Iako je cijeli tjedan bio razapet između nastupa na televiziji, proba uoči velikog koncerta s Hladnim pivom u Domu sportova i promocije drugog solo albuma u Vintage Industrial Baru, 47-godišnji Mile Kekin došao je na razgovor točno u minutu. Iznenadila ga je jutarnja gužva u jednom popularnom kafiću na Britancu, pa je čak predložio da ga se intervjuira na praznoj, vjetrovitoj terasi, samo da ne bi privukao pozornost gostiju i da nitko ne primijeti da daje intervju, tijekom kojeg se s nelagodom vrpoljio na stolici i gledao u stol.

Punker, koji već gotovo 20 godina s Hladnim pivom puni bez problema najveće koncerne dvorane, privatno je duhoviti sugovnornik, koji u svakodnevnim situacijama voli ostati neprimijećen.

Odgovara na pitanja u pola glasa, autoironičan je, a i nakon toliko godina ima tremu i neprestano se preispituje je li to što radi dovoljno dobro. No glazbeni kritičari već govore da je ovim albumom, s mnogo poetičnih stihova, postao hrvatski Bruce Springsteen, iako na albumu “Kuća bez krova”, u izdanju Menarta, ima i countryja i bluesa, pa i The Poguesova folk-punka.

Uostalom, i sam Kekin kaže da je ovim albumom odao počast omiljenim bendovima, glazbenicima i pjesnicima, ali i svojem prvom autu - Renaultu četvorki, zatim djevojci, prvom bendu...

Užasno sporo radim. Ne radim malo, nego sporo i dugo. Iako imam hrpu bilježnica s ispisanim pjesmama, treba mi puno vremena da budem sasvim zadovoljan s onim što ću staviti na CD. Nisam zanatlija pa da pišem pjesme po narudžbi iako jako cijenim tu vještinu kod drugih i, kad bih je imao, možda bih si olakšao posao. Ali ja ne znam ni note kako treba. Jedino što imam je ‘feeling’. Ako me vuče da napišem baš sad takvu pjesmu, odmah prionem i čvrsto je zgrabim, zagrlim, uhvatim je se, jer nisam tako produktivan autor da bih mogao birati i filtrirati iz velike hrpe materijala. Ipak, kad se okrenem unazad, iza mene je deset albuma, što i nije tako malo.

Novim albumom iznenadili ste kritku, a vjerojatno ćete i publiku. Tekstualno zvuči kao uglazbljeni dnevnik.

Neki kritičari su se dotaknuli usporedbe s mojim prvim solo albumom, ali mislim da je usporedba nemoguća. Prvi je bio stilski sasvim drugačiji jer je vukao na tu neku jazz-pop varijantu i tematski se više bavio mojim ondašnjim stanjem duha. Ovaj se bavi prošlošću i nostalgijom za nekim vremenima kojih više nema. One su motiv u barem pet pjesama - o djetinjstvu, sazrijevanju, prvim ozbiljnim vezama. Ne volim reći da je to kriza srednjih godina, ali mogu reći da sam u godinama kad prebiremo po životu, kad se pitamo što smo dosad napravili, koliko smo vlastitih očekivanja ispunili? Kao što sam rekao, pjesme su rezultat mojeg trenutačnog stanja uma i duha. Ali vjerujem da će ih jednako moći konzumirati i oni moje generacije, kao i mlađa publika.

Ipak, album nije sasvim bezazlen. U pjesmi ‘Atlantida’ gostuje vam Momčilo Bajagić Bajaga, a u kontekstu zabrane njegova gostovanja u Karlovcu, kad mu je Hladno pivo trebalo biti zamjena, to i se moglo shvatiti kao provokacija.

Samim time sam bacio kost - kad već nemam nekih skandala niti golotinje, poslužim se provokacijom, ako se uopće Bajaga i provokacija mogu staviti pod isti nazivnik.

Očito mogu, jer su braniteljske udruge zabranile njegov nastup u Karlovcu. Zašto tad niste nastupili umjesto njega? Ipak u doba digitalne tehnologije glazbenici ne žive toliko od prodaje albuma koliko od koncerata i gaža.

