Za početak, Vesna pamti vrijeme. Tom rečenicom počinje novi roman pisca, kolumnista i filmskoga kritičara Jurice Pavičića “Crvena voda” (Profil, 2017., nominiran za ovogodišnju Nagradu Fric u organizaciji tjednika Express), kriminalistička kronika “na dalmatinski način”, u kojoj taj neumorni kritičar hrvatske zbilje zadire u brojne neuralgične točke recentne hrvatske povijesti.
Uzimajući vrijeme – ili njegov protok – kao temelj narativne strukture, Pavičić u “Crvenoj vodi” nudi gotovo dokumentaristički presjek gospodarskih, društvenih i obiteljskih odnosa dalmatinskog ambijenta i mentaliteta tijekom tridesetogodišnjeg vremenskog razdoblja.
Napisao je još romane “Ovce od gipsa”, “Nedjeljni prijatelj”, “Minuta 88”, “Kuća njene majke”, “Crvenkapica”, “Žena s drugog kata”, te zbirke priča “Patrola na cesti” i “Brod u dvorištu”.
Radi kao filmski kritičar i kolumnist niza novina. Kriminalističku matricu njegova romana “Crvena voda” određuje nestanak 17-godišnje djevojke na samom početku.
Godina je 1989., a do 2017., kad roman završava, Pavičić na gotovo 350 stranica izvodi bespoštednu vivisekciju hrvatske tranzicijske zbilje, u knjizi koja je istodobno punokrvni “whodunnit” krimić i enciklopedija suvremene povijesti naših prostora.
“Crvena voda” počinje nestankom jedne djevojke u malome mjestu negdje na dalmatinskoj obali. Obiteljska trauma ubrzo se prelije na cijelo mjesto i sve ljude u njemu. Posljednjih godina na našim se prostorima intenzivira demonstracija kolektivističke mobilizacije, pa takom, primjerice obiteljski slučajevi, zahvaljujući sveprisutnim medijima i društvenim mrežama, postaju opće mjesto: nešto što je bilo privatna trauma ulazi u javnu sferu i postaje slučaj koji zabrinuto prati cijela nacija. No je li time društvo postalo bolje? Nismo li “brigom” za druge zapravo postali neosjetljivi na tuđu bol?
Za početak, mislim da je u eri društvenih mreža privatnost općenito postala javna. Franzen u ‘Neumjerenoj zoni’ piše kako problem današnjice nije zaštita privatnosti nego zaštita od tuđe privatnosti - npr. zaštita od toga da vas na ‘fejsu’ i WhatsAppu bližnji bombardiraju djecom, ručkovima, torbicama, putovanjima… Specifičan dio takve agresije tuđih privatnosti jesu i slučajevi na koje vjerojatno mislite – kao Šitum ili Avenati, kad se jedan teški obiteljski problem mobilizacijom društvenih mreža pretvara u kolektivni, neki put u lošem smislu ‘nacionalni’. Međutim, morate imati u vidu da se nestanak u mojoj knjizi dogodi 1989., u eri bez interneta, ‘fejsa’, čak i bez tabloida i komercijalnih televizija… Obitelj junaka ne može ‘kolektiv’ pozvati u pomoć osim lijepljenjem letaka po stablima, njihov slučaj nije ‘javan’ i brzo izblijedi… a oni bi voljeli da nije tako. Da nestanak smještam u 2017., ‘fejs’ i internet bi sigurno priču odveli u drugom smjeru.
Kudikamo manje nego onda. Heroin je bio dramatično iskustvo srednje Dalmacije negdje između 1985. i 2000., opustošio je jednu generaciju i iščezao. Opet, kako moj roman počinje u toj epohi, trebao mi je tipični naraštajni porok koji bi junakinju spojio s kriminalnom sferom. Heroin je bio prirodan izbor.
Mjesto žene unutar tradicionalnog dalmatinskog mentaliteta također je jedna od tema kojima se vraćate. I u ovom romanu, kao što je, primjerice, slučaj u “Ženi s drugog kata”, majka svoju dominaciju uspijeva ostvariti emotivnom manipulacijom muškog dijela obitelji. Kakvo je danas mjesto žene u dalmatinskom društvu? Mijenja li se tradicionalno shvaćanje spolnih uloga ili ostaje zamrznuto?
