Kaptol u panici zbog Notre Damea, katedralu će dati RH
Apokaliptični požar u Notre Dameu, svojevrsni 11. rujna bez žrtava, skrenuo je pažnju javnosti na održavanje, konzerviranje, restauriranje, zaštitu i obnovu tih objekata koji su posvuda simboli gradova, pa i država: Naša Gospa svakako je, uz Eiffelov toranj, jedan od dva ključna simbola Pariza. Sagrada Familia u Barceloni, bazilike u Rimu, Sv. Pavao u Londonu, mjesta su identiteta, hodočašća, vjere i turizma: Notre Dame godišnje je obilazilo 14 milijuna ljudi!
Emanuel Macron najavio je obnovu dugu pet godina - imajući na umu, kao i svi političari, svoj cilj - Olimpijske igre u Parizu, za koje mu je katedrala silno važna, ali naši eksperti kažu da bi obnova mogla trajati i do 30 godina. Slučaj zagrebačke katedrale, koja nije poharana požarom, na neki je način instruktivan: ovdje se rade zahvati manjeg opsega i, u svjetskim relacijama nevelike cijene, uz dostupne originalne materijale. Pa ipak, mudriji su ljudi od početka znali da će se radovi otegnuti...
Kardinal Franjo Kuharić danas nalikuje na proroka jer je na dan početka obnove i postavljanja prve skele od strane Sisačke željezare prilikom blagoslova izrekao nevjerojatnu rečenicu: ‘Kad bude skinuta skela, ja ću biti debelo u grobu’. Kardinal Kuharić je 1987. osnovao Odbor Zagrebačke nadbiskupije za obnovu katedrale, nakon čega je formiran Odbor za praćenje radova na obnovi katedrale, a ona je i danas u skelama, i bit će još dugo. Sad možemo zamisliti koliko će truda zatijevati opožarena Naša Gospa...
"Zagrebačku katedralu - točnije, katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava - nije lako obnoviti jer obnova zahtijeva novac koji mi nemamo. Vlasnik naše katedrale je Zagrebačka nadbiskupija, dok je, primjerice, vlasnik Notre Damea država, kao i katedrala u Kölnu, Beču...", kaže nam sugovornik koji je možda najbolje od svih u zemlji upoznat s problemom i obnovom zagrebačke prvostolnice, a inače je blizak Crkvi. On dalje nabraja:
"Milanski kardinal nije vlasnik milanske katedrale već takozvani Klub plemića. I upravo ti plemići imaju obvezu obnavljati Duomo, baš kao što spomenute katedrale obnavljaju države koje su njihovi vlasici. Kod nas, pak, biskupi sami financiraju lavovski dio obnove sakralnih objekata, dok Grad Zagreb, premda je katedrala simbol grada, daje mizeriju."
"Turistička zajednica grada Zagreba ne daje ništa", nastavlja naš sugovornik.
On smatra, iako je svjestan da će ga neki možda krivo shvatiti, da bi zagrebačka katedrala trebala biti u vlasništvu države Hrvatske jer država ima više novca za brigu o tom kulturnom i povijesnom dobru.
"Skele su na katedrali već dugo i bit će još neko vrijeme jer je procjena da do krajnje obnove, nakon koje bi katedrala bila reprezentativna, treba izdvojiti još oko tri milijuna eura. A to sada crkva nema", govori naš sugovornik te dodaje da je, nakon što se završi ta posljednja etapa obnove, katedrala mirna nekih dvjesto godina i ne treba joj obnova kroz to vrijeme što znači da će ljudi koji budu živjeli u to vrijeme imati privilegiju gledati katedralu u punom sjaju, bez skele.
"Zagrebačka katedrala je obnavljana neposredno prije II. svjetskog rata, pa čak i 60- tih godina prošlog stoljeća. Ljudi se danas možda ne sjećaju kako je Zagreb u to vrijeme bio zagađen, radilo se o kiselim kišama, a znanstvenici procjenjuju da je zagađenost zraka tada bila 50 puta veća nego danas. Sumporne kiše, loženje na ugljen sve je to utjecalo na kvalitetu zraka, ali i na katedralu. Naime, sumporne kiše nagrizale su katedralu i trebala je obnova. Nadbiskupija je angažirala tim znanstvenika koji su slali na analizu uzorke materijala koje bi najbolje odgovarale našoj katedrali i našim uvjetima te je ispitivanjem zaključeno da najbolje odgovara kamen Travertino romano, odnosno rimski travertin", govori nam naš sugovornik te dodaje da se taj kamen još dodatno tretira s kemikalijom koja smanjuje vlagu.
