling, iznenađuje li ga uspjeh bojanki za odrasle, što mu je donio prvi ugovor i još mnogo toga.
Osim na ilustracijama za knjige iz svijeta o Harryju Potteru, surađivali ste i na bojankama iz ‘Igara prijestolja’ i ‘Tuđinke’. Koliko su ekranizacije tih djela utjecale na Vašu ilustraciju?
Trudio sam se ne gledati ih previše. Teško se natjecati s jakom holivudskom produkcijom, ovdje su rokovi bili kraći, stoga radije radim lošije, ali drugačije. Napraviš li nešto slično ekranizaciji, optužit će te da je kopiraš, pa pokušavam naći drugi pristup koji možda i neće biti toliko atraktivan. Za ‘Igru prijestolja’ tražio se odmak od serije, tražio se heraldički pristup. Kad sam počeo raditi ‘Fantastične zvijeri’, film je tek bio u pripremi, vani je bila samo najava i, zbog autorskog prava, nismo smjeli upotrebljavati te fotografije. Morali smo i zaobići bića koja je J.K. Rowling naknadno dopisala. Inače, dobijem li dobru pripremu i upute, ni ne čitam djela koja ilustriram, ali ponekad moram.
Dogodi li se ikad da Vam priča ne sjedne i što tad radite?
Ako je riječ o domaćem tržištu, takve tekstove odbijam. Ovdje takve projekte radim kad se želim odmaknuti od komercijalnih stvari koje donose novac. Volim raditi slikovnice jer imam potpunu slobodu i fleksibilnije rokove. Sve je, zapravo, podređeno ritmu poticaja i otkupa pa se može planirati i godinu dana unaprijed. Strani su projekti bolje plaćeni, ritam je brži, ali ponekad nije ispunjavajuće. Nemaš potpunu slobodu.Takvi te projekti iscijede i trebaš nešto drugo. Kad je o domaćim tekstovima riječ, biram ono što mi je blisko, najčešće bajke i basne. Nedavno sam odbio tekstove koje nisam smatrao zanimljivima. Pritom ne ulazim u kvalitetu teksta, samo u to je li mi zabavan za crtanje. Ne volim životne priče, ne možeš tražiti od nekoga da živi tvoje uspomene. Ne volim ni lokacijski definirane priče.
Ipak, ilustrirali ste bojanku Pariza. Možemo li očekivati i bojanku Zagreba?
Mislim da strani izdavači ne bi bili zainteresirani za nju. I Fokusove bojanke popularnije su vani nego u Hrvatskoj. Kod nas ne postoji kultura bojanja bojanki za odrasle. Poznajem svega dvije osobe koje se time bave, a i njih sam upoznao nakon što sam izradio svoje bojanke. Zapravo, jedna je gospođa iz Osijeka najzaslužnija za inozemni uspjeh mojih bojanki. Ono što je obojila pokazala je prijateljima na društvenim mrežama i stvar se proširila kao virus. Dobivao sam upite o tome gdje nabaviti knjigu i prije njezina izlaska, a ljudi su se uzrujavali kad ih ne bi mogli odmah dobiti. Brz tempo života i trenutačna dostupnost svega putem društvenih mreža dovode do toga da sve želimo istog trenutka i da više nismo spremni čekati u stvarnom životu. Čak ni kad možemo satima sjediti i strpljivo bojiti.
Jeste li posesivni prema svojim ilustracijama?
Slike u bojankama zapravo i nisu gotove dok netko drugi ne da svoj doprinos. Kad su obojene, ne gledam ih kao svoj rad. Mogu izaći iz toga i ne uzrujavati se. One su tu da ljudi rade što žele. Vole pokazivati svoje radove, čak su i aktivniji u tome od mene. Drago mi je što ih ljudi vole, nisam očekivao toliki uspjeh. Ne znam imaju li one terapeutsku svrhu i koji je glavni motiv za bojenje, ali nadam se da svi oni, što god u njima tražili, to i pronađu.
Jeste li zbog bunta odabrali ilustraciju koja je u vrijeme Vaših početaka smatrana manje vrijednom?
Uvijek sam bio buntovnik, ali na štreberski način. Već krajem srednje škole počeo sam raditi na projektima koje sam ilustrirao. Tako sam upoznao određene ljude i napravio radove koje bih danas zapalio, ali potrebno je napraviti i puno loših stvari da bi čovjek napredovao. Zapravo me zanimala grafika, ali moju su grafiku okarakterizirali kao ‘lošu i ilustrativnu’ pa sam taj stil počeo primjenjivati na ilustraciju. Vidio sam da ljudi to bolje prihvaćaju i zaključio da ilustraciju ne treba podcjenjivati jer se i kroz nju može realizirati. Tad su ilustratori još imali puno posla, mnogo nas se pronašlo u tome i uskoro smo shvatili da bismo se mogli okušati i u inozemstvu. Tako smo otišli na sajam u Bolognu i dosta nas je tamo uspjelo pronaći poslove.
Započeli ste sami, no danas imate i vlastitu agenticu.
Nastavak na sljedećoj stranici...
