Drago Diklić živa je institucija hrvatske zabavne glazbe, otkriva kako je već 1957. išao u Njemačku i što je onda bilo bolje, što gore
"Kaj bude to biografija moja, otpočetka? Kak se šika?", veli gospon Drago Diklić (1937.), u glazbeničkim krugovima Fiko, i ne skida osmijeh, nego ga svako malo gromoglasno potiče. Na Diklićevu smo terenu.
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
IMA NEČEG U TOME.
Indijanci su bolje sreće --- imaju svoj rezervat,a i Purgeri bi opstali,da su i oni imali svoj rezervat,Aaaaali to je za nas PRESKUPO,dok ova ganga u Saboriški troši i optaje ---bez rezervata....i navek budu živeli....dok imaju nas,--norce. (budale).
Po svemu sudeći i "naš" je El Bandito prava purgerčina,pa k tome još i Josipa Lisac,Likanerka,po roditeljima,a tako i Diklić!. Pravi Zagrepčani su,ko i pravi Fiumani,izumrli.