Ponovno ističe da nakon završetka obnove katedralu neće trebati obnavljati barem dva stoljeća, pogotovo jer više nema takvih zagađenja kao nekad.
"Nakon što je katedrala Notre Dame gorila, cijeli svijet se udružio u njenoj obnovi. Svi žele pomoći, dati novac za obnovu. Zašto mi to ne bismo učinili već sad i pomogli prvo sebe?", govori naš sugovornik te ističe da je posebna sramota naše katedrale asfalt ispred ulaza.
Pojašnjava da to ide na dušu zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću.
"Svugdje u svijetu je ispred ulaza kamen, jedino kod nas asfalt. Sramotno. Koliko je novaca potrošeno na svašta moglo se uložiti u taj dio pred ulazom. Pa turisti dolaze najviše u katedralu i imaju što vidjeti", govori naš sugovornik te kaže da ako bi, ne daj Bože, izbio požar na zagrebačkoj katedrali ona bi, siguran je, izgorjela do temelja.
"Zagrebačka katedrala, kao i Notre Dame, ima drveni krov. Recimo, prilikom obnove katedrale u Kölnu drveni krov je zamijenjen čeličnom konstrukcijom. Kod nas je dovoljna jedna mala iskra da ode cijela katedrala. Mi bismo je teško spasili jer je ona jako visoka, a naši vatrogasci nemaju takve dizalice kao Francuzi. Kanader ne smije gasiti i eto nas u problemu", pojašnjava.
Najveći problem su drvene grede. Drvena konstrukcija kod nas je stara 120 godina, a prilikom i te obnove, kaže, upotrebljavane su grede od stare katedrale.
"Zamislite drvo staro sto godina, suho kako gori? Osim toga to je gore tavan, kada sunce ljeti ugrije temperature dođe i do 70 stupnjeva", kaže naš sugovornik.
No, vratimo se na ideju - odnosno apel - da zagrebačka katedrala prijeđe u vlasništvo države. Express je razgovarao s relevantnim sugovornicima kulturnjacima i povjesničarima koji su mahom prihvatili tu ideju i čini im se razumna jer je katedrala simbol grada Zagreba, hrvatske metropole, baš kao i što je Notre Dame simbol Pariza, a Duomo Milana. Ili možemo i ovako, zagrebačka prvostolnica simbol je Zagreba baš kao što je Big Ben simbol Londona ili crkva svetog Vasilija simbol Moskve.
Nastavak na sljedećoj stranici...
" U Zagrebu je svake godine sve više turista, a prvo što idu posjetiti je katedrala. Tamo se i najduže zadržavaju. Zagrebačka katedrala nije samo za vjernike, ona pripada i nevjernicima. Otkad je sagrađena, ona je zaštitni znak Zagreba i za to i grad treba voditi brigu o obnovi", govori nam naš sugovornik.
Povjesničar koji je blizak Crkvi, ali želi ostati anoniman jer podržava ideju da vlasništvo katedrale uzme država, kaže kako su i nakon velikog potresa 1880., kad je stradao cijeli Kaptol, svu obnovu financirali franjevci te Zagrebačka nadbiskupija.
"Najviše je prilikom strašnog potresa 1880. stradao Kaptol. Nadbiskupski dvor i sjemenište morao je popraviti nadbiskup, kao i pomoći pri obnovi crkve svete Marije na Dolcu jer je ona privremeno bila katedrala. Franjevci su, dakle, sami obnovili svoje kurije, njih 27, i to su povjerili Hermanu Bolleu", govori naš sugovornik i dodaje da je tad zagrebačka katedrala po uzoru na europske, poput one u Koelnu, imala uz sebe radionicu u kojoj se klesalo i gradilo.
No franjevci u to vrijeme nisu imali dovoljno novca za obnovu pa su morali dići zajam, odnosno kredit. U razgovoru s drugim stručnjakom i arhitektom, on navodi da je problem slabog održavanja Notre-Damea upravo u tome što je u vlasništvu države.
"Sad, nakon požara, odlučeno je da se ipak više izdvoji za obnovu i da se ona radi temeljitije", zaključuje naš sugovornik.
"Trebat će oko pet godina samo da se utvrdi realno stanje zidova i opožarenih ostataka Notre-Damea, a onda još 20 do 30 godina da se izrade materijali i ugrade u neoštećene dijelove. Riječ je o desecima tisuća stručnjaka raznih profila koji će desetljećima krvavo raditi", rekao nam je povjesničar Zdenko Samaržija, autor brojnih radova o restauraciji i obnovi povijesnih zdanja, izvrstan poznavatelj problematike.
