"Jugoslavija je bila puno kulturnija od ovoga danas"
"Kaj bude to biografija moja, otpočetka? Kak se šika?", veli gospon Drago Diklić (1937.), u glazbeničkim krugovima Fiko, i ne skida osmijeh, nego ga svako malo gromoglasno potiče. Na Diklićevu smo terenu.
"Postal sam i ostal Trnjan, tako i pjesma kaže", odmah će gospon Fiko uz jutarnji susret na zagrebačkom Trnju, otkud se doslovno vinuo u glazbene zvijezde. Razoružao nas je istoga trena, njegov "take it easy" stav djeluje zarazno. Takvom sugovorniku je bolje prepustiti sve.
"Rekli ste, biografija. Pa dajte onda. Kako to, rođeni u Sinju? Niste Zagrepčanec odnavek?", kažemo u polušali maheru vica i šale, a on opet u smijeh.
"Je, ja sam Zagrepčanec odnavek, to se zna! Ali ovako je bilo. Za vrijeme stare Jugoslavije moj je otac bil vojno lice i stacioniran u Sinju. A bil je porijeklom iz Like, Likota pravi. Deda je bil Zagorec, baka Istrijanka iz Portoroža. Ali moji su se roditelji eto našli u Sinju i ja sam se dogodil. Kad je propala Jugoslavija, tata je završio u zarobljeništvu, a ja sam s mamom, dedom i bakom došao u Zagreb u Trnje, gdje sam i ostal celi život. Kad je tata izašao iz zarobljeništva, prešao je u narodnooslobodilačku borbu. U partizane, to je bilo najlogičnije", govori Diklić i nastavlja u dahu.
"I da. Moja je mama bila muzički navudrena, pjevala je na Hrvatskom krugovalu s poznatim šlager-pjevačem Andrijom Koncem. I svirala je klavir. Tako da je mene kao dečeca od pet godina dala u muzičku školu 'Elly Bašić'. Ondje su rekli mali je talentiran, mora violinu! Ali nisu znali da je mali bil prvoklasna lijenčina", kaže Diklić.
Glazbena škola pedagoginje Elly Bašić u Zagrebu bila je oduvijek otklon od klasične muzičke pedagogije jer je njegovala funkcionalni pristup uz ideju da talent nije prvi, kamoli jedini, uvjet da dijete razvije muzikalitet. Gospođa Bašić je u zagrebačkim muzičkim krugovima slovila za autoritet svake vrste.
"Bila je stroga, ali odlična i draga gospođa. Mene je jako voljela. A sjedio sam u prvoj klupi s njezinim sinom Reljom Bašićem, koji je bio osam godina stariji od mene. Tako - jedan veliki, jedan mali, bilo je komično. A profesor violine bil je Stjepan Šulek", pripovijeda Diklić, kojemu je prvi glazbeni nauk dala, eto, domaća elita.
Đak Vacla Humla, Šulek je prije dolaska na zagrebačku Muzičku akademiju, gdje je odgojio generacije domaćih kompozitora, kod Elly Bašić tesao pedagogiju nadarenih najmlađih đaka.
"Da, Šulek je bil ekstra strog. Ali profesor mora biti takav ako hoće iz đaka nešto napraviti. Sad su, koliko vidim, pedagoški standardi jako pali, što nije dobro. No, velim, vježbao sam violinu neko vrijeme, čak svirao na koncertima. Ali kad je došla maturalna zabava, sve je bilo gotovo", dramatično će Diklić.
"Na maturalnoj zabavi bio je plesni orkestar evergreena, sviral je Jimmy Stanić. Znate onu njegovu stvar 'Mladi poštar'? Meni se sve to jako dopalo, tad sam sebi rekel: 'I ja to hoću!'. Jer se s violinom nije moglo svirati po plesnjacima, a meni je to bilo gala. Posudil sam si saksofon, sam sam naučil svirati. I pjevati sam počeo."
Tek tako? "Pa da. Kad sam se prvi put susreo sa zabavnom glazbom, shvatio sam da je to moj teren. Bil sam uporan. Kad sam drugi put tek došel na plesnjak, dečki su rekli: 'Evo ga opet, sad bude opet htel svirati i pjevati!'. Nisam se dao smesti", smije se Diklić, dovodi nas već pred kraj 1950-ih, pa malo usporavamo. Zagreb tijekom rata, sjeća li se čega?
