Prije nego što je s Karlom Oveom Knausgaardom autobiografska proza osvojila književni svijet, ili barem književnu Europu, bio je Jonas Mekas, neumorni kroničar vlastitog života, rođeni Litvanac, od 1949. godine sa stalnom adresom u Americi. Oni koji su ga poznavali osobno kažu da ga nikad nisu vidjeli bez kamere u ruci, koja je uvijek bila spremna za snimanje. Snimao je gradske ulice, nasmiješena lica prijatelja, okupljanja i interakcije ljudi, izlete uz more, vikende u drugim gradovima, njujoršku umjetničku kremu sa sredine stoljeća, dok je sliku pratio njegov upečatljivi, usporeni glas, s jakim istočnoeuropskim naglaskom, koji je po boji i intenzitetu podsjećao na onaj pjesnika Dylana Thomasa kad bi teatralno recitirao svoje pjesme. Najprije je snimao 16-milimetarskim Bolexom, koji je od posuđenog novca kupio nekoliko mjeseci po dolasku u Ameriku, da bi se u poznim godinama okrenuo mobitelu. Sebe nikad nije zvao filmskim redateljem, nego filmašem (“filmer”) ili onim koji stvara slike (“image-maker”). Ponekad se osjećao glupo kad bi ga ljudi vidjeli kako snima neku nasumičnu scenu sa svojim Bolexom. Kad bi ga pitali što radi, on bi odgovorio da to što radi nije ništa ozbiljno. Najviše se skrivao od avangardne filmašice Maye Deren, koja bi ga ubola s riječima: “To što radiš nije ozbiljno. Treba ti scenarij”. A on bi joj odgovorio da se samo zeza, iako je duboko u sebi znao da će upravo te materijale koristiti kao svoj finalni proizvod.
Njegov trosatni dokumentarac “Lost, lost, lost”, objavljen prije točno 40 godina, sadrži snimke koje obuhvaćaju 13 godina njegova života, počevši od kasnih 40-ih. Iako su najranije snimke bile stare više od 20 godina, Mekas je čekao do 1975., jer nije znao kako razvrstati te prve snimke. “Napravio sam kratki film od tih snimaka kasnih 50-ih. Bio je dugačak oko 20 minuta i zvao se Grand Street. To je jedna od glavnih ulica u Williamsburgu u Brooklynu, naseljena uglavnom migrantima, gdje smo provodili puno vremena. Oko 1960. sam taj film rastavio. Više ne postoji. No s druge strane, nisam učinio ništa s tim snimkama. Povremeno bih ih pogledao, razmišljajući kako ih montirati. Nisam se mogao odlučiti što da eliminiram, a što da ostavim. No 1975. je to bilo puno lakše”, rekao je Mekas u jednom intervjuu sredinom 80-ih. Ovaj dokumentarac je Mekasov dnevnik, fascinantan koliko i dirljiv, ispunjen brojnim licima i dragocjenim uličnim snimkama života u Americi sa sredine stoljeća, prenoseći univerzalni osjećaj izmještenosti i gubitka doma. Onaj tko se za blagdane našao daleko od kuće, znat će o kakvoj usamljenosti Mekas priča kad pripovijeda kako je na Božić izišao na ulice New Yorka, da bi ih pronašao prazne. Prvi dio filma pogađa najsnažnije, onako kako bi umjetničko djelo i trebalo djelovati na čovjeka. Protresti ga, učiniti pozornijim, bližim vlastitim sjećanjima. Vapaj je to za domom, poznatim vizurama i licima, toplim gestama. To što ovaj film, kao uostalom i svi drugi Mekasovi filmovi, izgledaju kao amaterske kućne snimke, iluzija je koja će prevariti onoga tko nije upoznat s njegovim radom.
Mekas nije jedan od onih pedantnih, no bezdušnih redatelja u čijim je filmovima sve savršeno, no naprosto nešto nedostaje da bi se gledatelj povezao s pričom. Ovdje se doima da je sve kaotično, kamera se trese, kadrovi se izmjenjuju ubrzano, čini se da nema nekog reda ni logike, no gledatelj je svejedno dirnut ili, bolje rečeno, duša mu je dirnuta. Braća se najprije druže s litavskom zajednicom u New Yorku, s kojom razmjenjuju sjećanja i žive o tim sjećanjima, no kasnije stječu i američke prijatelje. U jednom trenutku, nakon što cijela litavska zajednica mašta o povratku kući, koji se doima bliskim i opipljivim, redatelj samom sebi priznaje da se vjerojatno nikad neće vratiti kući u Litvu, da je to bila samo pusta tlapnja. Mekasov stan ubrzo će postati okupljalište avangardnih umjetnika, ali i mnogih mainstream imena: Johna Lennona, Yoko Ono, Salvadora Dalija, Allena Ginsberga, Jacka Kerouaca, Williama Burroughsa... Legenda kaže da se Warhol kod Mekasa prvi put počeo interesirati za filmsku umjetnost, dok mu je Mekas pomogao kod snimanja “Empirea”. Pred sam kraj života, kao 94-godišnjak, Mekas je objavio memoare “Ples s Fredom Astaireom“, ispunjen fotografijama i anegdotama, u kojemu je razvidno s koliko se slavnih ljudi družio u životu.
