Kultura
3707 prikaza

'Ja pokazujem horor kad žena sama želi počiniti pobačaj'

Lucy Caldwell
1/4
YouTube
Irska književna zvijezda Lucy Caldwell o sukobima protestanata i katolika, o djeci koja žele promjenu spola, samoubojstvo...

Ako se izuzme onaj koji je uz majčinu pomoć napisala s četiri i pol godine (o crvendaću), Lucy Caldwell svoj je prvi roman napisala s 25 ("Where They Were Missed", 2006.) Smješten je u njezinu rodnom Belfastu, koji je napustila s 18, smatrajući ga dosadnim i introvertiranim. Otišla je u London, gdje i danas živi sa svojom obitelji, ali se rodnom gradu stalno vraća, bilo fizički, bilo pisanjem.

To je do izražaja osobito došlo u sjajnoj zbirci kratkih priča "Multitudes", objavljenoj prošle godine, prvoj za mladu Caldwell koja se u karijeri već proslavila kako romanima, tako i brojnim dramama, od kojih je posljednja adaptacija "Tri sestre" A. P. Čehova, također smještena u Belfast, 1990-ih.

Tim se vremenom i mjestom Lucy, koja je gostovala na 16. Festivalu europske kratke priče u Zagrebu, bavi i u "Multitudes", dotičući se, dakako, života u vrijeme dobro poznatog etnonacionalnog sukoba republikanaca (iz redova katolika) i unionista (iz redova protestantata), koji je u novije vrijeme počeo krajem 1960-ih, a završio 1998. sporazumom na Veliki petak, zbog kojeg su političari John Hume i David Trimble dobili Nobelovu nagradu za mir.

U Sjevernoj Irskoj te se godine stalnih i vrlo nasilnih sukoba zovu jednostavno "Troubles", u prijevodu "Nevolje" ili izvorno "Na Trioblóidí". Ali umjesto da se tom, za sjevernoirske pisce tipičnom - razumljivo - temom bavi izravno, na tipičan način, Caldwell u "Multitudes", što bi se moglo prevesti kao mnoštvo (svjetova, skupine i sl.), nudi originalan pregled svoje sredine, čime je od mnogih kritičara zaslužila usporedbe s Joyceovim "Dublincima". 

Što Vam je bilo važno postići Vašom prvom zbirkom priča 'Multitudes', možete li se osvrnuti na koncept?

Lucy Caldwell | Author: YouTube YouTube

Kad odrastate u sredini poput Belfasta tijekom 'Nevolja', naravno da je tu i taj pritisak, neko nepisano pravilo da su samo određene priče velike, vrijedne pričanja. Uopće, ta intenzivna retorika 'nas i njih' ili 'dviju zajednica' dovela je u Belfastu do opće netolerancije, nepovjerenja prema bilo komu ili čemu imalo 'drugačijem'. Upravo sam se s time ovdje htjela suočiti, ponuditi upravo drugačiju vrstu priča, mladih žena Belfasta koje se zaljubljuju, o vezama različitih rasa, o djeci koja sanjaju o promjeni spola.

To nisu stvari koje vam inače padaju na pamet kad pomislite na moj grad 1980-ih i 1990-ih, ali su meni jednako važne kao i ostale. U 'Multitudes' sve priče iznose djevojke, mlade žene, i to je bila važna, svjesna odluka. Odrasla sam kao jedna od tri sestre i s majkom koja nam je uvijek govorila da smo jednako dobre i vrijedne kao i dečki. A opet, između tog mojeg najbližeg svijeta i onog šireg, političkog, kulturnog, socijalnog kruga, bio je toliki raskorak.

Tamo dalje dominantni su bili muški glasovi, muški političari, muški vjerski vođe, muški vojnici na ulicama... Ženski glasovi toliko su se dugo zanemarivali u religijskim, političkim i kulturnim diskursima Sjeverne Irske pa sam htjela makar malo pridonijeti uspostavi ravnoteže, pokazati, u svoj boli te kompleksnosti i nježnosti, neku vrstu kubističkog portreta umjetnice kao mlade žene iz Belfasta. Buntovničko slavlje raznovrsnosti, recimo da je to koncept. 

Opet, ne može proći bez pitanja kako je bilo odrastati u tako specifičnom kontekstu Belfasta, osobito s obzirom na to da dolazite iz 'miješane' obitelji?

