Slavenka Drakulić na svom putu od profesorice književnosti i sociologije do novinarke i književnice pobijedila je bolest, zle jezike i sredinu koja joj početkom devedesetih kao feministici i kritički orijentiranoj autorici nije bila sklona. Danas je uspješna, cijenjena i priznata, piše uglavnom na engleskom, a živi u Stockholmu sa suprugom Richardom Swartzom, no često boravi u Zagrebu i Istri. Jedna je od najprevođenijih hrvatskih autorica, čiji precizni eseji o životu u postkomunističkim zemljama, nacionalizmu i ratovima u bivšoj Jugoslaviji, objavljeni u sedam publicističkih knjiga, privlače čitatelje diljem svijeta. Piše i prozu, objavila je šest romana autobiografskog sadržaja, a njezini članci i eseji tiskani su u nekim od najvažnijih svjetskih novina i časopisa, od The Nationa i The New York Times Magazina, preko The Guardiana, do Frankfurter Rundschaua i La Stampe. Zato je predstavljanje njezine dvije nove knjige u izdanju Frakture izazvalo veliko zanimanje. Riječ je o reizdanju eseja “U kavani Europa”, koji su na engleskom objavljeni 1996., te nastavku te knjige, “Ponovno u kavani Europa: kako preživjeti postsocijalizam”, obje u prijevodu njezine kćeri Rujane Jeger. Slavenka Drakulić u toj pitko napisanoj i argumentima potkovanoj knjizi eseja analizira proces tranzicije u zemljama bivšeg Istočnog bloka, a posebno se osvrće na financijsku i izbjegličku krizu, “prehrambeni aparthejd”, depopulaciju i korumpirane elite te zastarjelo shvaćanje nacionalnog identiteta, kao i na porast nacionalizama i ksenofobije u EU. 

 BestBook:  Dosad ste objavili sedam publicističkih knjiga o situaciji u postkomunističkim zemljama i njihovu pretvaranju u demokratska društva. Što vas je najviše motiviralo da se bavite upravo tim temama? Je li to želja za očuvanjem sjećanja na taj period?  
Ne bih rekla da se radi o nekoj posebnoj motivaciji. Sasvim sigurno nisam mislila na očuvanje sjećanja, iako je tako ispalo. Oko mene su se događale stvari, od propasti socijalizma u istočnoj Europi do ratova i raspada bivše Jugoslavije, za koje mi se činilo da je normalno o njima pisati. Zapravo bi bilo čudno, za nekoga kome je to profesija, da ne piše o tim temama, zar ne?

 BestBook:  Bili ste profesorica u Centru za kulturu i umjetnost, zatim novinarka Poleta, Starta i Danasa, a sad ste jedna od najprevođenijih hrvatskih književnica. Koliko je na takav slijed događaj utjecala medijska hajka kojoj ste bili izloženi početkom devedesetih, nakon što je u Globusu objavljen sramotni tekst poznat po podnaslovu “Vještice iz Rija”? 
Slijed događaja bio je takav da nakon tog teksta-potjernice iz 1992. godine neko vrijeme nisam mogla objavljivati kod kuće. A budući da sam već prije počela pisati za stranu štampu, samo sam nastavila pisati, ali na engleskom. Dakle, radilo se o potrazi za poslom, iz koje su onda proizašle knjige pisane na engleskom.

