Nakon epohe lupeža, u hrvatskom nakladništvu krajem drugoga i u trećem desetljeću nastupa epoha entuzijasta. I to je, možda, ključ svakoga biznisa u hrvatskoj kulturi: lupeži se izmjenjuju s entuzijastima, uz asistiranje ponekog kretena, koji je političkim dekretom od holivudskog portira avanzirao u čelnika vodeće nacionalne ustanove. A vrag će ga znati koliko je vremena proteklo otkako je netko posljednji put pokušao od temelja sagraditi ozbiljnu izdavačku kuću. Ljude koji imaju novac u Hrvatskoj nije briga za knjige, dok su ljudi koji bi se bavili knjigama siromašni kao crkveni miševi. Pa tako onda nastaju isključivo mikronakladnici, koji godinama životare tiskajući između tri i deset knjiga, sve dok ih knjižarski lopovluk ili kakav Algoritmov i Profilov avatar ne dovedu do kraja i konačnog odustanka.

Pojava Petrinih knjiga, izdavača iza kojeg stoji poduzetnik Ante Šerventić, vlasnik nečega što se zove Adrija grupa d.o.o., a registrirano je za djelatnosti u svemu i svačemu, i ostvaruje vrlo pristojne prihode, spada u red hrvatskih kulturnih senzacija. Pogotovo ako pretpostavimo da je gospodin Šerventić suvisla i relativno obaviještena osoba, pa zna da izdavanje knjiga u Hrvatskoj ne samo da neće povećati njegovo materijalno bogatstvo, nego da će mu godinama stvarati samo dodatne troškove. Neće mu u tome mnogo pomoći ni lijepi naziv - možda i najljepši u hrvatskom izdavaštvu, ni odličan dizajn biblioteke (rad Marka Jovanovca), ni to što je za urednika pridobio Zorana Maljkovića, koji je godinama vrlo uspješno urednikovao u Mozaiku knjiga, nakladniku proizašlom iz ljubljanske Mladinske knjige, kojeg cijenimo po nepresušnim inovativnostima u načinima prodaje, mnogo više nego po važnim naslovima. Može biti da se Maljković i umorio od tog koncepta izdavaštva kao nužnog zla u kompulzivnom trgovanju knjigama.

U prvom, najavnom krugu Petrine knjige pojavljuju se s pet knjiga. Četiri aktualna, umjereno komercijalno atraktivna beletristička naslova, i petim klasikom. Svih pet naslova je na knjižarskim policama i u izlozima istoga dana, što za hrvatske prilike djeluje neobično. Upečatljivo grafičko oblikovanje, dobar materijal od kojeg su knjige izrađene, uniforman izgled biblioteke, s likovnim reprodukcijama na omotnici, sugeriraju snažan nastup i, opet za hrvatske prilike, izvanstandardnu privlačnost Petrinih knjiga. Još od vremena Crnkovićeva Hita, u onom izvornom oblikovanju Alfreda Pala, nije u Hrvatskoj bilo ovako koherentno zamišljene i ostvarene edicije. Maljković je, čini se to ovom čitatelju i knjižarskom njuškalu, imao ambiciju da stvori Hit za novo doba. U tome će i uspjeti bude li gospodin Šerventić vrlo strpljiv, materijalno izdašan, mudar i nepovodljiv. Bude li onakav kakvi u Hrvatskoj nisu ljudi koji imaju novce. (I to je osnovni razlog bijede hrvatskog društva i žive kulture.)