To ni jednog trenutka nije dolazilo u obzir. Cijeli bend je jednoglasno bio protiv da ga mijenjamo. Kao prvo, ne želimo biti ničija zamjena, a drugo - osjećali bismo se loše jer bismo podržali nešto iza čega mi sami ne stojimo ni u privatnom životu. Isključivost, nacionalna ili bilo koja druga, nije u duhu ni glazbe ni bilo koje druge umjetnosti. Da smo pristali, bilo bi to oportuno i nisko.

Ipak, pjesma ‘Atlantida’ mogla bi baš zato biti shvaćena kao provokacija, kao žal za bivšim vremenima.

Još je Ante Perković u ‘Sedmoj republici’ objasnio da bivša država, iako više ne postoji kao jedinstveni teritorij, postoji kao zajednički, povezani kulturni prostor. Ovu moju pjesmu sam napisao prije godinu i pol dana te sam odmah razmišljao o duetu, jer govori o prekidu jednog prijateljstva. Ali sam tu priču stavio u aktualni kontekst. Naravno, to što je pjevam s Bajagom - neki će odmah shvatiti kao jugoslavenski kontekst. Ali ona zapravo govori o životnoj situaciji - kad izgubiš prijatelja, automatski s tim u zaborav padaju mnoge situacije koje ste zajedno proživjeli jer ih nemaš s kim iskomunicirati, nemaš nekoga tko će te podsjetiti na to vrijeme. Nisam znao s kim bih napravio duet. A kad je već taj događaj u Karlovcu povezao Bajagu i Hladno pivo, pomislio sam da je to možda prst sudbine i pravi trenutak da zajedno otpjevamo. Nazvao sam ga, objasnio mu o čemu je riječ, poslao mu pjesmu i umirao od treme što će mi reći. Znam da on uglavnom ne pjeva tuđe pjesme, ali me je nazvao i rekao da mu je pjesma odlična i pristao na suradnju. Nadam se samo da zbog političke konotacije ova pjesma neće zasjeniti ostalih devet koje se nalaze na albumu.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Zapravo više čudi vaš odabir Bajage, jer se vaš i njegov glazbeni žanr baš i ne podudaraju. Prošli put na albumu Hladnog piva gostovao vam je Ivan Golubović iz punk benda Goblini iz Šapca. Odakle sad Bajaga?

Bajaga je glazbeni perfekcionist, a njegove pjesme prate me još od mladosti i patim ih iz vremena o kojima pjevam na ovom albumu, i kad sam učio prve hvatove na gitari. Bilo je ipak lakše ‘bariti komade’ uz Bajaginu ‘Zažmuri’ ili ‘Verujem, ne verujem’ nego uz Sex Pistolse i njihovu ‘Anarchy in the UK’. Bajagine pjesme, naročito prvi album ‘Pozitivna geografija’, bio je kvalitetni pop-rock kakav danas jako zapravo nedostaje. Nedostaje radiofonične glazbe koja ne vrijeđa pamet.

Pjesme za zadnji album Hladnog piva - ‘Dani zatvorenih vrata’ nastale su u Kanadi. Gdje su nastale ove?

Ove su nastale u sedam kvadrata moje radne sobe u Zagrebu. Naslovnu fotografiju snimila je moja supruga ove godine na moru, a fotografija na poleđini omota je iz obiteljskog fotoalbuma i na njoj sam ja kad sam imao šest godina, ispred kuće bez krova, baš kao što se zovu i album i uvodna pjesma. Omot je nastao nakon nekoliko neuspješnih razgovora i suradnji s raznim dizajnerima, ali se nismo uspjeli naći. Problem s coverima je da moraš birati između estetike i autentičnosti pa sam se trudio naći neku zlatnu sredinu. No raduje me što će ‘Kuća bez krova’, osim kao CD, izaći i na vinilu, što će omotu dati posebnu čar. Šteta što su u Croatia Recordsu prodali stare strojeve za proizvodnju ploča pa će longplejka biti napravljena u inozemstvu i jedva čekam 7. studenoga, kad bi trebala stići pošiljka. Šteta i zbog zarade jer će, na primjer, u mojem slučaju, broj proizvedenih CD-a i ploča biti 2:1

Kažete da bi ovaj vaš album mogle prihvatiti i mlađe generacije. Otac ste, imate dvoje djece. Jesu li oni čuli album i zanima li ih uopće to što radite?

