Ivana Bakal je, nabrajali smo, i kostimografkinja, i vanjska suradnica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, i predsjednica ULUPUH-a, i ravnateljica upravo otvorenog 52. Zagrebačkog salona, što nam je bio povod razgovora, i... "A, imam ja i svoj hobi", uskočila je. "O, znamo", rekli smo, "obožavate pse dalmatince." I naravno da nas je odmah ispravila. Vjerojatno ne zbog političke korektnosti nego zbog kinološke preciznosti.

Kratka štorija o "dalmatincima"

"To je dalmatinski pas. Prvog sam dobila još kad sam imala samo osam godina", kazala je. A kako je povod razgovora zapravo bio 52. Zagrebački salon, i to s temom "(Ne)primjenjivost primijenjene umjetnosti", bilo je teško odoljeti i ne pitati je li ljubiteljica baš dalmatinskih pasa postala zato što je u specifičnom rasteru kojim je priroda podarila ovu pasminu četveronožaca prepoznala kakav posebno zanimljiv dizajnerski element.

"Hahaha! Obožavam ih zato što su jedinstveni, što su jako duhoviti, jako živi, svojeglavi su, tvrdoglavi, što se jako vole smijati, posebno kad naprave nešto loše", objasnila je. I odmah uzvratila pitanjem: "Znate li da je jedan slikar svojedobno rekao da je dalmatinske pse najteže naslikati? Ne? Evo zašto. Priroda ih je stvorila tako savršene da, kad ih idete slikati, morate jako paziti da ne biste otišli u kič".

Potom nam je objasnila da je ta njihova "tokčkastost" posljedica prirodne mimikrije koje ljudi u pravilu nisu niti svjesni sve dok jednog takvog ne vide u snijegu, odnosno na jadranskoj, točnije na dalmatinskoj kamenitoj obali. Poslije takvog uvoda prešli smo s njenog hobija na profesiju. Zanimalo nas je zašto su ovogodišnji Salon organizirali na toliko lokacija; u Mimari, u Muzeju za umjetnost i obrt, u Školi primijenjene umjetnosti dizajna, u Izložbenom salonu "Izidor Kršnjavi", u F22 u ULUPUH-u...

Kako smo pronašli inteligentne umjetnike

"Pa, dio razloga je uvjetovan čistom praktičnošću. U ULUPUH-u nemamo mjesta za cijelu izložbu", objasnila je bez imalo malodušnosti. Dobro, malo se možda i jest moglo primijetiti dok nam je pričala da im je ove godine budžet 145.000 kuna, pri čemu su od Grada dobili 60.000, od Gradske skupštine 5000 te ostalo od Ministarstva kulture. "Čini mi se da je stanje u kulturi bilo bolje, recimo, 2008. kad smo izlagali 43. salon na razini -3 garaže na Kvatriću, čije su preuređenje tad upravo dovršavali", rekla je.

Te godine su jedan prostor pregradili knaufom i dobili su svoj veliki izložbeni prostor. Što se ove godine tiče, kazala nam je, prijavilo im se na natječaj 111 pojedinačnih autora i skupina s 203 rada, da bi onda žiri od sedam članova odabrao 96 radova. A tek im predstoji odabir nagrada po pojedinim kategorijama. "Ove godine su eksponati vrlo duhoviti, vrlo maštoviti, vidi se da su umjetnici tome prionuli čista srca", rekla je.

Odakle baš ovakav naziv najbolje je bilo pitati Nikolu Albanežea, povjesničara umjetnosti, kustosa koji je i osmislio koncept. "Saloni iz proteklih godina pokazali su da nema jasne diferencijacije između lijepe i primijenjene umjetnosti. Razmišljao sam o tome i došao do ideje da potaknem umjetnike da svojim radovima problematiziraju gdje je tu granica. Salon se ne zalaže niti za čvrsto postavljene granice niti za njihovo ukidanje.

A meni se čini da je zapravo i dobro da one ne postoje jer to potiče umjetnike da naprave nešto što ima odlike i čiste umjetnosti i primjenjivosti", objasnio nam je. Ovogodišnji Salon bit će upamćen, u najmanju ruku, po "Tepihu-T" Borisa Ljubičića, tepihu koji je skrojio tako da tvori izrazito pikseliziranu sliku Josipa Broza Tita. Poigravanje koje se sastoji u stavljanju povijesne ličnosti izrazito nabijene simbolikom na predmet koji je u svakodnevnoj uporabi predstavljalo bi odličan primjer primijenjene umjetnosti.

"Ha! Pa, gledajte, on jest primijenio nešto što spada u primijenjenu umjetnost. Međutim, svakome je jasno da je to tek prvi sloj. Najzanimljivije je da tepih krije neki lik koji se ne vidi iz blizine nego se gledatelj mora udaljiti kako bi ga uočio.

Nastvak na sljedećoj stranici...

Iz toga se otvara prostor za neka druga iščitavanja, da nam je potrebna vremenska distanca kako bismo nekoga jasno sagledali", kazao nam je Albaneže. Sam Ljubičić naglašava da je to tapiserija, da to više nije djelo poput neke slike na zidu nego ima primjenjivost. Zapravo je njegov tepih vrlo duhovit.

