Jonas Mekas je bio otac američke avangarde

Prije nego što je s Karlom Oveom Knausgaardom autobiografska proza osvojila književni svijet, ili barem književnu Europu, bio je Jonas Mekas, neumorni kroničar vlastitog života, rođeni Litvanac, od 1949. godine sa stalnom adresom u Americi. Oni koji su ga poznavali osobno kažu da ga nikad nisu vidjeli bez kamere u ruci, koja je uvijek bila spremna za snimanje. Snimao je gradske ulice, nasmiješena lica prijatelja, okupljanja i interakcije ljudi, izlete uz more, vikende u drugim gradovima, njujoršku umjetničku kremu sa sredine stoljeća, dok je sliku pratio njegov upečatljivi, usporeni glas, s jakim istočnoeuropskim naglaskom, koji je po boji i intenzitetu podsjećao na onaj pjesnika Dylana Thomasa kad bi teatralno recitirao svoje pjesme. Najprije je snimao 16-milimetarskim Bolexom, koji je od posuđenog novca kupio nekoliko mjeseci po dolasku u Ameriku, da bi se u poznim godinama okrenuo mobitelu. Sebe nikad nije zvao filmskim redateljem, nego filmašem (“filmer”) ili onim koji stvara slike (“image-maker”). Ponekad se osjećao glupo kad bi ga ljudi vidjeli kako snima neku nasumičnu scenu sa svojim Bolexom. Kad bi ga pitali što radi, on bi odgovorio da to što radi nije ništa ozbiljno. Najviše se skrivao od avangardne filmašice Maye Deren, koja bi ga ubola s riječima: “To što radiš nije ozbiljno. Treba ti scenarij”. A on bi joj odgovorio da se samo zeza, iako je duboko u sebi znao da će upravo te materijale koristiti kao svoj finalni proizvod.