Karim Zaimović umire od posljedica ranjavanja 13. 8. 1995. kao jedna od posljednjih žrtava rata u Sarajevu, gradu pod četverogodišnjom opsadom. Koji je, a tome pridružujemo i ovaj literarni dragulj, otpor neizdrživim životnim uslovima dokazivao takoreći luđački pozitivnim pothvatima, poput izbora za Miss opkoljenog Sarajeva 1993. (pobjednica Inela Nogić završila je u, s godinama, sve dirljivijem spotu grupe U2, preselivši se potom u Nizozemsku), preostali “nadrealisti” parodiraju borbu za golo preživljavanje (sjetimo se “takmičenja” s kanisterima za vodu pod snajperskom paljbom).

Karim Zaimović i Semezdin Mehmedinović u eteru kultne sarajevske stanice Radio Zid subotom navečer realiziraju ciklus emisija “Josif i njegova braća” (prema romanu Thomasa Manna “Joseph und seine Brüder” iz 1933.). Za potrebe spomenute emisije Zaimović priređuje niz priča koje, neovisno o samoj emisiji, bivaju prekinute njegovu smrću, što je vidljivo i iz strukture knjige: priče su, naime, podijeljene na one “koje je K. Z. pripremio za štampu” i one “koje su emitovane na Radiju Zid Sarajevo”.

O uslovima u kojima je i sama stanica funkcionirala, kao i o književnim planovima, ali i dženazi K. Zaimovića, više doznajemo u Mehmedinovićevu tekstu preuzetom iz knjige “Ovo vrijeme sada”, koja je, nesumnjivo, zaslužila niz zasebnih osvrta.

Zaimović je, iako se primarno deklarirao kao novinar, Mehmedinoviću uz “ratnu picu” (a to bi bila pizza s vrlo tvrdim rubom, dakle pizza kakvu i danas uglavnom jedemo mi puntari) i za tu prigodu svečano odjeven objavio da ulazi u književnost. Veliki poznavalac stripa i znanstvene fantastike (napose Philipa K. Dicka), svjedočanstvo potvrđuje, u literaturu tako ne prodire incidentno, nego planski, odlukom potpomognutom emisijom koja je utjecala na autorski prosede učinivši ga u ovdašnjem književnom metaprostoru raritetnom pojavom. To su, dakle, priče, za one koji ne znaju (jer oni koji žele znati više s “Tajnom su džema od malina”, prvotno objavljenim 1996., itekako upoznati), praktički lišene dijaloga, strukturirane kao pseudodokumentarni ili pseudoznanstveni zapisi, često na tragu magijskog realizma, ali i uvodno-završnih fragmenata koji parafilozofičnošću, ležernim dociranjem (smatram da je navedeni oksimoron opisno opravdan) i poentiranjem čitaoca ne lišavaju sadržajne dileme, podsjeća na Roda Serlinga i njegov “The Twilight Zone” (1959. - 1964.). Sve navedeno uočiti možemo već u prvim pričama (“Nigel Breen”, “Čovjek sa Šiljinim licem”). U priči “Čovjek sa Šiljinim licem” primjetan je humoreskni aspekt prisličiv TLN-ovcima koji će, u kasnijim pričama, sve češće i upečatljivije dolaziti do izražaja. To se napose odnosi na priču “Tajna džema od malina”, prema kojoj je naslovljena knjiga, parodiranje alternativne historije i svih konspirativnih teorija koje iz nje proizlaze. Fascinira Zaimovićeva sposobnost usred ratnog ludila narugati se bezumlju podjelom svijeta na “malinaše” i “antimalinaše” koja je, jer sve naposljetku mora završiti na Balkanu (i u Sarajevu), dovela do rata u Jugoslaviji. Tito je, naime, generala Tuđmana počastio loše pripravljenim džemom od malina, što mu general Tuđman, danas poznatiji kao jedan od “očeva svih Hrvata”, nije mogao oprostiti. Džem od malina sveti je gral zaslužan za egipatske piramide (u Karimovo vrijeme nisu bile aktualne one u Visokom), križarske ratove, sudbine Kopernika i Galilea, Hitlera i hladni rat..., za sve što se u kazalu globalne historije ikad našlo. Tako i za, ovo samoinicijativno dopisujem, “lapsusom” izgovoreno “sranje u Jugoslaviji” u režiji promuklog voditelja za kojeg se tad vjerovalo da je Jugoslaven.