 BestBook:   Vaše se ime veže za vašu prvu knjigu, “Smrtni grijesi feminizma”, koja je te 1984. izazvala buru u javnosti. S obzirom na to da je prošle godine objavljeno reizdanje, dopunjeno novim esejima, možete li nam reći što se u statusu žena promijenilo u tih gotovo 40 godina?
To je teško sažeti u jednom intervjuu, zato je i staro izdanje dopunjeno nizom tekstova. Stalo mi je da se vidi kontinuitet problema u položaju žena, ali i moje bavljenje tom temom. Danas se više radi o tome da se već stečena prava ne izgube nego da se borimo za prava - osim za ostvarenje prava na jednaku plaću za jednaki rad, koje još nije ostvareno, ne samo kod nas nego ni u EU. U Hrvatskoj je ta razlika 16% u korist muškaraca. Ali kad se radi o pravima žena, moguć je i korak nazad i toga treba biti svjestan. Povratak tradicionalnih pogleda na svijet pod velikim je utjecajem Katoličke crkve, koja je utjecajna do te mjere da se čovjek ponekad pita jesu li crkva i država jedno. Crkva preko raznih civilnih udruga pravi veliki pritisak na promjenu zakona o pobačaju, po uzoru na Poljsku, iako se kod nas nijedna vlada do sada još nije usudila predložiti ukidanje pobačaja. Ali su zbog toga uveli pravo na priziv savjesti doktora i medicinskog osoblja. To zapravo znači izravno onemogućavanje pobačaja. Vlast to priželjkuje jer se rađa premalo Hrvata, što je istina. Velik broj mladih ljudi odlazi iz zemlje. I to je istina. No rađanje nije rješenje ako se ne stvore uvjeti za ostanak. Međutim, mnogo toga ovisi i o samim ženama danas, o tome kako one vide svoju rodnu ulogu te prihvaćaju li je ili ne. Dobra vijest je da ima mnogo civilnih udruga koje se, recimo, bave nasiljem u obitelji. Ili udruga, poput one žena u Korčuli, koje uređuju radijsku emisiju “Ko žena” i kojima se divim zato što je teško djelovati feministički u malim sredinama. S druge strane, upravo je taj način djelovanja odozdo važan jer se iz perspektive ženske svakodnevice najbolje vide konkretni problemi, od manjka vrtića i pedijatara do mogućnosti zapošljavanja ili prisutnost verbalnog nasilja i seksualnog uznemiravanja u svakodnevici.  

 BestBook:  U svom prvom romanu, “Hologrami straha”, progovarate o bolesti i transplantaciji bubrega. Je li vam objavljivanje te knjige promijenilo život? Naime, književno društvo tad nije blagonaklono gledalo na vaš skok iz novinarstva u književnost. Bilo je i raznih komentara, a danas zapravo objavljuje gotovo svatko.  
Život mi je promijenila sama transplantacija bubrega, a ne objavljivanje tog romana s autobiografskim elementima. Konačno sam mogla živjeti bez aparata, bez straha, mogla sam putovati, osjećati se dobro, steći drugačiji odnos prema vremenu. Ukratko, s bubregom sam dobila i budućnost. Taj skok iz jedne forme u drugu vani je više uobičajen, tako da su mi se reakcije dijela književnog establišmenta onog vremena - govorimo o kraju osamdesetih - učinile vrlo staromodne. Ja sam i dalje vjerna i književnosti i novinarstvu jer različite teme zahtijevaju različit pristup i mislim da je prednost, a ne nedostatak, to što ih mogu koristiti.

 BestBook:  U najnovijoj zbirci eseja, “Ponovo u kavani Europa: kako preživjeti postsocijalizam” pišete o velikim očekivanjima građana istočne Europe, ali i o problemima s kojima su se morali suočiti. Jesu li građani tih zemalja bili spremni nositi se s novonastalim promjenama, od demokracije i višestranačja do odnosa prema ljudskim pravima? I zašto?
Bilo je naivno očekivati da budemo spremni. Biti spreman podrazumijeva znati što te čeka, a mi smo, osim snova, imali premalo znanja a previše velikih očekivanja, naročito materijalnih. Političke promjene, odnosno proces demokratizacije, ulazak privatnog vlasništva preko privatizacije, brutalni oblik kapitalizma koji je uslijedio, ljudska prava za koja se tek trebalo izboriti - odakle bi  građani socijalističkih zemalja išta o tome znali, osim teoretski? Dogodilo se zapravo da su građani prvih godina miješali učinke demokracije i one kapitalizma, pa su, na primjer, za nezaposlenost okrivljavali demokraciju. Ne vjerujem da su, kad su glasali za demokratsku vlast, shvaćali da u paketu stiže i vrsta kapitalizma koja zanemaruje radnička i socijalna prava. Tome dodajte stari, autokratski način vladanja novih elita i sistemsku korupciju, pa će slika biti potpuna. Tko je za to mogao biti spreman? Mi smo svi prošli put od idealizacije, preko adaptacije, do razočaranja - a zapadnjaci od potpunog nerazumijevanja procesa tranzicije do razlikovanja tih procesa od jedne zemlje do druge.  

