Ako se izuzme onaj koji je uz majčinu pomoć napisala s četiri i pol godine (o crvendaću), Lucy Caldwell svoj je prvi roman napisala s 25 ("Where They Were Missed", 2006.) Smješten je u njezinu rodnom Belfastu, koji je napustila s 18, smatrajući ga dosadnim i introvertiranim. Otišla je u London, gdje i danas živi sa svojom obitelji, ali se rodnom gradu stalno vraća, bilo fizički, bilo pisanjem.

To je do izražaja osobito došlo u sjajnoj zbirci kratkih priča "Multitudes", objavljenoj prošle godine, prvoj za mladu Caldwell koja se u karijeri već proslavila kako romanima, tako i brojnim dramama, od kojih je posljednja adaptacija "Tri sestre" A. P. Čehova, također smještena u Belfast, 1990-ih.

Tim se vremenom i mjestom Lucy, koja je gostovala na 16. Festivalu europske kratke priče u Zagrebu, bavi i u "Multitudes", dotičući se, dakako, života u vrijeme dobro poznatog etnonacionalnog sukoba republikanaca (iz redova katolika) i unionista (iz redova protestantata), koji je u novije vrijeme počeo krajem 1960-ih, a završio 1998. sporazumom na Veliki petak, zbog kojeg su političari John Hume i David Trimble dobili Nobelovu nagradu za mir.

U Sjevernoj Irskoj te se godine stalnih i vrlo nasilnih sukoba zovu jednostavno "Troubles", u prijevodu "Nevolje" ili izvorno "Na Trioblóidí". Ali umjesto da se tom, za sjevernoirske pisce tipičnom - razumljivo - temom bavi izravno, na tipičan način, Caldwell u "Multitudes", što bi se moglo prevesti kao mnoštvo (svjetova, skupine i sl.), nudi originalan pregled svoje sredine, čime je od mnogih kritičara zaslužila usporedbe s Joyceovim "Dublincima". 

Što Vam je bilo važno postići Vašom prvom zbirkom priča 'Multitudes', možete li se osvrnuti na koncept?

Kad odrastate u sredini poput Belfasta tijekom 'Nevolja', naravno da je tu i taj pritisak, neko nepisano pravilo da su samo određene priče velike, vrijedne pričanja. Uopće, ta intenzivna retorika 'nas i njih' ili 'dviju zajednica' dovela je u Belfastu do opće netolerancije, nepovjerenja prema bilo komu ili čemu imalo 'drugačijem'. Upravo sam se s time ovdje htjela suočiti, ponuditi upravo drugačiju vrstu priča, mladih žena Belfasta koje se zaljubljuju, o vezama različitih rasa, o djeci koja sanjaju o promjeni spola.

To nisu stvari koje vam inače padaju na pamet kad pomislite na moj grad 1980-ih i 1990-ih, ali su meni jednako važne kao i ostale. U 'Multitudes' sve priče iznose djevojke, mlade žene, i to je bila važna, svjesna odluka. Odrasla sam kao jedna od tri sestre i s majkom koja nam je uvijek govorila da smo jednako dobre i vrijedne kao i dečki. A opet, između tog mojeg najbližeg svijeta i onog šireg, političkog, kulturnog, socijalnog kruga, bio je toliki raskorak.

Tamo dalje dominantni su bili muški glasovi, muški političari, muški vjerski vođe, muški vojnici na ulicama... Ženski glasovi toliko su se dugo zanemarivali u religijskim, političkim i kulturnim diskursima Sjeverne Irske pa sam htjela makar malo pridonijeti uspostavi ravnoteže, pokazati, u svoj boli te kompleksnosti i nježnosti, neku vrstu kubističkog portreta umjetnice kao mlade žene iz Belfasta. Buntovničko slavlje raznovrsnosti, recimo da je to koncept. 

Opet, ne može proći bez pitanja kako je bilo odrastati u tako specifičnom kontekstu Belfasta, osobito s obzirom na to da dolazite iz 'miješane' obitelji?

