Za početak, Vesna pamti vrijeme. Tom rečenicom počinje novi roman pisca, kolumnista i filmskoga kritičara Jurice Pavičića “Crvena voda” (Profil, 2017., nominiran za ovogodišnju Nagradu Fric u organizaciji tjednika Express), kriminalistička kronika “na dalmatinski način”, u kojoj taj neumorni kritičar hrvatske zbilje zadire u brojne neuralgične točke recentne hrvatske povijesti. 

Uzimajući vrijeme – ili njegov protok – kao temelj narativne strukture, Pavičić u “Crvenoj vodi” nudi gotovo dokumentaristički presjek gospodarskih, društvenih i obiteljskih odnosa dalmatinskog ambijenta i mentaliteta tijekom tridesetogodišnjeg vremenskog razdoblja. 

Napisao je još romane “Ovce od gipsa”, “Nedjeljni prijatelj”, “Minuta 88”, “Kuća njene majke”, “Crvenkapica”, “Žena s drugog kata”, te zbirke priča “Patrola na cesti” i “Brod u dvorištu”. 

Radi kao filmski kritičar i kolumnist niza novina. Kriminalističku matricu njegova romana “Crvena voda” određuje nestanak 17-godišnje djevojke na samom početku. 

Godina je 1989., a do 2017., kad roman završava, Pavičić na gotovo 350 stranica izvodi bespoštednu vivisekciju hrvatske tranzicijske zbilje, u knjizi koja je istodobno punokrvni “whodunnit” krimić i enciklopedija suvremene povijesti naših prostora.

“Crvena voda” počinje nestankom jedne djevojke u malome mjestu negdje na dalmatinskoj obali. Obiteljska trauma ubrzo se prelije na cijelo mjesto i sve ljude u njemu. Posljednjih godina na našim se prostorima intenzivira demonstracija kolektivističke mobilizacije, pa takom, primjerice obiteljski slučajevi, zahvaljujući sveprisutnim medijima i društvenim mrežama, postaju opće mjesto: nešto što je bilo privatna trauma ulazi u javnu sferu i postaje slučaj koji zabrinuto prati cijela nacija. No je li time društvo postalo bolje? Nismo li “brigom” za druge zapravo postali neosjetljivi na tuđu bol?

Za početak, mislim da je u eri društvenih mreža privatnost općenito postala javna. Franzen u ‘Neumjerenoj zoni’ piše kako problem današnjice nije zaštita privatnosti nego zaštita od tuđe privatnosti - npr. zaštita od toga da vas na ‘fejsu’ i WhatsAppu bližnji bombardiraju djecom, ručkovima, torbicama, putovanjima… Specifičan dio takve agresije tuđih privatnosti jesu i slučajevi na koje vjerojatno mislite – kao Šitum ili Avenati, kad se jedan teški obiteljski problem mobilizacijom društvenih mreža pretvara u kolektivni, neki put u lošem smislu ‘nacionalni’. Međutim, morate imati u vidu da se nestanak u mojoj knjizi dogodi 1989., u eri bez interneta, ‘fejsa’, čak i bez tabloida i komercijalnih televizija… Obitelj junaka ne može ‘kolektiv’ pozvati u pomoć osim lijepljenjem letaka po stablima, njihov slučaj nije ‘javan’ i brzo izblijedi… a oni bi voljeli da nije tako. Da nestanak smještam u 2017., ‘fejs’ i internet bi sigurno priču odveli u drugom smjeru.

U svojim se proznim tekstovima, uključujući one novinske, bavite sudbinom pojedinca unutar obitelji mediteranskog tranzicijskog društva. Jedna od tema “Crvene vode” je zlouporaba droge, odnosno “sitnog dilanja” za veće, nedodirljive kriminalne moćnike. Koliko je taj gorući tranzicijski problem i danas aktualan?

Kudikamo manje nego onda. Heroin je bio dramatično iskustvo srednje Dalmacije negdje između 1985. i 2000., opustošio je jednu generaciju i iščezao. Opet, kako moj roman počinje u toj epohi, trebao mi je tipični naraštajni porok koji bi junakinju spojio s kriminalnom sferom. Heroin je bio prirodan izbor.

Mjesto žene unutar tradicionalnog dalmatinskog mentaliteta također je jedna od tema kojima se vraćate. I u ovom romanu, kao što je, primjerice, slučaj u “Ženi s drugog kata”, majka svoju dominaciju uspijeva ostvariti emotivnom manipulacijom muškog dijela obitelji. Kakvo je danas mjesto žene u dalmatinskom društvu? Mijenja li se tradicionalno shvaćanje spolnih uloga ili ostaje zamrznuto?