Na pitanje zar baš toliko, Samaržija kaže: "Prebrojite prozore i zamislite koliko treba izliti stakalaca u boji kako bi se napravile replike vitraja. Pa onda, koliko treba četkica kako bi se očetkali kipovi, anđelčići i floralni ukrasi od pepela. A tek fazmagonijski bestijarij! I propuhali oluci... Najprije sve treba odmah pokriti da vlaga sa Seine ne ulazi i da se sve zaštiti od kiše. Važno je znati kamenolom iz kojeg su graditelji dopremali stijene.
Klesali su ih u majstorskim radionicama, slagali vanjski i unutrašnji dio zida, a kameno iverje trpali između. Zatim su kameno iverje zasipavali pijeskom i vapnencem te čekali kišu, proces se zove petrifikacija, kako bi zid bio cjelina. A da ga ne uništi potres, ugrađivali su neimpregnirane hrastove grede duge desetak metara kako bi privlačile vlagu, a okomito su stavljali kladice - santrače. Kad bi drvo istrunulo, vibracije od potresa ili udara projektila koncentrirale bi se u rupe i zid ne bi pukao.
Na obnovi Notre Dame je, smatra on, napravljeno nekoliko metodoloških pogrešaka.
- Ne smiju konzervatori i restauratori različitih branši raditi istodobno. Neki rade s plinovima, neki s kemikalijama, a neki toplinskom energijom mijenjaju strukture materijala. Zgrada se, nadalje, ne smije opkoliti skelama. Uvijek se mora ostaviti pristup za vatrogasce, hitnu pomoć, tehniku.., a to nije učinjeno.
Samaržija je svojedobno, još tijekom Njemačke Demokratske Republike (DDR), išao u Dresden kako bi vidio kako je obnovljena katedrala uništena u ratu. Nekoliko je njemačkih katedrala teško oštećeno - Berliner Dom je pogođena avionskom bombom koja joj je srušila krov (oštećenja donekle nalik na pariška), dok je drezdenska Frauenkirche uništena do temelja. Obnavljana je oko 40 godina, kaže Samaržija.
"Pariške majstorske radionice sigurno imaju pripremljen dio greda za zamjenu", kaže on govoreći o hrastovim gredama, no tu se pojavljuje veliki problem.
Hrastova te visine više nema nigdje u Europi pa će ih uzimati iz Kanade. No originalnog drveta brijesta, od kojeg je sagrađen dio konstrukcije, više nema. Sve to kod dobrih domaćina stoji u pričuvi, kaže Samaržija, i klesanci, i drvo za sjedala, i mramor za oltare, nekoliko stotina kilograma zlata i tone srebra, bakra, olova... Važno je sve dobro istražiti i procijeniti sadašnje stanje. Godišnje će na obnovu odlaziti tridesetak milijuna eura, a obnova će trajati barem 25 godina.
Dakle, bez kiksa će stajati milijardu eura. Trebat će napraviti majstorske radionice uokolo i one će postati stalno mjesto rada. Takva zgrada zahtijeva najmanje 1000 stalno zaposlenih konzervatora i restauratora, muzealaca, turističkih vodiča, čistača, osoblja sigurnosti koje nadzire stanje, nadzorni sustav itd. Vjernici su ovih dana na Notre-Dameu ipak vidjeli naznake čuda. U potkrovlju katedrale bilo je, naime, prije požara 180.000 medonosnih pčela koje su stalno zujale oko košnica na vrhu sakristije.
Med je dijelilo osoblje katedrale. Pčelare je silno zanimalo kako su kolonije pčela prošle u fatalnom požaru. Pčelar Nicolasa Géante, koji se brine za katedralne košnice, zračne slike spaljene zgrade, bile su dobar znak.
"Ako pogledate fotografije snimljene iz zraka, još možete vidjeti tri košnice", rekao je Géant za NBC News.
Košnice su poslagane malo ispod dijela krova koji je stradao u plamenu. Činjenica da košnice nisu spaljene bila je obećavajuća, ali to nije značilo da su preživjele požar. Nekoliko dana kasnije stigla je dobra vijest - glasnogovornik katedrale rekao je da su pčele viđene oko košnica, izvijestila je agencija France-Presse. Géant je CNN-u rekao da još nije stigao na krovu pregledati košnice - no bio je presretan onim što je vidio do sada. U ovom trenutku, taj znak života usred ruševine bio je dragocjen, rekao je Géant. Nazvao je to "čudom".