"Kaj bude to biografija moja, otpočetka? Kak se šika?", veli gospon Drago Diklić (1937.), u glazbeničkim krugovima Fiko, i ne skida osmijeh, nego ga svako malo gromoglasno potiče. Na Diklićevu smo terenu.
"Postal sam i ostal Trnjan, tako i pjesma kaže", odmah će gospon Fiko uz jutarnji susret na zagrebačkom Trnju, otkud se doslovno vinuo u glazbene zvijezde. Razoružao nas je istoga trena, njegov "take it easy" stav djeluje zarazno. Takvom sugovorniku je bolje prepustiti sve.
"Rekli ste, biografija. Pa dajte onda. Kako to, rođeni u Sinju? Niste Zagrepčanec odnavek?", kažemo u polušali maheru vica i šale, a on opet u smijeh.
"Je, ja sam Zagrepčanec odnavek, to se zna! Ali ovako je bilo. Za vrijeme stare Jugoslavije moj je otac bil vojno lice i stacioniran u Sinju. A bil je porijeklom iz Like, Likota pravi. Deda je bil Zagorec, baka Istrijanka iz Portoroža. Ali moji su se roditelji eto našli u Sinju i ja sam se dogodil. Kad je propala Jugoslavija, tata je završio u zarobljeništvu, a ja sam s mamom, dedom i bakom došao u Zagreb u Trnje, gdje sam i ostal celi život. Kad je tata izašao iz zarobljeništva, prešao je u narodnooslobodilačku borbu. U partizane, to je bilo najlogičnije", govori Diklić i nastavlja u dahu.
"I da. Moja je mama bila muzički navudrena, pjevala je na Hrvatskom krugovalu s poznatim šlager-pjevačem Andrijom Koncem. I svirala je klavir. Tako da je mene kao dečeca od pet godina dala u muzičku školu 'Elly Bašić'. Ondje su rekli mali je talentiran, mora violinu! Ali nisu znali da je mali bil prvoklasna lijenčina", kaže Diklić.
Glazbena škola pedagoginje Elly Bašić u Zagrebu bila je oduvijek otklon od klasične muzičke pedagogije jer je njegovala funkcionalni pristup uz ideju da talent nije prvi, kamoli jedini, uvjet da dijete razvije muzikalitet. Gospođa Bašić je u zagrebačkim muzičkim krugovima slovila za autoritet svake vrste.
"Bila je stroga, ali odlična i draga gospođa. Mene je jako voljela. A sjedio sam u prvoj klupi s njezinim sinom Reljom Bašićem, koji je bio osam godina stariji od mene. Tako - jedan veliki, jedan mali, bilo je komično. A profesor violine bil je Stjepan Šulek", pripovijeda Diklić, kojemu je prvi glazbeni nauk dala, eto, domaća elita.
Đak Vacla Humla, Šulek je prije dolaska na zagrebačku Muzičku akademiju, gdje je odgojio generacije domaćih kompozitora, kod Elly Bašić tesao pedagogiju nadarenih najmlađih đaka.
"Da, Šulek je bil ekstra strog. Ali profesor mora biti takav ako hoće iz đaka nešto napraviti. Sad su, koliko vidim, pedagoški standardi jako pali, što nije dobro. No, velim, vježbao sam violinu neko vrijeme, čak svirao na koncertima. Ali kad je došla maturalna zabava, sve je bilo gotovo", dramatično će Diklić.
"Na maturalnoj zabavi bio je plesni orkestar evergreena, sviral je Jimmy Stanić. Znate onu njegovu stvar 'Mladi poštar'? Meni se sve to jako dopalo, tad sam sebi rekel: 'I ja to hoću!'. Jer se s violinom nije moglo svirati po plesnjacima, a meni je to bilo gala. Posudil sam si saksofon, sam sam naučil svirati. I pjevati sam počeo."
Tek tako? "Pa da. Kad sam se prvi put susreo sa zabavnom glazbom, shvatio sam da je to moj teren. Bil sam uporan. Kad sam drugi put tek došel na plesnjak, dečki su rekli: 'Evo ga opet, sad bude opet htel svirati i pjevati!'. Nisam se dao smesti", smije se Diklić, dovodi nas već pred kraj 1950-ih, pa malo usporavamo. Zagreb tijekom rata, sjeća li se čega?
