Prošlo je dovoljno godina, nevažno koliko, od prve zbirke kratkih priča "Moramo razgovarati" Sinjanke Tanje Mravak (1974.). Jako je nezgrapno, skoro tragikomično, prizivati pojmove "kultnih mjesta" ili "klasika" unutar jednoga žanra ili čitave prozne produkcije naše male sredine. Ali kad bismo se na to odvažili, "Moramo razgovarati" je zbirka kratkih priča koja ima to posebno mjesto, nosi tu "kultnu" epoletu.

Mravak, eto, ovih dana objavljuje novu zbirku kratkih priča, što je literarni događaj po sebi. "Naša žena" oduševljava, ponovno, jednostavnom elegancijom i savršenom pripovjednom ekonomijom. Prvi čitatelji slažu top liste priča unutar ove zbirke, rijedak slučaj za nas.

Vaša nova zbirka priča ima zanimljiv naslov što sugerira: temu žene 'našega' naroda, narodsku ženu meštrovićevskog lika, možda praktičnu ili 'našu' ženu iz socijalističkih priručnika u vrijeme modernizacije? Šteta je čitateljima otkriti tko doista predstavlja, iz istoimene priče, 'našu ženu', ali predstavite naslovnu sintagmu.

U mojem kraju, a čini mi se i šire, postoji sintagma 'naš čovik'. To je izraz za skup osobina, ovisno o prilici, a koristi se uglavnom kad se opisuje muškarac. Može značiti nešto pozitivno, vrijedan, pošten, spreman pomoći, ali zna se provući i ironičan ton kad govorimo o nekom sklonom kojekakvim muljanjima, prevarama, zaobilaženju zakona... Rjeđe se čuje izraz 'naša žena', i to obično kad govorimo o obiteljskoj ženi, majci, kuharici, vrijednoj domaćici...

Ne govori se tako o profesionalno ostvarenoj ženi, o ženi sa stavom i onoj koja ga se ne libi izreći. Budući da su junakinje u zbirci prilično različite, zanimljivo mi ih je bilo staviti pod tu jednu kapu. Jer sve su to naše žene. I majke, i domaćice, i sestre, i unuke, i slobodne žene, sestre, ljubavnice... Od suvremene žene traži se sve, da bude vrijedna domaćica, lijepa i njegovana, oslonac partneru i cijeloj obitelji, ukratko da na sebi i svojoj ulozi radi od jutra do mraka.

A da ironija bude veća, najviše će takvih zahtjeva iščitati iz ženskih časopisa u kojem u istom broju čita o njezi noktiju, savršenom ručku, uklanjanju mrlja, profesionalnom angažmanu, ispravnom odgoju djece i tajnama dobrog seksa. Dobro ste rekli, šteta je otkriti što 'naša žena' znači u priči po kojoj je cijela zbirka dobila ime, neka to ostane iznenađenje.

Dalmatinsko zaleđe ili vlajlend - što ne smatramo pogrdnim - jest mjesto radnje većine vaših priča. U igri su i dalmatinski gradovi, ali konkretno mjesto nije presudno za žilave mentalitete vaših junakinja i junaka? Što povezuje, a što razdvaja generacije žena iz istog miljea? Priznajete li uopće kategoriju 'mentaliteta'?

Ja bih taj kraj nazvala Vlaška, što nama nimalo ne smeta. No kraj i nije presudan za likove iz zbirke, mislim da bih ovakve priče mogla napisati u bilo kojem kraju ne samo Hrvatske, nego i svijeta. Međutim, tom kraju, vlaškom i uopće dalmatinskom, ostajem vjerna iz posve praktičnog razloga. Ne vjerujem, naime, da bih se jednako dobro mogla izraziti u bilo kojem drugom dijalektu, na ovom znam što točno koja riječ u kojem kontekstu znači.

Razlike u mentalitetu primjećujem, živjela sam u Sinju, Zagrebu, na Visu i u Splitu. Mentalitet je naziv za zajedničku nit karaktera određene grupe ljudi vjerojatno uvjetovan okolnostima življenja u određenoj sredini. Ali ljudska psiha, uvjetovana onim biološkim u nama, ostaje slična u svakom kutku planeta. Zato je važno putovati i živjeti na različitim mjestima, da vidimo da nitko od nas nije nadmoćan i da različitosti prihvaćamo kao zanimljivosti, a ne kao temelj za podjele. Svugdje su ljudi. Ljudi i kuće.

Teško nam je postavljati pitanja, a izuzetno zabavno čitati vašu prozu. Čini nam se da je to stoga što čitatelji osjećaju da tu 'nema autora/ce', odnosno da ste tako uvjerljivo transponirali svakodnevicu, pa smo 'vaši' insajderi. To bi bila, iako ne volimo termin, 'stvarnosna proza'? Što ste htjeli pokazati pričama?