Imala sam jako sretno djetinjstvo. Bila sam jako bliska sa sestrama, koje su mi obje blizu godinama i provodile bismo sate, tjedne, mjesece izmišljajući elaborirane sage i fantastične svjetove, od kojih su mi mnogi bili stvarniji od 'stvarnosti'. Kad sam za BBC radila program o sestrama Brontë i njihovu irskom naslijeđu, potpuno sam se poistovjetila s njihovim zapisima o izmišljenim zemljama, Gondalu i Angriji, s intenzitetom tih njihovih vizija.

Možda nas je, kao i u slučaju sestara Brontë, naš osjećaj različitosti u odnosu na našu sredinu dodatno povezao, moje sestre i mene. Djeca smo miješanog braka, jedno od roditelja je katolik, drugo protestant i odmalena mi je bilo jasno da se u Belfast, gdje je potreba za uklapanjem bila golema, ne uklapam. Ali, zapravo, jedna od najgorih stvari s kojima sam se morala pomiriti u spisateljskom smislu bila je ta krivnja što sam, unatoč svemu, u svim 'Nevoljama', živjela relativno normalno.

Balet, klizanje, školski orkestar. Ljudi, od onih s kojima sam se dopisivala do izdavača, pitali bi - neki to još čine - o bombama, o strahotama koje sam pretrpjela, i uvijek bih se osjećala nekako postiđeno što nemam neku veliku priču o odrastanju u periodu prepunom velikih priča. Uvijek sam htjela pisati, ali mi je trebalo vremena da shvatim da je i ono što sam poznavala i činla te živjela jednako vrijedno da se ispiše. 

Možete li reći nešto više o priči 'Killing Time' iz 'Multitudes', u prijevodu 'Ubijajući vrijeme', u kojoj naratorica pokuša samoubojstvo? 

To je povratak temi koju sam istraživala u mojoj prvoj profesionalnoj drami 'Leaves'. Sjeverna Irska ima golemi postotak samoubojstava i tinejdžerskih samoubojstava, a da itko zna zašto ili što u vezi toga učiniti. Činilo mi se da nije slučajnost da mladi lošeg mentalnog zdravlja potječu iz generacije koja je gotovo posve odrasla u vrijeme mira: kao da se fizička šteta 'Nevolja', sve to nasilje, nekako povuklo u sebe. A opet, ni takve generalizacije nisu od pomoći kad pojedinačno promatraš slučajeve.

'Killing Time' je o djevojci koja pokuša samoubojstvo, ali joj ne uspije i nikome ne kaže o tome jer ne zna kako ni što joj je to uopće značilo. Priča je napisana u sažetom, nabijenom, klaustrofobičnom sadašnjem vremenu koji sam odabrala nakon mnogih nacrta i mnogo eksperimentiranja. To mi je bilo bitno za pregled njezina stanja uma koji je zatvoren, tup, ustrašen i da bih evocirala okidače stresa u njezinu životu, ali je u pitanju i etički izbor.

Nisam htjela dramatizirati temu, da se čini da o njemu pišem s nekom vrstom fascinacije. Dugo me mučilo kako da joj se uopće ponovno okrenem, zapravo, ali činilo se da je bitno iznijeti priču i učiniti je dijelom zbirke. Fikcija možda ne nudi odgovore, samo potiče pitanja, ali može proniknuti u tamne predjele psihe i donijeti nešto istinito, sramotno, skriveno ili na bilo koji način neizrecivo. 

Nedavno ste adaptirali dramu 'Tri sestre' A. P. Čehova, nastalu u drugoj polovici 19. stoljeća, koja je kod Vas smještena u Belfast 1990-ih. Jeste li zadovoljni onim što ste pokazali? 

