Ivana Bakal je, nabrajali smo, i kostimografkinja, i vanjska suradnica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, i predsjednica ULUPUH-a, i ravnateljica upravo otvorenog 52. Zagrebačkog salona, što nam je bio povod razgovora, i... "A, imam ja i svoj hobi", uskočila je. "O, znamo", rekli smo, "obožavate pse dalmatince." I naravno da nas je odmah ispravila. Vjerojatno ne zbog političke korektnosti nego zbog kinološke preciznosti.
Kratka štorija o "dalmatincima"
"To je dalmatinski pas. Prvog sam dobila još kad sam imala samo osam godina", kazala je. A kako je povod razgovora zapravo bio 52. Zagrebački salon, i to s temom "(Ne)primjenjivost primijenjene umjetnosti", bilo je teško odoljeti i ne pitati je li ljubiteljica baš dalmatinskih pasa postala zato što je u specifičnom rasteru kojim je priroda podarila ovu pasminu četveronožaca prepoznala kakav posebno zanimljiv dizajnerski element.
"Hahaha! Obožavam ih zato što su jedinstveni, što su jako duhoviti, jako živi, svojeglavi su, tvrdoglavi, što se jako vole smijati, posebno kad naprave nešto loše", objasnila je. I odmah uzvratila pitanjem: "Znate li da je jedan slikar svojedobno rekao da je dalmatinske pse najteže naslikati? Ne? Evo zašto. Priroda ih je stvorila tako savršene da, kad ih idete slikati, morate jako paziti da ne biste otišli u kič".
Potom nam je objasnila da je ta njihova "tokčkastost" posljedica prirodne mimikrije koje ljudi u pravilu nisu niti svjesni sve dok jednog takvog ne vide u snijegu, odnosno na jadranskoj, točnije na dalmatinskoj kamenitoj obali. Poslije takvog uvoda prešli smo s njenog hobija na profesiju. Zanimalo nas je zašto su ovogodišnji Salon organizirali na toliko lokacija; u Mimari, u Muzeju za umjetnost i obrt, u Školi primijenjene umjetnosti dizajna, u Izložbenom salonu "Izidor Kršnjavi", u F22 u ULUPUH-u...
Kako smo pronašli inteligentne umjetnike
"Pa, dio razloga je uvjetovan čistom praktičnošću. U ULUPUH-u nemamo mjesta za cijelu izložbu", objasnila je bez imalo malodušnosti. Dobro, malo se možda i jest moglo primijetiti dok nam je pričala da im je ove godine budžet 145.000 kuna, pri čemu su od Grada dobili 60.000, od Gradske skupštine 5000 te ostalo od Ministarstva kulture. "Čini mi se da je stanje u kulturi bilo bolje, recimo, 2008. kad smo izlagali 43. salon na razini -3 garaže na Kvatriću, čije su preuređenje tad upravo dovršavali", rekla je.
Te godine su jedan prostor pregradili knaufom i dobili su svoj veliki izložbeni prostor. Što se ove godine tiče, kazala nam je, prijavilo im se na natječaj 111 pojedinačnih autora i skupina s 203 rada, da bi onda žiri od sedam članova odabrao 96 radova. A tek im predstoji odabir nagrada po pojedinim kategorijama. "Ove godine su eksponati vrlo duhoviti, vrlo maštoviti, vidi se da su umjetnici tome prionuli čista srca", rekla je.
Odakle baš ovakav naziv najbolje je bilo pitati Nikolu Albanežea, povjesničara umjetnosti, kustosa koji je i osmislio koncept. "Saloni iz proteklih godina pokazali su da nema jasne diferencijacije između lijepe i primijenjene umjetnosti. Razmišljao sam o tome i došao do ideje da potaknem umjetnike da svojim radovima problematiziraju gdje je tu granica. Salon se ne zalaže niti za čvrsto postavljene granice niti za njihovo ukidanje.
A meni se čini da je zapravo i dobro da one ne postoje jer to potiče umjetnike da naprave nešto što ima odlike i čiste umjetnosti i primjenjivosti", objasnio nam je. Ovogodišnji Salon bit će upamćen, u najmanju ruku, po "Tepihu-T" Borisa Ljubičića, tepihu koji je skrojio tako da tvori izrazito pikseliziranu sliku Josipa Broza Tita. Poigravanje koje se sastoji u stavljanju povijesne ličnosti izrazito nabijene simbolikom na predmet koji je u svakodnevnoj uporabi predstavljalo bi odličan primjer primijenjene umjetnosti.
"Ha! Pa, gledajte, on jest primijenio nešto što spada u primijenjenu umjetnost. Međutim, svakome je jasno da je to tek prvi sloj. Najzanimljivije je da tepih krije neki lik koji se ne vidi iz blizine nego se gledatelj mora udaljiti kako bi ga uočio.
Nastvak na sljedećoj stranici...