Donedavno se o tome moglo pričati samo impresionistički. Ali otkad je sociologinja Inge Koludrović objavila o tome istraživačku knjigu “Pomak prema modernosti”, o tome se može govoriti i empirijski. O Dalmaciji postoji mit kao o jako patrijarhalnoj regiji, mit koji je meni uvijek bio neuvjerljiv, a sociologija ga je sad i empirijski pobila. Pokazalo se da je Dalmacija čak manje patrijarhalna od sjevera, a da žene imaju veću ulogu u odlukama o novcu, privređivanju, radu… Ne zaboravite i to da je uslužna ekonomija – ekonomija u kojoj su žene hraniteljice, a da su ‘muške’ industrije poput cementa ili škverova u hropcu ili mrtve. Dalmatinski matrijarhat je, međutim, često simulakrum patrijarhata u kojem vladajuća žena simulira patrijarhalni poredak tradicijske obitelji kroz obroke, kolače, kućni red, crkvu, tradicijske rituale. To je svijet kakav se često pojavljuje u mojim knjigama, a ljudi koji me poznaju i prate što pišem uvijek kažu da su u mojim knjigama muški uvijek pasivni, a žene aktivne, i žene su obično ubojice, ako ima ubojstva.

Radnja “Crvene vode” počinje 1989., nastavlja se obuhvaćajući široki raspon od gotovo tri desetljeća, sve do posljednje epizode iz 2017. Promatramo kako mirni socijalistički “mišćanski” život s početka postupno popušta prvo pod naletom ratnih zbivanja da bi potom kapitulirao suočen s imperativima novog doba kapitalističke demokracije. Kako vidite taj prostor dalmatinske obale i zaleđa za trideset godina?

Ja nisam Broj 1 iz ‘Alana Forda’, nemam 100 godina nego 52. I u tom ne-tako-dugom životu samo je moj grad prošao tri stubokom oprečne faze; prvo je bio industrijski grad trliša – kao neki jadranski Manchester, potom je ‘90-ih bio narkomanska i ratna kloaka – Južni Bronx južne Hrvatske – a onda je postao Ibiza za studente filozofskog, rezervna Barcelona. Pazite, u 30 godina! Tri totalno oprečna svijeta! Zato mi se čini iluzorno predviđati što će biti za još 30, osim što ljude stalno upozoravam da ne misle da će ‘ovo’ stalno trajati. Jer, u nas ‘ovo’ nikad ne traje, uvijek se jedan razvojni model uruši – uruši ga ili filoksera, ili deindustrijalizacija, možda će sutra ovaj uništiti globalno zatopljenje.

Pitanje privatizacije hrvatske obale, koje problematizirate u romanu, nekako se prirodno nadovezuje na razne druge tranzicijske probleme, poput divljeg ugostiteljstva, notornih urbanističkih rješenja koja nemaju veze s planskim urbanizmom i rezultiraju devastacijom starih gradskih jezgri; Split more i mutna voda, sanacija gradskog deponija, 60 milijuna kuna neriješenog arbitražnog duga za Spaladium arenu. U svojim ste tekstovima oštar kritičar splitske zbilje, no čini se da se moćnici ne obaziru previše na pisanje jednog novinskoga kolumnista. Osjećate li se ponekad kao da se borite s vjetrenjačama?

Koji put da, a opet – činjenica je da danas postoji javna svijest o nekim temama na koje su ljudi prije 7-8 godina gledali blijedo. Danas je javnost shvatila koje su klopke koncesije za plaže, jedan je splitski župan pao zbog toga, a prije deset godina samo sam ja tamburao o tome, i nas još nekoliko. Tema nestanka centra grada zbog monokulture turizma prije deset godina je bila ZF, danas o tome razgovaraju i piljarice. Dakle, ljudi uče, ali uče sporo. Split je sad s mutnom vodom i smradom deponija naučio u praksi ono što nije htio naučiti u teoriji, dok je bilo ‘na vrijeme’.

Splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara na početku svog mandata povukao je neke ohrabrujuće poteze, poput uvođenja reda na Žnjanu. Dva njegova prethodnika, Željko Kerum i Ivo Baldasar, propustili su tijekom svojih mandata, prema ocjenama mnogih, napraviti kvalitativan iskorak u upravljanju gradom. Vidjeli smo kakvi mogu biti rezultati kad gradom upravljaju nesposobne ili korumpirane vlasti, no može li uopće samo jedan čovjek, gradonačelnik, ma koliko sposoban ili pošten bio, pozitivno promijeniti lice grada?

Ja iskreno nisam vjerovao da jedan čovjek može puno pomaknuti, jer znam što su inercija sistema, šikara propisa, slabost pravne države i administrativna sabotaža, ovaj put ne ‘duboke države’ nego ‘dubokog grada’, ako to postoji kao termin. Opara je u sedam mjeseci učinio više nego što se očekivalo, dijelom – ali ne samo zato – jer je imao bezuvjetni suport vertikale vlasti kao Plenkovićev kadar. Nećemo doznati bi li tako išlo dalje da nije obolio, jer, nažalost, jest. A splitska mitologija koja veli da taj grad poždere sve koji ga vole dobila je novi, dramatičan prilog.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Kao vrijedan kroničar dalmatinske i hrvatske stvarnosti često se kritički osvrćete na kreiranje urbanih i drugih politika prema pojedinačnim interesima gramzivih elita, koje su, kako sami kažete, budućim pokoljenjima Splićana ostavile u amanet obilje pravosudnih, prostornih, ekoloških i urbanističkih repova. Koji su, prema vašemu mišljenju, prioriteti urbane obnove grada Splita?

