Prije nego što je s Karlom Oveom Knausgaardom autobiografska proza osvojila književni svijet, ili barem književnu Europu, bio je Jonas Mekas, neumorni kroničar vlastitog života, rođeni Litvanac, od 1949. godine sa stalnom adresom u Americi. Oni koji su ga poznavali osobno kažu da ga nikad nisu vidjeli bez kamere u ruci, koja je uvijek bila spremna za snimanje. Snimao je gradske ulice, nasmiješena lica prijatelja, okupljanja i interakcije ljudi, izlete uz more, vikende u drugim gradovima, njujoršku umjetničku kremu sa sredine stoljeća, dok je sliku pratio njegov upečatljivi, usporeni glas, s jakim istočnoeuropskim naglaskom, koji je po boji i intenzitetu podsjećao na onaj pjesnika Dylana Thomasa kad bi teatralno recitirao svoje pjesme. Najprije je snimao 16-milimetarskim Bolexom, koji je od posuđenog novca kupio nekoliko mjeseci po dolasku u Ameriku, da bi se u poznim godinama okrenuo mobitelu. Sebe nikad nije zvao filmskim redateljem, nego filmašem (“filmer”) ili onim koji stvara slike (“image-maker”). Ponekad se osjećao glupo kad bi ga ljudi vidjeli kako snima neku nasumičnu scenu sa svojim Bolexom. Kad bi ga pitali što radi, on bi odgovorio da to što radi nije ništa ozbiljno. Najviše se skrivao od avangardne filmašice Maye Deren, koja bi ga ubola s riječima: “To što radiš nije ozbiljno. Treba ti scenarij”. A on bi joj odgovorio da se samo zeza, iako je duboko u sebi znao da će upravo te materijale koristiti kao svoj finalni proizvod. 

Njegov trosatni dokumentarac “Lost, lost, lost”, objavljen prije točno 40 godina, sadrži snimke koje obuhvaćaju 13 godina njegova života, počevši od kasnih 40-ih. Iako su najranije snimke bile stare više od 20 godina, Mekas je čekao do 1975., jer nije znao kako razvrstati te prve snimke. “Napravio sam kratki film od tih snimaka kasnih 50-ih. Bio je dugačak oko 20 minuta i zvao se Grand Street. To je jedna od glavnih ulica u Williamsburgu u Brooklynu, naseljena uglavnom migrantima, gdje smo provodili puno vremena. Oko 1960. sam taj film rastavio. Više ne postoji. No s druge strane, nisam učinio ništa s tim snimkama. Povremeno bih ih pogledao, razmišljajući kako ih montirati. Nisam se mogao odlučiti što da eliminiram, a što da ostavim. No 1975. je to bilo puno lakše”, rekao je Mekas u jednom intervjuu sredinom 80-ih. Ovaj dokumentarac je Mekasov dnevnik, fascinantan koliko i dirljiv, ispunjen brojnim licima i dragocjenim uličnim snimkama života u Americi sa sredine stoljeća, prenoseći univerzalni osjećaj izmještenosti i gubitka doma. Onaj tko se za blagdane našao daleko od kuće, znat će o kakvoj usamljenosti Mekas priča kad pripovijeda kako je na Božić izišao na ulice New Yorka, da bi ih pronašao prazne. Prvi dio filma pogađa najsnažnije, onako kako bi umjetničko djelo i trebalo djelovati na čovjeka. Protresti ga, učiniti pozornijim, bližim vlastitim sjećanjima. Vapaj je to za domom, poznatim vizurama i licima, toplim gestama. To što ovaj film, kao uostalom i svi drugi Mekasovi filmovi, izgledaju kao amaterske kućne snimke, iluzija je koja će prevariti onoga tko nije upoznat s njegovim radom. 