"Ne, pa bil sam klinac. Tata je bil na fronti, ali o tome nikad poslije nije pričao. Tak je to bilo, govorilo se: vojska ko'vojska. A nakon rata je tata otišao u Liku i ondje ostao. Nije se dao iz Like. Kad bi došao u Zagreb, rekao bi: 'Onda, Dragec, kak je?'. Ja njemu :'Dobro, stari, ide', na što on uvijek veli:'A jel' ima tu love?'. Ja velim: 'Ima', jer je stvarno bilo. A stari će: 'Ajde, samo nek' je zdravlja!'. I stvarno, toga sam se držal čitavog života. Lova je za trošenje", kaže Diklić i zapjeva stih iz svoje pjesme "Se bum zapil".
"Dobro, nekaj i ostane", veli on nakon jedne kitice. "Uvijek sam dobro i lijepo živio. Ne tužim se, dapače", nepotrebno naglašava naš sugovornik za kojega bi svatko na prvu, pogledom tek na njegovu biografiju, rekao da ga u životu prati sreća.
"Moram priznati, imate pravo. Supruga mi često govori: 'Ti nisi odavde, s neke si druge planete došel. Sve što zamisliš, tebi uspije'. Tak se posložilo, kaj ja znam", smije se i smije Diklić.
Treba koncentracije da se, jednostavno, ne prepustimo još jednoj Diklićevoj pjesmi. Kontekstualiziramo malo. Kraj 1950-ih je u čitavoj Jugoslaviji značio procvat zabavne i narodnjačke glazbe. Pogotovo je tako bilo u Hrvatskoj, Zagreb je bio centar zabavne glazbe. Diklić je visio po plesnjacima, a Kaubojski sastav Nikice Kalogjere plasirao je američke filmske hitove. Diklić je bio "unutra".
"Je da. Zabavna glazba je napravila temelje za sve što je u Jugoslaviji došlo kasnije, 1970-ih recimo. Zagrebački festival je tih godina proglašen najboljim festivalom u Europi. Kad sam 1971. preuzeo Zagrebfest kao direktor i tako ga vodio sljedećih 12 godina, bio je to najveći festival zabavne glazbe u Jugoslaviji. Kad sam došao, prvi put smo ga postavili u internacionalnom ključu. Otišel sam u London i dogovorio sve nastupe. Najveće zvijezde, sve poznati bendovi, došli su u Zagreb: Mungo Jerry, Juicy Lucy, Southern Comfort... To je bila bomba onda! Napraviš festival od 250 izvođača u šest dana. Onda još nije bilo dvorane Lisinski. Koristili smo kongresnu dvoranu na Velesajmu, rock je bio u Austrijskom paviljonu. A šansone sam prvi put u povijesti HNK doveo na tu pozornicu. Do 1971. zabavna glazba nije smjela prijeći rampu HNK", kaže Diklić, koji se već 1957. otisnuo u gastarbajtere, pa je tek povremeno svraćao u Zagreb.
"Već 1957. sam otišao u Njemačku. Svirali smo po američkim klubovima. Tamo se svirala glazba koju sam volio, a došao sam na izvor. I morali smo znati svirati i pjevati sve kaj je onda bilo u modi: dixie, country, sve američke stvari, svaki oblik jazzy stvari. To me nadahnulo. Dolazila nam je europska elita na koncerte, a mi domaći dečki smo bili na visini zadatka. Tad sam svirao bariton saks i pjevao kaubojske, evergreene, ma što hoćeš. I dobro smo zarađivali. A nakon šest mjeseci Njemačke otišli smo u Maroko, gdje su bile četiri američke baze, a mi smo bili skoro veterani! Pa iz Maroka opet u Njemačku, Francusku..., svugdje gdje su htjeli bend s američkom mjuzom", pripovijeda vedro Diklić, koji je početkom 1960-ih počeo pisati svoje pjesme.
U Zagreb se iz gastarbajterstva vraćao sporadično. Ali dobro pamti svoj "comeback". Kultno mjesto svakog šmekera - sportski automobil.
"Tak, 1967. sam se sa sportskim Volswagenom uvezel u Zagreb. Model Karmann Ghia, znate taj, čista elegancija! I bil je atrakcija ne samo za zavidne kolege muzičare, nego i za zgodne ženske, ne. Bil sam ljepilo", opet smijeh i smijeh.