"Da, riječ je o izrazito duhovitom rješenju. Analogijom s gledanjem s neke vremenske distance daleko od toga da bi se time iscrpljivalo sva moguća tumačenja. Možemo ga komentirati i asocijacijama s uporabnošću, trajnošću, trošivošću predmeta tijekom uporabe." Albaneže je, rekao je, tijekom priprema za Salon kontaktirao nekoliko autora za koje je znao da mogu inteligentno odgovoriti na zadatak koji im se postavlja. Jedan od njih je bio i Ljubičić.

"On, kad je čuo moju temu, dosjetio se da ima taj rad, da ga je napravio prije dvije ili tri godine, ali ga nije imao priliku predstaviti. I pokazalo se da se to u potpunosti uklapa u ovogodišnji Salon. Savršeno se uklopio i u našu političku situaciju, pa i lokacijski zato što je tu upravo taj trg", kazao je, referirajući se na trg koji više nije maršala Tita nego Republike Hrvatske.

Albaneže je u najavi ovogodišnjeg Salona, među ostalim, napisao da je jedan od prvih dizajniranih proizvoda bio par krila najvještijeg mitskog obrtnika i umjetnika Dedala. "Pretpostavimo da je to djelo sačuvano, ono bi zacijelo bilo tretirano kao umjetničko djelo, ako promatrate iz pozicije onog trenutka. Naravno da je to mit. Ali to bi bio posebno dizajniran uporabni predmet. S ove distance, mi bismo ga danas tretirali sasvim drukčije", objasnio je.

Nakratko smo se zafrkavali idejom komercijalnosti, kroz verziju mitske anegdote kakvu je u jednoj epizodi "Alana Forda" ispričao Broj 1. Po običaju kao povijesni svjedok. U njoj je Ikar stradao zato što je perje zamijenio voskom, koji je bio puno jeftiniji, pa je tako htio ostvariti ekstraprofit. Može li, znači, komercijalnost uništiti umjetnost?

Tako je govorio Broj 1

"Naravno da sam nekoć čitao Alana Forda. Što se komercijalnosti u umjetnosti tiče, nju se može primijetiti i u onom umjetničkom i u uporabnom dijelu. S jedne strane primijenjena umjetnost ovisi izravno o komercijalnom plasmanu. A i umjetnine same po sebi mogu postići vrlo visoke cijene", kazao je Albaneže. To znači da komercijalan može biti i primjerak čiste umjetnosti. Ostaje pitanje, ako je neko umjetničko djelo izrazito primjenjivo, koliko mu to umanjuje umjetničku komponentu.

U tom dijelu Albaneže je posegnuo za primjerom "Crnoga kvadrata" Kazimira Maljeviča iz 1913. "Relativno je slabo poznato da je on to izvorno radio kao dio jedne predstave, kao dio scenografije za kubofuturističku operu ‘Pobjeda nad suncem’. A što je scenografija nego primijenjena umjetnost?" Istodobno, kao način da opiše povijesnu i umjetničku vrijednost "Crnoga kvadrata", Albaneže je istaknuo da je to djelo u najužem krugu onih koja definiraju cijelu umjetnost 20. stoljeća.

"On bi ušao među deset najznačajnijih djela", kazao je. Iako izvorno dio scenografije, napisao je u najavi ovogodišnjeg Salona, "Crni kvadrat" slavu je stekao tek kao slika. Uglavnom, "Crni kvadrat" imamo, a da su postojala i da još i danas imamo i Dedalova krila, te da su njihovi tvorci još živi, kako bismo ih doživljavali? Uzvisuje li naše poimanje takve umjetnosti, pita se autor izložbe, do statusa koji im oduzima funkciju? Bi li se oni danas prijavili na Zagrebački salon u organizaciji HDLU-a ili ULUPUH-a?

I dok smo od ravnateljice ovogodišnjeg Salona jedva nekako uspjeli dobiti ime njezina favorita Salona, rekla je "Popcorn generation" Pauline Jazvić, Albaneže je bio direktan. "Jeste li prošli na izložbi kroz onu crnu sobu sa svjetlećim objektom Hame Čavrka? E! Imao sam prilike prije tri-četiri godine u HDLU-u raditi s tim umjetnikom. Svojim minimalizmom, svojom geometrijskom estetikom, to je primjer čiste umjetnosti. Nema tu nikakvog prikaza, to je elementarna umjetnost.

No Hamo je dobio poziv i vlasnika jedne poliklinike u Novome Mestu, potom vlasnika još nekih ustanova da im osmisli znak. To možete vidjeti na onim fotografijama s vanjske strane. Ovdje imamo suprotno od onoga kako je išao Ljubičić. On je krenuo od uporabnog predmeta kojem je dao konceptualni značaj. A ovdje imamo čistu umjetnost koja, zahvaljujući narudžbi, dobiva funkciju oglašavanja, identiteta ustanove ili tvrtke. Tako se spajaju umjetničko i komercijalno."