 BestBook:  Opisujući “kavanu Europa”, oslikavate atmosferu korumpiranih elita, ekstremnog nacionalizma i ksenofobije, sve do depopulacije i rastućih nacionalizama. Dakle, koji su najveći problemi s kojima se suočavaju građani istočnih zemalja u posttranzicijskom razdoblju? 
Upravo ste ih nabrojili! Tome treba dodati povećavanje jaza između bogatih i siromašnih u bivšim socijalističkim zemljama, još vidljiv jaz između istoka i zapada EU, nesposobnost rješavanja problema izbjegličkog vala zajednički na nivou Unije, izostanak solidarnosti u pandemiji. Naročiti je problem novi fenomen brain drain, tj. izvoz mozgova ili znanja i stručnosti. Takvih je iseljenika radne dobi među iseljenima više od 30 posto, a Hrvatska je u samom vrhu, s tim da se depopulacija u manjoj zemlji još više osjeti u svakom segmentu života. Paradoks je u tome da su vlade koje cmizdre nad odlascima mladih upravo one koje ne čine dovoljno da ih zadrže.

 BestBook:  Esej o razlikama u kvaliteti hrane u zemljama Istočnog i Zapadnog bloka završavate citatom bugarskog premijera, koji je taj problem nazvao “prehrambeni aparthejd”. Dakle, o čemu je riječ? Kako su građani istočnih zemalja, pa i Hrvatske, postali potrošači drugog reda?  
Zanimljiva je to priča, koja je izazvala velike emocionalne reakcije u našem dijelu Europe. Naime, prije nekoliko godina istraživanja su potvrdila ono što su istočnoeuropski kupci već znali: da isti proizvodi nekih proizvođača nemaju isti sastav na istoku i zapadu, od količine voća u jogurtu do količine ribe u ribljim prerađevinama ili sastava deterdženata za pranje rublja. I dok su se proizvođači pravdali da istočnjaci baš to i žele - oni su se s pravom osjetili kao građani drugog reda. Sjećam se gotovo komičnog pravdanja za slabiji deterdžent, koji je takav jer su u našem dijelu Europe navikli stavljati više praška u mašinu!

 BestBook:  Kroz nekoliko eseja provlačite pitanje zastarjelog shvaćanja nacionalnog identiteta i nacionalizama. Primjerice, navodite da je u Hrvatskoj u devedesetima politička uporaba identiteta i reduciranje nacije na vjeru prethodilo onome što se danas događa u Europi. Možete li nam to pojasniti?
Svaka politička upotreba identiteta služi homogenizaciji. U EU se to najbolje pokazalo upravo nakon dolaska izbjegličkog vala 2015/2016. Kako su izbjeglice većinom porijeklom iz muslimanskih zemalja, zbog populističke retorike koja je eksploatirala strah, naročito nakon terorističkih napada u Francuskoj, sve su izbjeglice najprije postali muslimani, zatim teroristi i silovatelji. Mi smo istu vrstu homogenizacije doživjeli ovdje pred rat i u ratu. Nacionalisti interpretiraju nacionalni identitet kao nešto nepromjenjivo, a moderna antropologija tumači nacionalni, ali i individualni, identitet kao konstrukciju koja se stalno dograđuje i mijenja, pa je to prije zbroj različitih identiteta. 

 BestBook:  Problem izbjeglica i imigranata nazivate jednim od najvećih u Europi od 1989. godine. Kako je na to utjecala politika otvorenih ruku njemačke kancelarke Angele Merkel, a kako politike Viktora Orbana? Dakle, kako se promijenio odnos prema izbjeglicama?
Prošlo je šest godina od tzv. masovne imigracije i pokazalo se da imigranti predstavljaju kompleksan problem za EU. Još se svi dobro sjećamo kako ih je hrvatska policija ljubazno dočekivala, a zatim ispraćala na vlakove i autobuse prema Njemačkoj. Današnja situacija u kojoj ih ista ta policija hvata po šumama, tjera i mlati, samo je slika promijenjenog odnosa prema tom problemu. Prvobitna dobrohotnost, odnosno politika raširenih ruku, koju je inicirala Angela Merkel i koja ju je u krajnjoj liniji koštala političke karijere, preobrazila se u agresivni nacionalizam i ksenofobiju jednog Viktora Orbana. To se dogodilo vrlo brzo. Vidljivi preokret nastao je kad je Mađarska na svojoj granici podignula žilet-žicu. Isprva su svi bili zgroženi, a zatim su i sami počeli podizati razne tipove ograda. Prema mojemu mišljenju, nije se radilo toliko o velikom broju izbjeglica koliko o osjećaju da se tu navalu ne može niti zaustaviti niti kontrolirati. U tom je času izgledalo da njihova integracija nije opcija i zbog toga predstavljaju prijetnju. EU nije u toj situaciji pokazala jedinstvo. Dogovor da se izbjeglice podijele po zemljama prema sistemu kvote jednostavno nije funkcionirao. Neke su joj se istočnoeuropske zemlje otvoreno suprotstavile i nije bilo druge nego ih nekako zadržati u Turskoj, koja je to prihvatila jer joj se pružila izvanredna prilika da EU nametne neke svoje uvjete. Najgore što se dogodilo je porast nesigurnosti među građanima, što su iskoristili populistički lideri i desni radikali, koji su se vrlo brzo u mnogim zemljama našli u vlasti ili blizu vlasti.  