Nastavak na sljedećoj stranici...
A nije teško uhvatiti tu diklićevsku atmosferu ugode životom u Zagrebu 1960-ih i nadalje. Neobično vibrantan grad pun klubova, muzičari žive od svirke, a rade puno i vrhunski. Profesionalci, imaju utakmica u prstima, a posao su ispekli među najboljima u svijetu. Rijedak slučaj, za današnje domaće prilike.
"Možete li zamisliti - bilo je 14 noćnih klubova u centru grada, a svi su radili gotovo non-stop. Ja sam sviral i pjeval skoro svaki dan, odnosno noć. I bilo je 28 plesnjaka u gradu, a svi sa živim orkestrom. To je onda bil zakon žanra, jako važna stvar i za klubove i za muzičare. Jako puno muzike je bilo u gradu. Lijepo vrijeme, bez premca", kaže Drago Diklić, a on zna.
Diklić je, naime, godinama u Zagrebu držao Alta klub - gazda domaćih evergreena, zabavljač i sklon eksperimentu.
"Imao sam u najmu taj prostor ispod današnje Gradske kavane. Bio je tad najpopularniji klub. A otvorio sam i diskografsku tvrtku istoga imena, još i danas sam direktor.
U Alti je svirao orkestar od 18 muzičara, a radnim danima su nastupali manji bendovi. Svi su mi bili gosti: od Lole Novaković do...", kaže Diklić.
Zaustavljamo ga na tren. Velika dama jugošansone Lola Novaković, je li s njom svirao?
"Kak ne. Divna je bila Lola. Prava fakinka, a odličan je glas imala! Ali morate znati da smo se svi mi muzičari jako dobro međusobno pomagali i družili. Što je najvažnije, mi smo puno svirali, i to jako dobru glazbu. Bili smo međusobno profesionalno strogi, ali kod nas nije bilo lošeg mišljenja o glazbi, kamoli svirci. To ne! Respekt. Viteški, skoro. Bili smo uigrani i razmišljali smo u ritmu glazbe, doslovno. Čujte, i onda je bilo narodnjaka: ali onih iskonskih, pravih narodnjaka. Sevdalinke! Oduvijek ih volim. A kakvih je sve izvanrednih narodnih pjevača bilo tad! Pa poslušajte sad Safeta Isovića, za promjenu. A s tim narodnim pjevačima sam i svirao i pjevao, bilo je izuzetno. Prvi veliki koncert narodne glazbe u Zagrebu organizirao sam početkom 1970-ih: Tozovac, sestre Armenulić, Lepa Lukić..., ma ne sjećam se više svih. Pjevali su staru narodnu glazbu koja je imala smisla. Bilo je i novih pjesama, ali je sve bilo jako promišljeno postavljeno, znao se muzički razlog za sve", objašnjava naš sugovornik, koji je 1962. prvi put nastupio na Zagrebačkom festivalu s "Dođi olujo" Milutina Vandekara.
"Pjesma je imala jazz aranžman, a bio je to moj prvi kontakt s festivalima po Hrvatskoj. Svake godine festival u Zagrebu i Opatiji, jedino na Splitskom festu nisam bio. Jedna urednica na radiju mi je svojedobro rekla: 'Pa Dragec, ti si džezist, kaj buš ti s dalmatinskim baladama? I tako je ispalo", kaže gospon Dragec, koji je svoje prve autorske pjesme "prepisal" od Nina Robića.
"Tri brata: Rajko, Ivo i Nino Robić. Rajko je bio liječnik, a Ivo i Nino pjevači. U Glazbenom zavodu sam počeo nastupati, došel sam Ninu Robiću i od njega učil, bio je jako popularan u Zagrebu. A onda sam počeo pjevati pjesme kolega muzičara, posebno Nenada Grčevića, koji je bil jedan od naših najboljih skladatelja evergreena. Volio sam raditi i s Borisom Sorokinom, klarinetistom, skadateljem. Odličan tip, predaval je još i psihologiju na Pravnom faksu ako se dobro sjećam. 'Znaš kaj Fiko, ti upropaštavaš moje pjesme. Ali ti to radiš najbolje', kaže on meni", gromoglasno će Diklić.
U socijalizmu se, iz njegove perspektive barem, živjelo "fajn", a on nikad nije imao problema s politikom.