Mekas nije jedan od onih pedantnih, no bezdušnih redatelja u čijim je filmovima sve savršeno, no naprosto nešto nedostaje da bi se gledatelj povezao s pričom. Ovdje se doima da je sve kaotično, kamera se trese, kadrovi se izmjenjuju ubrzano, čini se da nema nekog reda ni logike, no gledatelj je svejedno dirnut ili, bolje rečeno, duša mu je dirnuta. Braća se najprije druže s litavskom zajednicom u New Yorku, s kojom razmjenjuju sjećanja i žive o tim sjećanjima, no kasnije stječu i američke prijatelje. U jednom trenutku, nakon što cijela litavska zajednica mašta o povratku kući, koji se doima bliskim i opipljivim, redatelj samom sebi priznaje da se vjerojatno nikad neće vratiti kući u Litvu, da je to bila samo pusta tlapnja. Mekasov stan ubrzo će postati okupljalište avangardnih umjetnika, ali i mnogih mainstream imena: Johna Lennona, Yoko Ono, Salvadora Dalija, Allena Ginsberga, Jacka Kerouaca, Williama Burroughsa... Legenda kaže da se Warhol kod Mekasa prvi put počeo interesirati za filmsku umjetnost, dok mu je Mekas pomogao kod snimanja “Empirea”. Pred sam kraj života, kao 94-godišnjak, Mekas je objavio memoare “Ples s Fredom Astaireom“, ispunjen fotografijama i anegdotama, u kojemu je razvidno s koliko se slavnih ljudi družio u životu.

 

“Ljudi u knjizi bili su dio te ere. John Lennon, Jack Smith, Jackie Kennedy i Andy Warhol su važne osobe, no jednostavno se dogodilo da su se naši životi dotakli te smo radili zajedno”, rekao je Mekas. Naslov knjige preuzet je iz anegdote, kad je Mekasa pozvala Yoko Ono da se pojavi u filmu “Imagine”. Kad je stigao, Ono mu je rekla da će zaplesati s Fredom Astaireom, što je on bespogovorno i učinio. Yoko Ono upoznao je 1960., kad još nije bila toliko poznata. Kako bi uspjela ostati u Americi, dao joj je posao u Film Cultureu. Devet godina kasnije snimao je Ono i Lennona na medenome mjesecu u Torontu, kad su u krevetu prosvjedovali za mir. “Bili su vrlo bliski i vrlo zaljubljeni u vrijeme kad sam ih znao. John je bio vrlo opušten i prijateljski, mogli ste s njim biti otvoreni i direktni. Postali smo obitelj“, rekao je Mekas. Fotografirao je 1967. Piera Paola Pasolinija u njegovu domu u Rimu, s kojim je napravio i intervju. Godine 1966. snimio je neke od najranijih videa Velvet Undergrounda i Nico na konferenciji za psihijatre. Montirao je kratki portret Carla Gustava Junga kako vodi monolog o životu pored jezera. Nakon Mekasove smrti u njegovu arhivu pronađene su dotad neviđene fotografije Jackie Kennedy i njezine sestre Lee Radziwill snimljene 1972. godine na njegovu imanju u Montauku. Jackie je tad unajmila Mekasa da njezinu djecu nauči snimati i fotografirati, iako se kasnije nijedno neće baviti time u životu. 

U filmu nazvanom “This side of paradise” (Ova strana raja) može se vidjeti kako se Jackie igra sa psićem, zafrkava s kćeri Caroline i sestrom Lee u nekom dućanu gdje isprobavaju šešire, Johna Kennedyja Juniora kako svira gitaru uz ploče Rolling Stonesa i na travi se tuče s bratićem, ali i redatelja Eliju Kazana kako pije vino. Ovo definitivno nije najbolji Mekasov rad, ali je zanimljiv materijal s obzirom na to da tamo gledamo ljude koji su obilježili eru. Mekas se susretao i s dramatičarom Arthurom Millerom, piscem Aldousom Huxleyjem, Normanom Mailerom te Milesom Davisom. U filmu koji je snimio u čast Lennonova 31. rođendana “Happy birthday to John” i u kojem se izmjenjuju scene snimljene nemirnom rukom na kućnim i vrtnim tulumima, pojavljuje se i nasmiješeni Miles Davis koji s Lennonom igra košarku. U filmu “Scenes from Allen’s Last Three Days on Earth as a Spirit” snimio je posljednji razgovor s pjesnikom Allenom Ginsbergom, no i Ginsbergovo umiranje 1997. godine, što su neki smatrali moralno problematičnim. 