Upravo je centar brojnih globalnih prekretnica i zavjera Sarajevo: od podzemnih katakombi u kojima su nacisti pokušavali genetskim transferom na štakore sačuvati svijest vodećih nacista svjesnih da je njihov rat izgubljen (“Oni su među nama!”) do formule za mističnu Teslinu X-zraku, oružje koje bi osiguralo globalnu nadmoć (“Tajna Nikole Tesle”) ili zbirke umjetnina u izvornim muzejima nadomještene, a da nitko živ do sada to nije primijetio, vrhunski izvedenim falsifikatima (“Sarajevski trag”). Pseudodokumentarizam i imitacija tzv. istraživačkog novinarstva pritom su utjecali, što je uočljivo i na pričama “Oni su među nama!” i “Sarajevski trag” (kao i, primjerice, u pričama “Čovjek sa Šiljinim licem” i “Sarajevski nevidljivi čovjek Amir Amrić”), na njihovu sadržajno-semantičku isprepletenost, a parodiranje “dramatičnosti” trenutka, mada primarno namijenjeno uslovima radijskog medija, pečatira ovaj ionako lucidni humoreskni diskurs (poput informacije da je glas voditelja prethodno snimljen jer je, zbog spomenutih otkrića, njegov život u opasnosti od hordi tajnih agenata koje su, najmanje zbog rata, pohodile Sarajevo). Uvjerljivosti pseudodokumentarnog izričaja pridonosi supostojanje stvarnih i nestvarnih lica, povijesnih ličnosti i likova iz, primjerice, stripa: Nigel Breen, slavni izmišljeni pisac kojemu je vjerojatno dosadio život, tako se družio kako s Gertrudom Stein i Ernestom Hemingwayem, tako i s Cortom Malteseom. To ipak nije “humor po sebi”, čaršijska potreba za uz kafu po baštama, nego uglavnom briljantno talentirano nastojanje pridavanja smisla životu grada u kojem je olimpijski plamen zamijenjen požarom u Vijećnici i još mnogim požarima koji su magično Sarajevo novog primitivizma učinili Sarajevom-zgarištem. Za koji međunarodna zajednica danas mari baš onoliko koliko je marila onda kad je, promatrajući Inelu s transparentom “Don´t let them kill us”, “izražavala zabrinutost”.

Zaimovićeva je posljednja priča ostala nenaslovljena. U njoj, mada tome lično ne bih pridavao proročansku snagu (bit će zato što sam umoran od proročanstava), predviđa vlastitu smrt. Tekst biva prekinut uslijed rečenice i podsjeća kako odlazimo. Čak i ako smo posve pripremljeni na vlastiti kraj (a nikad nismo), točke na kraju rečenice ne može biti. Jednu misao neminovno zamjenjuje druga i tako dok ne uslijedi rez. Koji je, u ovom slučaju, značio smrt mladog čovjeka zapanjujućeg literarnog talenta, zrelosti koju je ratni užas, kad se već nije desio pomak u ludilo, poticao na ubrzani razvoj. Utoliko je teško pomišljati na ostvarenja kojima bi Zaimović obogatio postjugoslavenska književna polja da ga rogato božanstvo, odjeveno u uniformu Vojske Republike Srpske, nije odlučilo kazniti za otkrića stoljećima pomno skrivanih tajni na čija duhovita dešifriranja, barem tijekom ljetne stanke od fejsbuških razotkrivalaca tajne velike moći, kojekakvih matematičara, poduzetnika i fizičara omađijanih shizofrenim podrijetlom transsupstancijacije, sveudilj upućujem.