Toliko o Petrinim knjigama. Sad o Stefanu Zweigu i “Noveli o šahu”. Ovaj neveliki tekst prvi put se na našem jeziku pojavio 1952., u maloj biblioteci zagrebačke Zore, čija se izdanja često nađu po antikvarijatima i u starim kućnim bibliotekama. Prevoditeljica je bila Zorica Vinković, a knjigu je uredio i pogovor napisao - ako me pamćenje ne vara, jer primjerak nemam uza se, pa da provjeravam - profesor Ivo Hergešić. Nakon toga “Novela o šahu” ili “Šahovska novela” izlazila je u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu u podužem nizu prijevoda. Kako tekst nije dug ni pedeset kartica, novi izdavač bi uvijek naručio i novi prijevod, pa su se na “Noveli o šahu” izvježbali brojni germanisti, profesionalni prevoditelji i diletanti, daroviti pisci i kradljivci tuđih prijevoda. U proteklih sedamdesetak godina “Novela o šahu” objavljena je u nebrojeno mnogo verzija, u samostalnim izdanjima i u zbirkama Zweigovih novela te u kojekakvim izborima i antologijama austrijskih, njemačkih, europskih i svjetskih novela i pripovijetki. “Novela o šahu” među onim je kanoniziranim književnim tekstovima koji su se stjecajem različitih okolnosti ucijepili u kulturnu memoriju i predstavljali su svojevrsno opće mjesto u književnom, kulturnopovijesnom i narativnom saznanju brojnih poslijeratnih generacija. Jedna je to od onih priča nad pričama, legendi našega vijeka, od kojih bi generacija naših roditelja, koji su se rađali prije Drugog svjetskog rata ili za njegova trajanja, započinjali neke svoje osobne priče. Zatim se, u naraštaju koji se rađao šezdesetih, “Novela o šahu” pomalo gubila, da bi, s planetarnim opadanjem popularnosti šahovske igre, koje je nastupilo s padom komunizma, ili još prije, sa saznanjem da će šahisti s europskog istoka i iz Rusije zauvijek biti bolji od šahista iz Sjedinjenih Američkih Država i sa Zapada - ovu činjenicu neće uzdrmati ni Bobby Fischer ni Magnus Carlsen - Zweigov tekst gotovo sasvim izblijedio iz memorije vijeka.

U središtu priče naš je čovjek. Seljačić i neotesanac, civilizacijom nedotaknuti južnoslavenski genij, rodom Banaćanin, iz neke anonimne varoši. U osnovi subinteligentan i socijalno neadekvatan, s lukavošću kakvog čobanina, Mirko Čantović postaje svjetski prvak, koji se udjene negdje između Capablance, Aljehina, Laskera i Tartakowera, usred te predelektrične ere mitskih šahovskih prvaka. Iako je Čantović fikcionalni lik, iz ničega stvoren imaginacijom Stefana Zweiga, on je unatoč veličinama Milana Vidmara, Svetozara Gligorića, Ljubomira Ljubojevića, najveći južnoslavenski šahist svih vremena. “Novelu o šahu” Zweig je napisao 1941., kao šezdesetogodišnjak, dok je spašavao živu glavu od nacista, bijegom preko oceana. Sljedeće godine, lišen svake vjere i nade, Zweig odustaje od života, a novela prvi put biva objavljena 1943.

Priča teče upravo na prekooceanskom brodu, kojim Čantović plovi iz New Yorka prema Buenos Airesu i na kojemu su, među putnicima, ljudi različitih sudbina i životnih priča. Svima je za potiljkom Adolf Hitler i strašno, premda izbjegnuto iskustvo nacističkog progona. “Novela o šahu” Zweigov je književni i životni testament, ali to je i vrlo neobičan autobiografski tekst. Moglo bi se reći da je Zweig doživio sve što se zbivalo na brodu, osim što nije plovio sa šahovskim šampionom, nego je, tako ploveći, imaginirao Mirka Čantovića. Ali nije Čantović glavni lik “Novele o šahu”. Njezin protagonist je doktor B, odvjetnik poraženog carstva, mučen od Gestapoa na način koji nećemo otkrivati, koji ga proizvede u šahista koji može pobijediti svjetskog šampiona, ali nije u stanju igrati šah. Premda je pisana upravo u trenucima kad se hitlerovsko zlo tek bližilo svojim vrhuncima, “Novela o šahu” bez sumnje spada među najuzbudljivije i najsnažnije pripovjedne prozne tekstove o nacizmu. U mojoj privatnoj antologiji “Novela o šahu” u istoj je nepostojećoj, imaginarnoj knjizi, u istome mom jednako tako imaginarnom i nenapisanom eseju o toj knjizi, s Andrićevom pripovijetkom “Bife Titanik” i čudesnom pričom “Slika” Ćamila Sijarića.