Mekas je rođen 1922. godine u Litvi, gdje je već kao dječak počeo pisati pjesme i dnevnike. “Prije nego što sam dobio kameru, sve sam zapisivao. Ove godine će izići novo izdanje moje knjige ‘Nisam imao kamo otići’. Ta knjiga je napisana prije nego što sam počeo snimati filmove, kad sam jedino mogao zapisivati što mi se događalo. Otkad sam imao šest godina zapisivao sam stvari. Vodio sam dnevnik. Čak i prije nego što sam naučio pisati, pokušavao sam voditi dnevnik. Zašto sam to činio? Nemam objašnjenja”, rekao je jednom prilikom. Njegovo su selo 1940. zauzeli Sovjeti, a onda su godinu kasnije došli Nijemci. S bratom Adolfasom uskoro iz zemlje bježi u Beč, gdje su uhićeni i poslani u njemački radni logor. Nakon osam mjeseci uspijevaju pobjeći, no hvataju ih i odvode u logor za raseljene osobe, gdje su bili do 1946. godine. Ostaje pomalo nejasno kako se Mekas u postratnom kaosu uspio upisati na studij filozofije u Mainzu, na kojem je bio do 1948. godine. U Ameriku su stigli na UN-ovu brodu koji je prevozio izbjeglice iz Europe, s nadom da je samo pitanje vremena prije nego što se vrate kući. No nisu se vratili nikad. Amerika je postala njihov novi dom, tamo su stekli mnoge prijatelje i umrli u poznim godinama, Adolfas u 85., a Jonas u 96. godini. Iako su planirali otići za Chicago, naposljetku su se smjestili u Williamsburgu u Brooklynu, među drugim litavskim izbjeglicama. Godine 1954. on i Adolfas su osnovali časopis Film Culture, koji se bavio underground filmom, nekoliko godina kasnije Jonas je u Village Voiceu postao prvi filmski kritičar, a ranih 60-ih bio je suosnivač repozitorija za avangardni film. Ukratko, postao je ključna figura američkog eksperimentalnog filma u samo jedno desetljeće otkako je kao izbjeglica stigao u New York. Ukupno je snimio 77 autobiografskih filmova, mnoge kratke videozapise, a ostavio je i mnoge dnevnike te knjige poezije. Posljednjih godina je na svojoj internet-stranici objavio stotine svojih kratkih videa, koji su često bili tek isječci jedne sekvence u životu, primjerice 5-minutni klip s njegova 94. rođendana. Osim toga, mnogi ljudi iz umjetničkih krugova svjedočili su Mekasovoj genijalnosti u prikupljanju sredstava za filmove nezavisne produkcije. 