Donedavno se o tome moglo pričati samo impresionistički. Ali otkad je sociologinja Inge Koludrović objavila o tome istraživačku knjigu “Pomak prema modernosti”, o tome se može govoriti i empirijski. O Dalmaciji postoji mit kao o jako patrijarhalnoj regiji, mit koji je meni uvijek bio neuvjerljiv, a sociologija ga je sad i empirijski pobila. Pokazalo se da je Dalmacija čak manje patrijarhalna od sjevera, a da žene imaju veću ulogu u odlukama o novcu, privređivanju, radu… Ne zaboravite i to da je uslužna ekonomija – ekonomija u kojoj su žene hraniteljice, a da su ‘muške’ industrije poput cementa ili škverova u hropcu ili mrtve. Dalmatinski matrijarhat je, međutim, često simulakrum patrijarhata u kojem vladajuća žena simulira patrijarhalni poredak tradicijske obitelji kroz obroke, kolače, kućni red, crkvu, tradicijske rituale. To je svijet kakav se često pojavljuje u mojim knjigama, a ljudi koji me poznaju i prate što pišem uvijek kažu da su u mojim knjigama muški uvijek pasivni, a žene aktivne, i žene su obično ubojice, ako ima ubojstva.
Ja nisam Broj 1 iz ‘Alana Forda’, nemam 100 godina nego 52. I u tom ne-tako-dugom životu samo je moj grad prošao tri stubokom oprečne faze; prvo je bio industrijski grad trliša – kao neki jadranski Manchester, potom je ‘90-ih bio narkomanska i ratna kloaka – Južni Bronx južne Hrvatske – a onda je postao Ibiza za studente filozofskog, rezervna Barcelona. Pazite, u 30 godina! Tri totalno oprečna svijeta! Zato mi se čini iluzorno predviđati što će biti za još 30, osim što ljude stalno upozoravam da ne misle da će ‘ovo’ stalno trajati. Jer, u nas ‘ovo’ nikad ne traje, uvijek se jedan razvojni model uruši – uruši ga ili filoksera, ili deindustrijalizacija, možda će sutra ovaj uništiti globalno zatopljenje.
Pitanje privatizacije hrvatske obale, koje problematizirate u romanu, nekako se prirodno nadovezuje na razne druge tranzicijske probleme, poput divljeg ugostiteljstva, notornih urbanističkih rješenja koja nemaju veze s planskim urbanizmom i rezultiraju devastacijom starih gradskih jezgri; Split more i mutna voda, sanacija gradskog deponija, 60 milijuna kuna neriješenog arbitražnog duga za Spaladium arenu. U svojim ste tekstovima oštar kritičar splitske zbilje, no čini se da se moćnici ne obaziru previše na pisanje jednog novinskoga kolumnista. Osjećate li se ponekad kao da se borite s vjetrenjačama?
Koji put da, a opet – činjenica je da danas postoji javna svijest o nekim temama na koje su ljudi prije 7-8 godina gledali blijedo. Danas je javnost shvatila koje su klopke koncesije za plaže, jedan je splitski župan pao zbog toga, a prije deset godina samo sam ja tamburao o tome, i nas još nekoliko. Tema nestanka centra grada zbog monokulture turizma prije deset godina je bila ZF, danas o tome razgovaraju i piljarice. Dakle, ljudi uče, ali uče sporo. Split je sad s mutnom vodom i smradom deponija naučio u praksi ono što nije htio naučiti u teoriji, dok je bilo ‘na vrijeme’.
Ja iskreno nisam vjerovao da jedan čovjek može puno pomaknuti, jer znam što su inercija sistema, šikara propisa, slabost pravne države i administrativna sabotaža, ovaj put ne ‘duboke države’ nego ‘dubokog grada’, ako to postoji kao termin. Opara je u sedam mjeseci učinio više nego što se očekivalo, dijelom – ali ne samo zato – jer je imao bezuvjetni suport vertikale vlasti kao Plenkovićev kadar. Nećemo doznati bi li tako išlo dalje da nije obolio, jer, nažalost, jest. A splitska mitologija koja veli da taj grad poždere sve koji ga vole dobila je novi, dramatičan prilog.
Nastavak na sljedećoj stranici...