Dok pišem važno mi je samo ostati vjerna priči. Važno mi je da se u mojem djelu ne primjećujem ja, nego priča. Mislim da je bitno da bilo koji umjetnik bude ponizan prema djelu koji stvara. A ako bih i trebala govoriti o nekoj namjeri, onda je to da posve uklonim deklarativne izjave o pravima i slobodama žena (i općenito ljudi) te da primjerom pokažem problem na koji upućujem. Ne volim deklarativnost, ne vjerujem u nju, ona je agresivna i nametajuća. Svugdje - u odgoju, poslu, odnosima...

Od niza kratkih, istodobno duhovitih i ubojitih dijaloga kojima ulazimo u poantu situacije, nudimo jednu: '- Jel tvoja mama radi ko žena? - Moja mama je žena, u penziji je, a prije je radila u hotelu. – Moja mama radi ko žena, a tata ima kamion'. Različitim generacijama 'raditi ko žena' predstavlja drugačije značenje? Je li šifra 'radi ko žena' jedna od rijetkih 'povišću pritrujenih'?

Ovo 'radi ko žena' izgovara djevojčica kojoj pojam žena ne znači suprugu, čak ni spol. Žena je njoj neki posao, ona gleda svoju majku koja stalno nešto radi, a njezino se zanimanje zove Žena. To nije usporedba, to je kao da kaže 'radi kao prodavačica'. Sjećam se da se moje bake nikad nisu odmarale. Kad bi sjele nakon što bi sve kućanske poslove odradile, uzimale su u ruke kakav ručni rad. Bilo je sramotno vidjeti ženu da se ni s čim ne bavi.

Uvijek je trebala imati 'nešto u rukama'. Poslije, kad bi podigle djecu i kad bi posla bilo manje, drugačije nisu znale. Nisu znale za razonodu. Sve što su radile trebalo je imati vidljiv rezultat. Jesu li zbog toga bile nesretne i 'pritrujene', ne znam. Djelovale su kao da se jako ponose tim neprekidnim radom.

Jednom ste rekli da junakinje vaših priča nisu uzori za feministice: ali ima toliko vrsta i načina feminizama, nije to baš jednostrano...?

Nastavak na sljedećoj stranici...

One nisu uzori, to je istina, ali tjeraju na akciju i razmišljanje. Onaj feminizam za koji se zalažem jest da se jednako osvijeste i osnaže i žene i muškarci te formiraju kao osobe. Obiteljski nasilnici ili seksistički nastrojeni muškarci zapravo su nemoćne osobe čije je psihološko stanje loše, iako često ne odaju takav dojam. To ni u primisli nije opravdanje, to je upozorenje na srž problema. Jednog od problema. Žene također vrlo često prihvaćaju nametnutu ulogu i prožive život ni ne znajući, a kamoli izgovarajući što osjećaju. O njima pišem i na njih želim skrenuti pažnju. Prvenstveno njima samima. Odgoj emocija nešto je što kronično nedostaje našem društvu.

Značajan udio domaće politike bavi se problemom roda i spola. Katoličke udruge, takozvani 'obiteljaši' pokušavaju legalizirati radikalno konzervativni pojam obitelji, a onda i rodne teorije predstaviti kao 'opasne ideologije'. U razvojnoj strategiji grada Zagreba, primjerice, pod pritiscima radikalne desnice pojam 'rod' naprosto je zamijenjen pojmom 'spol'. O čemu se tu radi, ako smanjimo doživljaj tragikomedije?

Grozim se svih ekstrema, lijevih i desnih. A ono od čega me prolazi jeza je mišljenje i nastojanje određene skupine da nametne svoje mišljenje, stavove, a vidimo sad i zakone drugima. Ne smeta mi ničije pravo na nešto, smeta mi potreba i nastojanje da se ono ukine drugima. Taj dio je upravo zastrašujući. Svi smo mi u nečemu manjina. Ljudi su u svim svojim aspektima posloženi na različitim dijelovima spektra. Psihološki, biološki i odgojno. Nije to od danas, to je oduvijek, to je biološka raznolikost.

Ali kad o ovome govorimo, ne mogu ne spomenuti događaj kojem sam svjedočila i koji će poljuljati i jednu i drugu stranu priče. Desetogodišnja djevojčica iz katoličke obitelji spremala se za pričest. Ali ona nije htjela haljinu, htjela je hlače, košulju i leptir mašnu. Svi su imali istu haljinu preko odjeće, ali poslije su je skinuli i bilo je važno u što je tko odjeven.

Majka joj je rekla da će biti drugačija od drugih djevojčica te ju je pitala je li na to spremna. Ona je bila. Kad je kupila odjeću koju je htjela, zadovoljstvo koje je majka vidjela u njezinim očima ohrabrilo je i nju da je podrži. Meni je važno da je moje dijete sretno onakvo kakvo je, rekla je. Nažalost, ekstremima je važna nesreća drugih. Strah me, ukratko.

