Prošlo je dovoljno godina, nevažno koliko, od prve zbirke kratkih priča "Moramo razgovarati" Sinjanke Tanje Mravak (1974.). Jako je nezgrapno, skoro tragikomično, prizivati pojmove "kultnih mjesta" ili "klasika" unutar jednoga žanra ili čitave prozne produkcije naše male sredine. Ali kad bismo se na to odvažili, "Moramo razgovarati" je zbirka kratkih priča koja ima to posebno mjesto, nosi tu "kultnu" epoletu.
Mravak, eto, ovih dana objavljuje novu zbirku kratkih priča, što je literarni događaj po sebi. "Naša žena" oduševljava, ponovno, jednostavnom elegancijom i savršenom pripovjednom ekonomijom. Prvi čitatelji slažu top liste priča unutar ove zbirke, rijedak slučaj za nas.
Vaša nova zbirka priča ima zanimljiv naslov što sugerira: temu žene 'našega' naroda, narodsku ženu meštrovićevskog lika, možda praktičnu ili 'našu' ženu iz socijalističkih priručnika u vrijeme modernizacije? Šteta je čitateljima otkriti tko doista predstavlja, iz istoimene priče, 'našu ženu', ali predstavite naslovnu sintagmu.
U mojem kraju, a čini mi se i šire, postoji sintagma 'naš čovik'. To je izraz za skup osobina, ovisno o prilici, a koristi se uglavnom kad se opisuje muškarac. Može značiti nešto pozitivno, vrijedan, pošten, spreman pomoći, ali zna se provući i ironičan ton kad govorimo o nekom sklonom kojekakvim muljanjima, prevarama, zaobilaženju zakona... Rjeđe se čuje izraz 'naša žena', i to obično kad govorimo o obiteljskoj ženi, majci, kuharici, vrijednoj domaćici...
Ne govori se tako o profesionalno ostvarenoj ženi, o ženi sa stavom i onoj koja ga se ne libi izreći. Budući da su junakinje u zbirci prilično različite, zanimljivo mi ih je bilo staviti pod tu jednu kapu. Jer sve su to naše žene. I majke, i domaćice, i sestre, i unuke, i slobodne žene, sestre, ljubavnice... Od suvremene žene traži se sve, da bude vrijedna domaćica, lijepa i njegovana, oslonac partneru i cijeloj obitelji, ukratko da na sebi i svojoj ulozi radi od jutra do mraka.
A da ironija bude veća, najviše će takvih zahtjeva iščitati iz ženskih časopisa u kojem u istom broju čita o njezi noktiju, savršenom ručku, uklanjanju mrlja, profesionalnom angažmanu, ispravnom odgoju djece i tajnama dobrog seksa. Dobro ste rekli, šteta je otkriti što 'naša žena' znači u priči po kojoj je cijela zbirka dobila ime, neka to ostane iznenađenje.
Dalmatinsko zaleđe ili vlajlend - što ne smatramo pogrdnim - jest mjesto radnje većine vaših priča. U igri su i dalmatinski gradovi, ali konkretno mjesto nije presudno za žilave mentalitete vaših junakinja i junaka? Što povezuje, a što razdvaja generacije žena iz istog miljea? Priznajete li uopće kategoriju 'mentaliteta'?
Ja bih taj kraj nazvala Vlaška, što nama nimalo ne smeta. No kraj i nije presudan za likove iz zbirke, mislim da bih ovakve priče mogla napisati u bilo kojem kraju ne samo Hrvatske, nego i svijeta. Međutim, tom kraju, vlaškom i uopće dalmatinskom, ostajem vjerna iz posve praktičnog razloga. Ne vjerujem, naime, da bih se jednako dobro mogla izraziti u bilo kojem drugom dijalektu, na ovom znam što točno koja riječ u kojem kontekstu znači.
Razlike u mentalitetu primjećujem, živjela sam u Sinju, Zagrebu, na Visu i u Splitu. Mentalitet je naziv za zajedničku nit karaktera određene grupe ljudi vjerojatno uvjetovan okolnostima življenja u određenoj sredini. Ali ljudska psiha, uvjetovana onim biološkim u nama, ostaje slična u svakom kutku planeta. Zato je važno putovati i živjeti na različitim mjestima, da vidimo da nitko od nas nije nadmoćan i da različitosti prihvaćamo kao zanimljivosti, a ne kao temelj za podjele. Svugdje su ljudi. Ljudi i kuće.
Teško nam je postavljati pitanja, a izuzetno zabavno čitati vašu prozu. Čini nam se da je to stoga što čitatelji osjećaju da tu 'nema autora/ce', odnosno da ste tako uvjerljivo transponirali svakodnevicu, pa smo 'vaši' insajderi. To bi bila, iako ne volimo termin, 'stvarnosna proza'? Što ste htjeli pokazati pričama?
Dok pišem važno mi je samo ostati vjerna priči. Važno mi je da se u mojem djelu ne primjećujem ja, nego priča. Mislim da je bitno da bilo koji umjetnik bude ponizan prema djelu koji stvara. A ako bih i trebala govoriti o nekoj namjeri, onda je to da posve uklonim deklarativne izjave o pravima i slobodama žena (i općenito ljudi) te da primjerom pokažem problem na koji upućujem. Ne volim deklarativnost, ne vjerujem u nju, ona je agresivna i nametajuća. Svugdje - u odgoju, poslu, odnosima...
Od niza kratkih, istodobno duhovitih i ubojitih dijaloga kojima ulazimo u poantu situacije, nudimo jednu: '- Jel tvoja mama radi ko žena? - Moja mama je žena, u penziji je, a prije je radila u hotelu. – Moja mama radi ko žena, a tata ima kamion'. Različitim generacijama 'raditi ko žena' predstavlja drugačije značenje? Je li šifra 'radi ko žena' jedna od rijetkih 'povišću pritrujenih'?
Ovo 'radi ko žena' izgovara djevojčica kojoj pojam žena ne znači suprugu, čak ni spol. Žena je njoj neki posao, ona gleda svoju majku koja stalno nešto radi, a njezino se zanimanje zove Žena. To nije usporedba, to je kao da kaže 'radi kao prodavačica'. Sjećam se da se moje bake nikad nisu odmarale. Kad bi sjele nakon što bi sve kućanske poslove odradile, uzimale su u ruke kakav ručni rad. Bilo je sramotno vidjeti ženu da se ni s čim ne bavi.
Uvijek je trebala imati 'nešto u rukama'. Poslije, kad bi podigle djecu i kad bi posla bilo manje, drugačije nisu znale. Nisu znale za razonodu. Sve što su radile trebalo je imati vidljiv rezultat. Jesu li zbog toga bile nesretne i 'pritrujene', ne znam. Djelovale su kao da se jako ponose tim neprekidnim radom.
Jednom ste rekli da junakinje vaših priča nisu uzori za feministice: ali ima toliko vrsta i načina feminizama, nije to baš jednostrano...?
Nastavak na sljedećoj stranici...