Dan-danas se mučim da točno pojasnim što je to u 'Tri sestre' da mi je oduvijek bilo tako važno. I sama sam jedna od tri sestre, pa je tu to. Možda, potom, ima veze s čežnjom, jer je to najbolja drama koju poznajem, a koja se bavi žudnjom, sanjanjem o mjestu - ljudima - gdje biste i kojima biste istinski pripadali.

Najbolje mi izražava što znači živjeti u određenom vremenu i biti određen njime, kako je to čekati da nam pravi život zaista počne i onda, pritisnuti zamornom svakodnevicom, shvatiti da je davno počeo. Uvijek mi je djelovala bliskom i zbog mojega odrastanja u Belfastu 1990-ih, zbog nereda, zamora, nemira, zamjeranja, očajničke želje za bijegom, za odlaskom negdje, bilo gdje, samo ne ostati tu.

Moja verzija 'Tri sestre' vjerna je srži izvornika, ali jezikom i likovima čvrsto je ukorijenjena u Belfast 1990-ih, što nekim od konzervativnijih kritičara tamo i nije bilo baš drago. Žalili su se da nema dovoljno 'Čehovljeva jezika' u njoj. Mislim, osobno, da taj izraz možda i pogrešno koriste misleći na sumoran, prigušen jezik, pritom se pak vodeći tragovima edvardijanskog engleskog, odnosno prvog prijevoda ili melankolično-poetskim verzijama iz 1950-ih.

Ali izvorno, na ruskom je drama zgusnuta, mišićava, nabijena, u njoj je trag melankolije, ali je bol sirova i ružnoća sebičnih motiva i ponašanja likova nije prikrivena. Čehov nije zgužvano odijelo-Panama šeširi-tip, ta neka prefinjena razočaranost. Smještajem moje verzije u Belfast 1990-ih morala sam biti vjerna tom prostoru i vremenu. Sve u svemu, dobila sam dosta kritika. Mlađima se uglavnom svidjelo, osobito onima koji su upoznati s dijelom Čehova i zbog toga mi je bilo drago jer sam htjela predstavom u kazalište privući mlađe generacije.

Cjelokupno je iskustvo bilo, iskreno, dosta iscrpljujuće i bolno, ali mi je velika utjeha čuti da se mnogi studenti vraćaju pogledati predstavu, tri, četiri puta, da pišu seminare o njoj ili koriste za audicije. Donekle me utješilo i to što je 'Galeb', drama koju je Čehov premijerno postavio 1896., najprije doživjela užasne reakcije. Potpuno su mu se narugali pa je molio kazalište da otkaže ostala prikazivanja, zaričući se da više nikad neće napisati dramu.

Dvije godine kasnije 'Galeba' su opisivali djelom genija. Kad su se moje 'Tri sestre' premijerno prikazale, također sam imala osjećaj da više nikad neću napisati dramu, ali do vremena kad su prikazivanja završila bilo mi je jasno da ću poludjeti ako ne počnem raditi na još jednoj, odmah, tad. I jesam, ovaj put je smještena na Istočnoj obali SAD-a. Tri su sestre cijelu moju dramu provele žudeći za tim da odu u Ameriku pa mi se činilo prikladnim da se i sama sad zaputim tamo.

U nedavno objavljenoj antologiji posvećenoj pričama spisateljica Sjeverne Irske, 'The Glass Shore', bavili ste se pobačajem i pravom žena na taj izbor. Zašto?

Kad su me pozvali da sudjelujem u antologiji, dugo sam razmišljala kakvu priču želim iznijeti o današnjoj Sjevernoj Irskoj. I bila je ta jedna koja me nije puštala na miru. Pobačaj je u Sjevernoj Irskoj ilegalan u svim okolnostima, čak i kad je trudnoća rezultat silovanja ili incesta ili ako postoje abnormalnosti fetusa. U svim slučajevima se kažnjava doživotnim zatvorom.