I kakvu vam reakciju izaziva ogorčena rečenica pravobraniteljice za djecu (na odlasku) Ivane Milas Klarić, izrečena u Saboru, a upućena djeci u Hrvatskoj: 'Učite strane jezike i bježite glavom bez obzira'? Pitamo vas tu i kao stručnjakinju za rad s djecom s poremećajima autističnog spektra. Ili nema pretenzija? Kakav je vaš odnos prema javnim nastupima, u Hrvatskoj vas rijetko vidimo?

Ja zapravo jako volim Hrvatsku. Upoznajem je planinarenjem i istraživanjem svakakvih zabitih kutaka. Nastojim biti poštena prema prirodi i ljudima, pa i prema državi, na kraju krajeva. Nigdje mi nije ugodno kao u svojem jeziku i među svojim ljudima. Nikad mi, do prije nekog vremena, nije padalo na pamet negdje drugdje otići živjeti. Sad se više u svojoj domovini ne osjećam ugodno, jako mi je neugodna politička i društvena klima. I to upravo zato što volim zemlju u kojoj sam rođena i živim. Voljela bih da bude mjesto lijepog življenja, samo joj to želim.

Ne vjerujem da ću igdje ići, mislim da postoji dovoljan broj ljudi kojima se ne sviđa to što se događa, ali negdje su izgubili pokretačku snagu, a ja je trenutačno na političkoj sceni ne vidim dovoljno jaku. Vjerujem da je izjava dječje pravobraniteljice proizišla iz sličnoga gnjeva. Iako, mislim da bi svi ljudi čija se riječ čuje i uvažava trebali osnaživati ljude za otpor. Teško mi je bilo i zamisliti da ćemo morati strepiti nad pravima koja su dugo i mukotrpno stjecana.

Kako ste se, uopće, odučili za ovaj poziv, naime rad s djecom koja 'nisu normalna', kako se to u žargonu kaže bez problema. I što su vas djeca u splitskom Centru za autizam dosad naučila?

Nisam o autizmu znala puno, jednostavno sam se javila na natječaj, ali evo, 16 godina radim s djecom s autizmom. Pitanje normalnosti je deplasirano, u ljudskom rodu postoji pojavnost i to je nešto na što trebamo računati. Autizam me naučio pravoj, razumijevajućoj toleranciji. Drugačija nam je kemija, drugačiji su nam mozgovi i uvjeti, pa stoga i drugačije reagiramo i živimo. To se polako iz mojeg posla prelilo u život. A što sam sve u ovih 16 godina naučila tema je za posve novi razgovor.

Široj ste javnosti, pa i onoj s YouTubea, poznati kao 'Kraljica Pričigina i Spikigina', festivala na kojima publici pričate priče gotovo onako kako ih čitamo u knjizi: ekonomično, ležerno. A trema? Zašto mislite da je ljekovito slušanje/pričanje priča?

Uh, kako ne volim taj nadimak Kraljica. Ali volim pričati. A to ležerno rezultat je napornog rada, promišljanja, probanja, traženja najboljeg načina da ispričam priču. Zapravo, rezultat je posve štreberskog pristupa, nije humor mačji kašalj, pogotovo kad ga morate iznijeti pred 600 ljudi. Imam tremu, naravno. Ona je odraz poštovanja sebe, publike i organizatora. Kad vidim sav taj svijet, srce mi u grlo dođe. Ali kad počnem pričati, nekako se i sama uljuljam u priču i ta fizička trema posve iščezne.

Negdje sam pronašla ozbiljan članak o terapeutskom djelovanju usmenog pripovijedanja, šalila sam se da ću otvoriti ordinaciju. A djelovanje je slično onom kod čitanja, odvuče vas u neki novi i tuđi svijet, mozak se bavi drugim stvarima. To je uvijek dobro. Čak i kad vas se te stvari tiču, možda pogotovo tad, to je onaj moment kad vidite da se i drugima događaju iste stvari kao i vama. Veliko je to olakšanje.

Kad pišete? Imate li na lageru još toga ili se radi polako? Kakve su vam ambicije u 'proznom' (ili lirskom?) poslu?

Pišem kad imam vremena. Fizičkom dijelu pisanja prethodi oslobađanje mentalnog prostora za misli o priči, takozvana dokolica, pa se to najčešće događa na godišnjem odmoru. Ovu sam zbirku gotovo cijelu napisala prošlo ljeto. Iako, za potrebu, rok i ugovor, mogu nešto napisati i koji slobodan vikend. Uz ovakav životni ritam vjerojatno ću nastaviti pisati kratke priče kojima sam i kao čitatelj sklona. One su forma u kojoj se najbolje osjećam.