"Kakvi problemi! Muzičari su svirali vani kad god su htjeli. Osim toga, ja sam šest puta pjevao za Tita", govori Diklić i nastavlja detaljnije.
"Upoznal sam ga, kak ne. Sjedili smo i pili zajedno. Jednom zgodom u Beogradu sam vodil orkestar, a sa mnom su još bili Gabi, Zdenka Kovačiček i Marko Novosel, angažirali su nas za proslavu Osmog kongresa SKJ. Dođemo, pristupi organizator i veli: 'Pripazite malo drugovi na repertoar, ovo je partijska svečanost'. Kao da ne bih tak i ovak pazil! I sve okej, navečer nakon programa ostane manje društvo s Titom i mi muzikanti. Pristupi mi Titov ađutant i veli: 'Drug Diklić, dajte nešto zagorsko'. A ja imam taj set pjesama koji počne od 'Popevke sam slagal', a završi s 'Kolko kapljic...'. I tamo ima stih 'daj nam Bog na svet živet'. I ja u trenu, u zadnji čas, tijekom zdravice promijenim 'Bog' u stih 'daj nam sad na svet živet'. Kad, poslije svirke, zove Tito na piće. 'Dragec, kaj bute popili'. Uzmem gemišt, a Tito će: 'Nekaj da vam velim. Spomenite Boga u pesmi, to je stara zagorska, kaj sad!'. Eto, bil je normalan čovek. Ne ulazim u to kaj je u ratu bilo, u ratu je ionak bilo svega", polako će odjednom Diklić.
Mi ubrzavamo - poslije Tita, evo Tuđmana, sigurno ste ga znali?
"Kak ne. On je mene pozval 1991., kad je čuo za moju ideju o estradnoj brigadi. Pozove me tako na ručak u Banske dvore. Čitava njegova ekipa je tamo, Tuđman pohvali ideju. I onda kaže: 'Dragec, vi bute, kao i vaš kolega Ivo Robić, pristupili HDZ-u'. I kak buš rekel da ti ne bi? Potpisal mi je iskaznicu s nultim brojem. Kasnije sam dobio još jednu iskaznicu, ali nisam više član, ne plaćam članarinu. I onda, otkako je Tuđman umro, nisam se nikad više politički angažiral. Još sam 1993. organizirao u Lisinskom najveći koncert domoljubnih pjesama. I to je bilo sve", veli Drago Diklić, kojemu ipak resentimanski naviru usporedbe u ključu "nekad i sad".
"Bivša Jugoslavija u kojoj smo živjeli bila je puno kulturnija zemlja. Sva je kultura bujala, a sve je svima bilo važno, kao zajednici. A nakon 1990-ih ništa više nije isto, naravno", govori Diklić.
Rat, nacionalizam, kapitalizam... Što najviše?
"Ma nije samo to. Postratna situacija je donijela sasvim drugu strukturu ljudi u Zagreb, koji je oduvijek centar kulture. A ta nova struktura ljudi donijela je i svoju glazbu, uglavnom narodnjačku", kaže naš sugovornik.
Odmah ga presječemo, pitamo tko je, pobogu, onda branio pop-rock i alter-klubovima da supostoje s "narodnjacima"?
"Ma nitko, naravno. Ali su vlasnici lokala i klubova promijenili ploču, ne? I sad više nemate u Zagrebu dovoljno dobre glazbe, a klubova ima", poentira Diklić, pasionirani bridžist, koji tu kartašku strast njeguje već 18 godina i igra "gotovo svaki drugi dan, odlična je za mozak", uz osmijeh će Dragec.
Povremeno nastupa u svojem klubu, koji je to?
"U klubu Društvo Zagrepčana, čiji sam predsjednik. Obično petkom sviramo, ako se uspijemo skupiti. Sviramo sve kaj hoćete", ljubazno će Diklić.
Zanima nas ideja kluba?
"Ideja je druženje, ne. Upisati se može svatko tko voli Zagreb. Na upisnici trebate napisati da volite Zagreb. To je sve", objašnjava Diklić pa onda prepostavljamo tko je prvi član... Onaj tko najviše voli naš grad? Gradonačelnik?
"Je, pa da. Milan Bandić je jedan od naših prvih članova. On dođe uvijek, a posebno na moj rođendan. Bum pozval i vas! Bumo svirali i pjevali, to su posebne večeri, vjerujte", uz osmijeh će Drago Diklić.