Uf, teško je reći. Rekao bih – vraćanje centru grada funkcije centra, vraćanje obale pod javnu kontrolu, rješavanje smeća i parkiranja. Nisam originalan. Ovo što sam rekao rekla bi vam svaka baba – ali kad je tako.

Prema vašem romanu “Ovce od gipsa” Vinko Brešan je snimio “Svjedoke”, zbirka priča “Patrola na cesti” pretvorena je u istoimenu petodijelnu TV seriju. U vašoj se prozi može prepoznati utjecaj filmova, vaši su romani i vaše priče “filmični”. Jesu li u planu neke nove ekranizacije vaših djela? Jeste li, pišući “Crvenu vodu”, imali na umu buduću filmsku ili televizijsku adaptaciju?

Sad smo upravo završili novi scenarij za film koji bismo željeli snimati. ‘Mi’ znači ja i Zvone Jurić, osječki režiser, s kojim sam radio ‘Patrolu na cesti’. Riječ je o otočnoj priči koja se dijelom bavi baš špekulacijom zemljištima, a temelji se na mojoj kratkoj priči ‘Četvrti kralj’, što je i radni naslov scenarija.

Upravo je završio Berlinale. Nagoviještaju li filmovi prikazani na tom festivalu možda neke nove filmske trendove? Hrvatska kinematografija u Berlinu ove godine gotovo da i nije prisutna. Kao dugogodišnji filmski kritičar, kako biste ocijenili sadašnji trenutak hrvatskog filma?

Hrvatski film se zaljuljao, ali nije još pao. Institucionalni i neinstitucionalni pritisci na njega u zadnje dvije godine bili su strašni – od bivšeg ministra do braniteljske hunte i od državne revizije preko pretvorbenih profitera poput Vinka Grubišića – naš se film povijao pod pritiskom ‘neprincipijelne koalicije’ ustaša, ratnih profitera i antitalenata. Sad je sve apaurinizirano. Kao da postoji domobranski, radni dogovor: OK, pazit ćemo da se stvar ne sruši, ali vi ne čačkajte mečku i jedno vrijeme budite pitomi i krotki. Mene u ovom času nije u našem filmu strah cenzure nego autocenzure. Također, bitno je znati da se za neprilike koje je naš film imao s vladajućom nacionalističkom ideologijom vani zna, i da to od sada ubuduće sigurno kvari startnu poziciju hrvatskih filmova u inozemstvu. Međutim, naš je film ružičnjak koji miriše prema katastrofi svih katastrofa – a to je javna RTV. HRT je ‘case study’ civilizacijskog urušavanja Hrvatske u zadnje 3-4 godine.

U romanu mladić albanske nacionalnosti nametnuo se kao laka meta za potencijalnog ubojicu; kao Drugi i Drugačiji, postao je crvena krpa za selo. Njegovu sudbinu etničkog autsajdera možemo iščitati i kao metaforu za nacionalni ekskluzivizam koji od devedesetih godina prevladava u hrvatskom javnom diskursu. Trend jačanja nacionalizma posljednjih je godina prisutan diljem kontinenta, osobito u zemljama “nove Europe”, poput Mađarske i Poljske, a slično je i na cijelom prostoru jugoistočne Europe. Je li Hrvatska najlošija?

Ne, Hrvatska nije najlošija. Loša je, ali Poljska i Mađarska su puno lošije, to je ovog ljeta rekao i Frljić, kojeg su iz Poljske otjerali. Što se lika iz mojeg romana tiče, zapravo mi nije bila čak ni nakana baviti se odnosom prema manjini. Naprosto je zbog zapleta dečko morao biti pekar, a znate da su u Dalmaciji u malim mjestima pekari često Albanci.

Na simboličnoj razini roman tematizira (ne)opravdanost grijeha počinjenoga kako bi se spriječio još veći grijeh. U čemu je simbolika “Crvene vode”?

Crvena voda je – naravno – biblijski motiv: krvava voda koja potopi Egipat u znak kazne za grijehe. Ali izabrao sam taj naslov i kao posvetu knjizi koju volim, ‘Crnoj vodi’ Šveđanke Kerstin Ekman, ženi koja je imala nesreću da je napisala taj super krimić kad još skandinavski noir u nas nije bio pomodan.

S obzirom na to da spominjete Bibliju, papa Franjo posljednjih je godina pokrenuo proces stidljive liberalizacije Katoličke crkve otvorivši neke dosad zabranjene teme u pokušaju da se drevnoj instituciji da “ljudsko lice”. No čini se da je hijerarhija Katoličke crkve u Hrvata, barem dosad, ostala prilično imuna na Papine poruke. Slažete li se s tom ocjenom?

Ne samo da je ostala imuna nego oni papu Franju otvoreno preziru. Ne mogu se oteti dojmu da jedva čekaju da umre. Zato ga voli moja mater, koja ide u crkvu. Ona za njega kaže da joj je ‘brat’. Meni je više mjera vjere moja mater nego individua koja se zove Vlado Košić.