“Moja kamera može snimati samo ono što se događa sad”, rekao je jednom. Također je pokazao određenu vrstu prijezira prema scenaristima, smatrajući da su neprijatelji spontanosti, rekavši da bi se američka kinematografija ponovno rodila kad bi se riješila svih scenarista. Odbacivao je narativ i priklanjao se spontanom bilježenju života, onome što se događalo sad. Bilježio je trenutke u vremenu, koji se nisu doimali ni po čemu važnima, primjerice djecu kako se igraju na ulicama, s osmjesima na usnama, ali čineći to, bio je svjedokom svoga vremena, ostavivši u naslijeđe dragocjene zapise vremena kojemu nismo svjedočili. Mekasovi protagonisti su mi, samo iz nekog drugog vremena. Oni su naše bake i djedovi, samo mladi, lijepih nasmiješenih lica, prije nego što je život na njih zalijepio svoje prljave pipke. S druge strane, kad gledamo “Lost, lost, lost”, svjesni smo da gledamo duhove, ljude kojih više nema. Djeca koja se igraju školice i skakuću na drvenim štulama, ako su živa, imaju barem osamdeset godina. Gledatelj je od prvih kadrova suočen s prolaznošću koja se kao dokaz rasteže pred njim. Ako ovih ljudi nema, a gledam ih mlade na ekranu, mora da i mene neće biti. Isto je tako s filmom “Happy Birthday to John”, u kojem gledamo na desetke ljudi koji imaju oko 30 godina, pjevaju, plešu i zezaju se sa svojim prijateljima. Gledatelja najednom uhvati tuga što su te mlade ljude zamijenili neki drugi mladi ljudi koji se isto tako zezaju, dok će njih opet zamijeniti neki drugi. Ciklus života, rađanje i umiranje kao da nema smisla kad se gledaju ti kadrovi i jednostavna lakoća mladosti. No drugi dio filma donosi nešto veseliji ton. Braća imaju prijatelje, druže se, zezaju na snijegu, stvorili su za sebe novi život na novom kontinentu. Pred sam kraj života, zapravo prije nekoliko godina, ponešto je narušena Mekasova reputacija. Naime, povjesničar sa znanjem litavskog, Michael Casper, otkrio je da je Mekas prije 1944., u vrijeme njemačke okupacije Litve, pisao za novine koje su objavljivale i antisemitske članke. Casper nije pronašao da je i Mekas pisao takve članke, no to je de facto značilo da je bio nijemi svjedok vremena u kojem je tijekom nacističke okupacije ubijeno oko 200 tisuća litavskih Židova. Iako je sam Mekas inzistirao da se odupirao nacističkoj okupaciji i da je pobjegao od nacista, Casper tvrdi da u vrijeme kad je Mekas počeo osjećati antinacističke sentimente, 1943. i 1944., isto je osjećala i većina Litvanaca, jer se bližio kraj rata i da Mekas ni po čemu nije bio izuzetak. Također je rekao da Mekas iz zemlje nije pobjegao jer se bojao nacista, nego Sovjeta, jer oni koji su iz zemlje bježali 1944. nisu bježali od nacista, nego od Sovjeta. Casper, a i nekolicina drugih, smatra da je taj aspekt Mekasova života problematičan, upravo jer rat i izbjeglištvo stoje kao krucijalne teme Mekasova rada. No ostaje nejasno kako je Mekas uspio cijelu stvar toliko dobro zamesti da je ostala neotkrivena sve dok nije imao više od 90 godina, a i koliko se može iščitati njegova podrška nacistima iz toga što je u lokalnim novinama objavljivao svoje pjesme i eseje. Kao i to imamo li ga pravo osuđivati. 

Zato Mekasova tako često korištena rečenica “I was there” (bio sam tamo) zvuči više od puke izjave. Kao da kaže: čujte, ja sam bio tamo i vidio neke stvari koje vi niste, svjedok sam nečega što me u cijelosti odredilo, i stoga smijem reći nešto o tome. Protekle godine razotkrile su da je puno slavnih umjetnika imalo nezgodan temperament, mrlje iz prošlosti isplivale su na vidjelo, no kako ni kultura otkazivanja (“cancel culture”) nije rješenje, trebao bi se barem povesti dijalog o odvajanju nečijeg umjetničkog djela od njegove osobnosti. Vrijedi li zbog tih Casperovih tvrdnji ipak odbaciti bogatu i prebogatu umjetničku ostavštinu ovog autora, odgovorit će za sebe svatko ponaosob tko bude pristupao njegovu radu.