"Ne, pa bil sam klinac. Tata je bil na fronti, ali o tome nikad poslije nije pričao. Tak je to bilo, govorilo se: vojska ko'vojska. A nakon rata je tata otišao u Liku i ondje ostao. Nije se dao iz Like. Kad bi došao u Zagreb, rekao bi: 'Onda, Dragec, kak je?'. Ja njemu :'Dobro, stari, ide', na što on uvijek veli:'A jel' ima tu love?'. Ja velim: 'Ima', jer je stvarno bilo. A stari će: 'Ajde, samo nek' je zdravlja!'. I stvarno, toga sam se držal čitavog života. Lova je za trošenje", kaže Diklić i zapjeva stih iz svoje pjesme "Se bum zapil".
"Dobro, nekaj i ostane", veli on nakon jedne kitice. "Uvijek sam dobro i lijepo živio. Ne tužim se, dapače", nepotrebno naglašava naš sugovornik za kojega bi svatko na prvu, pogledom tek na njegovu biografiju, rekao da ga u životu prati sreća.
"Moram priznati, imate pravo. Supruga mi često govori: 'Ti nisi odavde, s neke si druge planete došel. Sve što zamisliš, tebi uspije'. Tak se posložilo, kaj ja znam", smije se i smije Diklić.
Treba koncentracije da se, jednostavno, ne prepustimo još jednoj Diklićevoj pjesmi. Kontekstualiziramo malo. Kraj 1950-ih je u čitavoj Jugoslaviji značio procvat zabavne i narodnjačke glazbe. Pogotovo je tako bilo u Hrvatskoj, Zagreb je bio centar zabavne glazbe. Diklić je visio po plesnjacima, a Kaubojski sastav Nikice Kalogjere plasirao je američke filmske hitove. Diklić je bio "unutra".
"Je da. Zabavna glazba je napravila temelje za sve što je u Jugoslaviji došlo kasnije, 1970-ih recimo. Zagrebački festival je tih godina proglašen najboljim festivalom u Europi. Kad sam 1971. preuzeo Zagrebfest kao direktor i tako ga vodio sljedećih 12 godina, bio je to najveći festival zabavne glazbe u Jugoslaviji. Kad sam došao, prvi put smo ga postavili u internacionalnom ključu. Otišel sam u London i dogovorio sve nastupe. Najveće zvijezde, sve poznati bendovi, došli su u Zagreb: Mungo Jerry, Juicy Lucy, Southern Comfort... To je bila bomba onda! Napraviš festival od 250 izvođača u šest dana. Onda još nije bilo dvorane Lisinski. Koristili smo kongresnu dvoranu na Velesajmu, rock je bio u Austrijskom paviljonu. A šansone sam prvi put u povijesti HNK doveo na tu pozornicu. Do 1971. zabavna glazba nije smjela prijeći rampu HNK", kaže Diklić, koji se već 1957. otisnuo u gastarbajtere, pa je tek povremeno svraćao u Zagreb.
"Već 1957. sam otišao u Njemačku. Svirali smo po američkim klubovima. Tamo se svirala glazba koju sam volio, a došao sam na izvor. I morali smo znati svirati i pjevati sve kaj je onda bilo u modi: dixie, country, sve američke stvari, svaki oblik jazzy stvari. To me nadahnulo. Dolazila nam je europska elita na koncerte, a mi domaći dečki smo bili na visini zadatka. Tad sam svirao bariton saks i pjevao kaubojske, evergreene, ma što hoćeš. I dobro smo zarađivali. A nakon šest mjeseci Njemačke otišli smo u Maroko, gdje su bile četiri američke baze, a mi smo bili skoro veterani! Pa iz Maroka opet u Njemačku, Francusku..., svugdje gdje su htjeli bend s američkom mjuzom", pripovijeda vedro Diklić, koji je početkom 1960-ih počeo pisati svoje pjesme.
U Zagreb se iz gastarbajterstva vraćao sporadično. Ali dobro pamti svoj "comeback". Kultno mjesto svakog šmekera - sportski automobil.
"Tak, 1967. sam se sa sportskim Volswagenom uvezel u Zagreb. Model Karmann Ghia, znate taj, čista elegancija! I bil je atrakcija ne samo za zavidne kolege muzičare, nego i za zgodne ženske, ne. Bil sam ljepilo", opet smijeh i smijeh.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
IMA NEČEG U TOME.
Indijanci su bolje sreće --- imaju svoj rezervat,a i Purgeri bi opstali,da su i oni imali svoj rezervat,Aaaaali to je za nas PRESKUPO,dok ova ganga u Saboriški troši i optaje ---bez rezervata....i navek budu živeli....dok imaju nas,--norce. (budale).
Po svemu sudeći i "naš" je El Bandito prava purgerčina,pa k tome još i Josipa Lisac,Likanerka,po roditeljima,a tako i Diklić!. Pravi Zagrepčani su,ko i pravi Fiumani,izumrli.