Stefan Zweig bio je karakterističan pisac s kraja habsburške epohe. Sin bogate obitelji židovskog tekstilnog industrijalca, sekularnih pogleda na život i svijet, koji je za svoje roditelje govorio da su slučajni Židovi, ali se vrlo ponosio svojim bečkim građanstvom, bio je, poput Karla Krausa, istaknuti novinski pisac. Istodobno je bio pjesnik, pripovjedač, feljtonist i putopisac. Često je putovao, odlazio je, vraćao se i dolazio, neprestano se selio u potrazi za avanturom i za duhom epohe. Za Velikog rata bio je uvjereni pacifist, nisu ga mobilizirali, nego je dobio posao u državnom vojnom arhivu. Nakon rata se, užasnut stradanjima kojima je svjedočio, ali i raspadom velikog multinacionalnog imperija, iz Beča seli u Salzburg, gdje vrlo intenzivno pokušava u svom književnom radu pobjeći od onoga što ga je tako uznemirilo. Postaje narodski pisac, jednu za drugom niže romansirane biografije slavnih ljudi i sudjeluje u stvaranju tog u međuratna doba vrlo popularnog žanra, koji će, kao i svaki popularni žanr, više biti pamćen po svojim trivijalnim dosezima, nego po svojim vrhuncima. Kad se neki popularni žanr s vremenom demodira, gotovo u pravilu bivaju zaboravljeni svi njegovi vrhunci, pa i pojedina remek-djela, ako ih je bilo. Zweigove biografije Marije Stuart, Erazma Roterdamskog, Magellana, Josepha Fouchéa bile su vrlo čitane i komentirane knjige kućne biblioteke na Sepetarevcu te sam ih sve vrlo rano, nekako oko 12. godine, sve pročitao. Uzbudljivije i od najboljih avanturističkih romana, Zweigove su mi biografije kao dječaku bile zanimljivije i privlačnije od Julesa Vernea, Daniela Defoea i od drugih svjetskih klasika našega dječaštva te bi se moglo reći da mi je, dvanaestogodišnjaku, Zweig uz Marka Twaina bio najmiliji svjetski pisac. Još jedna stvar bila je tu važna: njegove biografije čitali smo svi u kući, i Nona, i mama, i nedorasli ja.

Naravno da sam kasnije zaboravio na Zweiga. Sjetit ću ga se opet kad za naših ratova devedesetih prvi put - to znači: dosta kasno - budem čitao “Jučerašnji svijet” i “Novelu o šahu”. “Jučerašnji svijet” memoarska je, u velikoj mjeri i komemorativna bečka i habsburška autobiografija, bez sumnje književno najznačajnija Zweigova knjiga i jedna od markantnijih knjiga europske književnosti 20. stoljeća. U ta ozbiljna predsmrtna doba, kad se pisac pripremao za odlazak, ne vjerujući da je za njega takvog na ovom svijetu još ostalo mjesta, on je sav svoj golemi dar, rječit i vičan da priču do kraja ispripovijeda, ali i da je ispripovijeda tako da svakome bude razumljiva, uložio u temu nad temama našeg 20. stoljeća. Dok je prije toga pisao da bi ga što više ljudi čitalo, sad je pisao bez vjere da će ga čitati više itko. Ali pisao je na jednako osvajajući, magičan i magnetičan način. Od Zweiga se ne može odustati nakon što se njegova knjiga jednom uzme u ruke.

”Novela o šahu” istodobno je najbolji prozni komad koji je napisan o šahu, ali i novela o ljudskoj prirodi, te o prirodi i stvarnom podrijetlu čovjekove genijalnosti. Čantović je bio veliki šahist, jer nije bio ništa drugo. Doktor B je bio veći šahist i od svjetskog prvaka, zato što je to bio jedini način da preživi. Prema časnom ljudskom preživljavanju treba imati poštovanja. Jer takvo je preživljavanje veće ne samo od svakoga drugog čovjekova umijeća, nego je na neki način veće i od samog života. Samo tako ima smisla preživjeti, vjerovao je Stefan Zweig, pa se toga držao u životu i u književnosti.

Vrijedi imati “Novelu o šahu” u izdanju Petrinih knjiga. Vrijedi je barem posuditi u knjižnici, kad se tamo pojavi. Pritom treba voditi računa o sljedećem: nije svaki prijevod jednako dobar, a prijevod Branke Grubić je odličan. I još nešto, kako su autorska prava na Zweigova djela istekla sedamdeset godina po smrti pisca, danas se baš svatko može poduhovatiti njihova prevođenja i objavljivanja. Tako se ovoga časa na hrvatskom tržištu nalazi i još jedno izdanje, u diletantskom prijevodu i u još gorem grafičkom prijelomu teksta. Iz poštovanja prema Stefanu Zweigu, to izdanje zaobiđite.