 BestBook:  Koje su posljedice novijih tendencija u Europi, kao što su ekstremni nacionalizam, rasizam i ksenofobija među mladima iz bivših istočnih, ali i zapadnih zemalja? Kako je do toga uopće došlo? I gdje je tu Hrvatska? 
Nesigurnost i tjeskoba uvijek proizvode strah, a strah je pogodno tlo za političke pokrete koji eksploatiraju emocije, to se naročito vidjelo na porastu desnih političkih tendencija vezanih za imigraciju. Bilo je toga još ranije, čak i prije velikog imigrantskog vala, svugdje na zapadu, ali ne u tolikoj mjeri. U zadnje vrijeme, međutim, strah da će imigranti oduzeti radna mjesta starosjediocima prerastao je u strah da će doseljenici izvan Europe uništiti samu europsku kulturu. U toj vrsti propagande straha prednjači Viktor Orban, ali slijede ga i drugi istočnoeuropski autoritarci, od Kaczynskog do Janše, od Borisova do Vučića. Iako mi se čini da je istočna Europa posebna priča jer ksenofobija ima drugačije korijene. Ovdje se ne radi toliko o strahu od izbjeglica koliko od Drugih općenito, naročito od susjednih nacija. To su stari sukobi koji su u novim povijesnim okolnostima dobili priliku razmahati se. 

 BestBook:  Analitički govorite i o pokretu #MeToo, koji nije pustio korijenje u zemljama istočne Europe, pa ni o Hrvatskoj, premda su u proljeće neke studentice prijavile svoje profesore za seksualno uznemiravanje. Kako se možemo boriti protiv toga? 
Možemo se i moramo boriti stalno, i to na sve načine, od osvještavanja kroz medije i društvene mreže do akcija i razgovora. Probleme treba učiniti vidljivima, zatim mijenjati legalne mjere, kao što je promjena zakona, kako bi se počinitelji mogli primjereno kazniti. Ovdje zaostajemo u svemu, od ponašanja policije i socijalnih službi do presuda sudova. Seksualno uznemiravanje ozbiljan je i sveprisutan problem, treba osigurati okvir u kojem žene žrtve mogu progovoriti, u kojem će ih netko zaista i čuti i primjereno djelovati kako bi im se na svaki način pomoglo. 

 BestBook:  Kad pišete o “čarobnoj” kartici EHIC, navodite i strašne primjere nesolidarnosti i nesnalaženja u bolnicama na početku pandemije koronavirusa. Osim ljudi, koje su bile najveće žrtve Covid-19 u Europi?    
Zatvaranje granica, briga samo za “svoje” pacijente - dakle, ponovno nacionalizam, što znači isključivost, nedostatak solidarnosti i jedinstva. Sve to vodi prema slabljenju Unije.

 BestBook:  I za kraj, kako biste komentirali otpor antivaksera prema medicini i znanosti te njihovu orijentiranost prema alternativnim činjenicama, što je rašireno i u Europi, a opravdava se pravom na izbor, odnosno pitanjem slobode te strahom od posljedica nedovoljno istraženog cjepiva?
Vjerojatno se kod nas radi o kombinaciji više elemenata, od starog nepovjerenja u institucije države do vjerovanja u fake-news koje se šire putem interneta. Naime, na popularnim društvenim mrežama lako se šire dezinformacije, odnosno neznanstvene “činjenice”. I na zapadu, naravno, ima ljudi koji se protive cijepljenju. Iako se najčešće pozivaju na ugrožavanje osobne slobode, a pritom su slobodni ugrožavati druge (!), osim što iskazuju krajnju nesolidarnost, vjerujem da, protestirajući, izražavaju osjećaje koji nisu vezani samo za Covid. Javni protesti antivaksera uvijek uključuju i nakupljene frustracije koje tište građane, od nezaposlenosti do političkih problema, preko korupcije i nepravde.