Jugoton nije 'šljivio' alternativu, bio im je važan Plavi orkestar

Wikipedia
Kako su kultni bendovi dobivali 'košarice' i ostajali bez ploče, koga je sve Jugoton odbio i zašto im je bio važan Plavi orkestar?
Vidi originalni članak

Multimedijalna izložba “Osamdesete - slatka dekadencija postmoderne“, koju su u Domu HDLU-a postavili Feđa Vukić i Branko Kostelnik, osvježila je sjećanje na vrijeme kad je slušanje najnovije domaće glazbe bilo jednako uzbudljivo kao praćenje dramatičnih završnica klupskih i reprezentativnih košarkaških utakmica. Košarkaši su bili najjači u Europi, a rokeri nisu mnogo zaostajali. Novi val otvorio je sve prozore i pokazao da imamo četvrtu ili petu rock-scenu na kontinentu.

Britanska je uvijek bila nedostižna, ali tkogod je želio potegnuti usporedbu s francuskom, zapadnonjemačkom ili irskom scenom mogao je staviti na stol hrpu izvrsnih ploča domaćih autora. 

Zbog tako impresivna naslijeđa logično je da Kostelnik upravo glazbu osamdesetih izvlači u prvi plan, s prigodnim koncertima Boe i Mizara u Tvornici i promotivnim CD-om na koji je Croatia records prebacila stare hitove iz kataloga Jugotona.

Međutim, kompilacija koja se proteže od Prljavog kazališta, Električnog orgazma, Haustora, Filma i Idola do Dine Dvornika otkriva i drugu stranu famoznih osamdesetih. Boa i Mizar su u to doba bili obilježeni kao alternativci, što je značilo da za njih nema mjesta u Jugotonu. 

Zagrebačka Boa mogla se barem nadati da će je netko u gradu preporučiti Jugotonovim urednicima, ali skopski Mizar ne bi stigao dalje od portira.

Dok je trajala novovalna špica katkad se činilo da u Dubravi nastaje prava umjetnička kolonija i da će izdavač koji je imao hrabrosti objaviti beskompromisni album Šarla akrobate “Bistriji ili tuplji čovek biva kad..“ na isti način podržati svaku naprednu ideju. 

Beogradska frakcija novog vala došla mu je u punom sastavu jer se nitko nije želio natezati s konzervativnim PGP RTB-om. 

Međutim, Jugoton je prije svega bio tvornica hitova pa je čak i čudnovati Šarlo dobio prigodu ubaciti svoj album u rotaciju tek nakon što je uspješno odradio jedan od prvih novovalnih hitova “Ona se budi“ na kompilaciji “Paket aranžman“. 

Kad su pročitani izvještaji o mizernoj prodaji Šarlova albuma pred njegovim autorima automatski su se zatvorila vrata Jugotona. U tvornici hitova nikoga nisu mogli uvjeriti da će Disciplina kičme i Katarina II imati imalo bolje rezultate na tržištu od Šarla.

Milan Mladenović preselio se s Katarinom II u ZKP RTV Ljubljana, a Koja je u Helidonu morao potpisati da neće dobiti ni dinara dok se prva ploča Discipline kičme ne proda u 5000 primjeraka.

Ni Milan ni Koja nikad se nisu vratili u Jugoton. Pred njegovim vratima najteže su se poskliznuli Gustaph y njegovi dobri duhovi. Kultni istarski art rock-bend okupljen oko Edija Maružina i Livia Morosina bio je dovoljno dobar za Bijenale, ali ne i za Jugoton. 

Gustaphov album „V“ procijenjen je kao tržišno neisplativ i otisnut u samo 1500 primjeraka. Nisu ga isporučili čak ni u svoje dućane nego su prodaju prepustili malom slovenskom privatnom nakladniku Boži Žabjeku koji uopće nije bio spreman za izlazak na tržište. 

Žabjekova distribucija se raspala,a jedan od najboljih hrvatskih albuma iz sredine osamdesetih pretrpio je totalni fijasko. Boa se pojavila na pravom mjestu u pravo vrijeme i već ‘81. imala materijal za istoimeni debitantski album koji je po svemu bio u vrhu zagrebačkog novog vala. 

U Jugotonu to nisu skužili, a Suzy je procijenio da Boa može prodati jedva 500 ploča. U pregovorima se ipak došlo do početne naklade od 3000 koja je naravno planula.

Pjesma “Milion“ postala je hit, Suzy je naručio drugo izdanje, a Boa je nakon sljedećeg albuma “Ritam strasti“ doživjela vrhunac popularnosti i napunila mali Dom sportova. 

Mizar je također bio na sceni od ranih ‘80-ih, ali u Skoplju nije mogao tražiti izdavača. Decentralizacija jugoslavenske diskografije neobjašnjivo je zaobišla Makedoniju pa su se tamošnji novovalni prvaci Padot na Vizantija i Mizar zaputili prema Hrvatskoj i Sloveniji. 

Padot na Vizantija je na tom putu nestao bez traga, sačuvana je samo usmena predaja o prvom domaćem bendu koji je zvučao kao Joy Division.

Uporniji Mizar stigao je na cilj tek 1988. kad je snimio prvi album za Dallasovu privatnu produkciju koja ga je isporučila Helidonu, isto kao Let 3 s pločom”Two Dogs Fucking“. 

Jugotonova ptica u osamdesetima je najviše kružila oko Plavog orkestra i pozivala publiku na “Soldatski bal“. Alternativci su je slabo zanimali.

Ignorancija na sve strane

U osamdesetima su bez ploče ostali i neki od najperspektivnijih zagrebačkih alternativnih bendova. „Slatka dekadencija postmoderne“ bila je gorko iskustvo i teško razočaranje za neprežaljenu Sexu i Trobecove krušne peći koje su jednako ignorirali veliki i mali izdavači.

Posjeti Express