Zanimljivo mi je kako su njima u fokusu druge stvari. Recimo, jako dobro kuže što ima potencijal da postane hit. Ono što je najjednostavnije i što ulazi od prve u uho. To klinci odmah prepoznaju. A to je na ovom albumu pjesma ‘Zbogom tjeskobo’ iako se tu našla kao neki slijepi putnik. Ali koncertno će imati smisla da digne atmosferu. Inače, klinci su bili stalno u kontaktu sa svim pjesmama jer su najprije čuli mene i moju gitaru, dakle demo verzije, zatim unplugged jer mi je bend dolazio u stan i tamo smo imali prve probe. Dakle, odslušali su cijelu radnu fazu. Ali ne znam što će biti kad postanu tinejdžeri i kad im krenem na živce s tim mojim pjesmicama, pa mi počnu prkosit tko zna s čim.

Pokušavate li utjecati na njihov glazbeni ukus?

Mi starci možemo klincima servirati glazbu i pokušati im ponuditi nešto kvalitetno, ali ni tu, kao ni u odgoju djece, ne postoji ‘100% satisfaction guaranteed’. U Americi 60-ih godina prošlog stoljeća konzervativnim starcima klinci su prkosili dugim kosama, rock’n’rolom i plesom s izrazitim seksualnim aluzijama te je zato to bila najveća glazbena revolucija, kakva se vjerojatno nikad više neće ponoviti. Danas je bunt slušati cajke. Ali ako i starci doma slušaju trash, ne možeš klincima zabraniti cajke samo zato što je to trash koji dolazi preko granice. Sve trivije su iste i trash nema granice, kao uostalom ni kvalitetna glazba.

Profesor ste njemačkog i engleskog jezika. Jeste li ikad požalili što ne radite u školi?

U trijeznom stanju nikad. Mislim da je to vrlo odgovoran posao i u mnogo bogatijim zemljama, a naročito kod nas. Pratim sve što se događa oko obrazovne reforme, baš zato što sam roditelj. Uostalom, svirali smo na Trgu bana Jelačića prije dvije godine na skupu za obrazovnu reformu. Mislim da se mora hitno nešto promijeniti jer ovo forsiranje prosjeka samo rađa prosječnost, a odatle kreće negativna selekcija koju imamo u svim sferama života, od Vlade pa nadolje.

Odrastali ste u Njemačkoj, pa u Tuzli i na kraju se doselili u Zagreb. U nekoliko pjesama govorite o putovanjima, selidbama, bijegu... Na koji način vas je obilježio život u različitim sredinama?

Obogatio me zato što sam svuda, gdje god sam živio ili putovao, sretao ljude s kojima sam imao mnogo toga zajedničkog bez obzira na vjeru, jezik, boju kože, i tako su se rađala brojna prijateljstva. Nijemci imaju izraz ‘bewandert’ za čovjeka koji je vidio mnogo svijeta i koji je obrazovan. Zato bih volio da i moja djeca, ali i sva druga djeca iz Hrvatske, mogu putovati po svijetu, da shvate kako i izvan Hrvatske, možda na drugom kraju zemaljske kugle, mogu sresti ljude s kojima će imati više zajedničkog nego s rođakom. Ali da putuju zato što žele, a ne zato što moraju. I da vide što je to vani dobro, a što ne valja. To bi jako pomoglo našem društvu da se riješimo predrasuda.

Mislite li da će vaša djeca jednog dana reći da su imala lijepo djetinjstvo?

Mislim da hoće. Kad sam ja bio mali, moji su roditelji radili u smjenama i već sam od sedme godine dobio ključ oko vrata i bio prepušten sam sebi. Imalo je to svoje prednosti jer sam stalno bio vani, u prirodi i jurcao okolo s društvom. Moja djeca to ne mogu jer žive u gradu. Ali zato provode puno vremena s roditeljima, što je isto velika privilegija. I zato mislim da će im djetinjstvo ostati u lijepom sjećanju. Doduše, to nije dobro ako se odluče baviti umjetnošću, jer su tad traume dobrodošle. U tom slučaju, morat ću se prestati truditi da budem dobar otac i da im ostavim barem jednu...