Imala sam jako sretno djetinjstvo. Bila sam jako bliska sa sestrama, koje su mi obje blizu godinama i provodile bismo sate, tjedne, mjesece izmišljajući elaborirane sage i fantastične svjetove, od kojih su mi mnogi bili stvarniji od 'stvarnosti'. Kad sam za BBC radila program o sestrama Brontë i njihovu irskom naslijeđu, potpuno sam se poistovjetila s njihovim zapisima o izmišljenim zemljama, Gondalu i Angriji, s intenzitetom tih njihovih vizija.

Možda nas je, kao i u slučaju sestara Brontë, naš osjećaj različitosti u odnosu na našu sredinu dodatno povezao, moje sestre i mene. Djeca smo miješanog braka, jedno od roditelja je katolik, drugo protestant i odmalena mi je bilo jasno da se u Belfast, gdje je potreba za uklapanjem bila golema, ne uklapam. Ali, zapravo, jedna od najgorih stvari s kojima sam se morala pomiriti u spisateljskom smislu bila je ta krivnja što sam, unatoč svemu, u svim 'Nevoljama', živjela relativno normalno.

Balet, klizanje, školski orkestar. Ljudi, od onih s kojima sam se dopisivala do izdavača, pitali bi - neki to još čine - o bombama, o strahotama koje sam pretrpjela, i uvijek bih se osjećala nekako postiđeno što nemam neku veliku priču o odrastanju u periodu prepunom velikih priča. Uvijek sam htjela pisati, ali mi je trebalo vremena da shvatim da je i ono što sam poznavala i činla te živjela jednako vrijedno da se ispiše. 

Možete li reći nešto više o priči 'Killing Time' iz 'Multitudes', u prijevodu 'Ubijajući vrijeme', u kojoj naratorica pokuša samoubojstvo? 

Lucy Caldwell | Author: YouTube YouTube

To je povratak temi koju sam istraživala u mojoj prvoj profesionalnoj drami 'Leaves'. Sjeverna Irska ima golemi postotak samoubojstava i tinejdžerskih samoubojstava, a da itko zna zašto ili što u vezi toga učiniti. Činilo mi se da nije slučajnost da mladi lošeg mentalnog zdravlja potječu iz generacije koja je gotovo posve odrasla u vrijeme mira: kao da se fizička šteta 'Nevolja', sve to nasilje, nekako povuklo u sebe. A opet, ni takve generalizacije nisu od pomoći kad pojedinačno promatraš slučajeve.

'Killing Time' je o djevojci koja pokuša samoubojstvo, ali joj ne uspije i nikome ne kaže o tome jer ne zna kako ni što joj je to uopće značilo. Priča je napisana u sažetom, nabijenom, klaustrofobičnom sadašnjem vremenu koji sam odabrala nakon mnogih nacrta i mnogo eksperimentiranja. To mi je bilo bitno za pregled njezina stanja uma koji je zatvoren, tup, ustrašen i da bih evocirala okidače stresa u njezinu životu, ali je u pitanju i etički izbor.

Nisam htjela dramatizirati temu, da se čini da o njemu pišem s nekom vrstom fascinacije. Dugo me mučilo kako da joj se uopće ponovno okrenem, zapravo, ali činilo se da je bitno iznijeti priču i učiniti je dijelom zbirke. Fikcija možda ne nudi odgovore, samo potiče pitanja, ali može proniknuti u tamne predjele psihe i donijeti nešto istinito, sramotno, skriveno ili na bilo koji način neizrecivo. 

Nedavno ste adaptirali dramu 'Tri sestre' A. P. Čehova, nastalu u drugoj polovici 19. stoljeća, koja je kod Vas smještena u Belfast 1990-ih. Jeste li zadovoljni onim što ste pokazali? 

Dan-danas se mučim da točno pojasnim što je to u 'Tri sestre' da mi je oduvijek bilo tako važno. I sama sam jedna od tri sestre, pa je tu to. Možda, potom, ima veze s čežnjom, jer je to najbolja drama koju poznajem, a koja se bavi žudnjom, sanjanjem o mjestu - ljudima - gdje biste i kojima biste istinski pripadali.

Najbolje mi izražava što znači živjeti u određenom vremenu i biti određen njime, kako je to čekati da nam pravi život zaista počne i onda, pritisnuti zamornom svakodnevicom, shvatiti da je davno počeo. Uvijek mi je djelovala bliskom i zbog mojega odrastanja u Belfastu 1990-ih, zbog nereda, zamora, nemira, zamjeranja, očajničke želje za bijegom, za odlaskom negdje, bilo gdje, samo ne ostati tu.

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.