Podaci koje je prikupio Amnesty govore o tome da godišnje do tisuću žena iz Sjeverne Irske odlazi u Englesku kako bi obavile pobačaj, a odnedavno se sve češće čuje o slučajevima žena koje su pokušale prekinuti trudnoću pilulama kupljenim preko interneta, zbog čega su optužene ili one, među njima i tinejdžerice, ili njihove majke, dečki koji su im pomogli... Pobačaj je tema o kojoj su mnogi ljudi, s obje strane rasprave, jako strastveni, dosta se o tome govori, ali ja sam htjela odmak od te buke i bijesa.

Htjela sam ući u intimu prestrašene mlade djevojke koja donosi jednu od najtežih odluka u životu, htjela sam pokazati usamljenost i čisti teror prilikom izvođenja pobačaja u vlastitoj sobi, sama samcata, pilulama koje si naručila preko interneta, bez mogućnosti da ikome o tome kažeš iz straha da će te izdati ili da će i sami upasti u nevolje.

Bez mogućnosti da odeš u bolnicu ako nešto krene po zlu jer medicinsko osoblje je vezano zakonom i prijavit će te policiji ako posumnja što si učinila. Moja priča 'Mayday', koju sam adaptirala i za BBC-jev Radio 4, a koja će se emitirati sredinom lipnja, intenzivan je i intiman pogled na veliko političko pitanje. Koja god da su vaša gledišta na pobačaj, ovdje se od vas traži samo da budete i ostanete s tom tinejdžericom, u ta 24 sata između dvije doze pilula. 

Spomenuta antologija, 'The Glass Shore', koju je uredila Sinéad Gleeson, nudi, kako stoji u predgovoru, pogled u dosad zanemaren književni kanon, u opus književnica Sjeverne Irske. Kako je došlo do te suradnje?

Prije 'The Glass Shore' izašla je i antologija 'The Long Gaze Back', koja je uključila spisateljice čitavog irskog otoka. Bila mi je čast biti dijelom  te knjige, ali nisam bila spremna na to koliko će mi biti emotivno sve to skupa. 'Multitudes', o kojoj smo razgovarale, izašla je u njoj i automatski je bila u izravnom odnosu s, primjerice pričom o iskustvu prvog majčinstva Eimear McBride i s pričom o smrti prvorođenca Maeve Brennan. Antologija, pomno složena, postala je važnija nego zbirka njezinih dijelova.

Hoću reći, priče u njoj ćaskaju, prepiru se, podupiru jedna drugu ili se međusobno suprotstavljaju, vežu se, kroz stoljeća. Kao pisac sam stvaraš svoje rodoslovlje, tražeći druge pisce s kojima razgovaraš kroz vrijeme i preko oceana. Ali nešto je posebno u tome da se vidiš u društvu sunarodnjakinja i kad je objavljena 'The Long Gaze Back' nisam mogla vjerovati da se javila tako velika želja za objavom antologije spisateljica Sjeverne Irske. Nazvala sam Sinéad i molila je da to priredi.

Kao mladi pisac obično misliš na onaj odurni citat Gorea Vidala: 'Kad god prijatelj uspije, mali dio mene umre'. Nasreću, tijekom godina shvatiš da to uopće nije tako, da je, zapravo, posve suprotno. Uspjeh jednoga sve nas diže. Uspjeh dvoje, troje ljudi počinje skretati pažnju na sve nas. Puno učite jedno od drugog. Gledate kako onaj drugi to radi, u smislu teme ili stila, i to vam i osobno dobro dođe. Što je ljestvica više postavljena, to se i vi više trudite.

Dakako, ionako se uvijek natječete samo sami sa sobom, na kraju dana, ali u ovakvim projektima dobivate divan osjećaj sestrinske solidarnosti. Knjiga pokazuje da neke od mlađih spisateljica toga područja eksperimentiraju s magičnim realizmom, što je odmak od književne tradicije realizma Sjeverne Irske, dok druge, uključujući i mene, pišu priče koje na prvu ne djeluju kao da su 'sjevernoirske'.