Iako je cijeli tjedan bio razapet između nastupa na televiziji, proba uoči velikog koncerta s Hladnim pivom u Domu sportova i promocije drugog solo albuma u Vintage Industrial Baru, 47-godišnji Mile Kekin došao je na razgovor točno u minutu. Iznenadila ga je jutarnja gužva u jednom popularnom kafiću na Britancu, pa je čak predložio da ga se intervjuira na praznoj, vjetrovitoj terasi, samo da ne bi privukao pozornost gostiju i da nitko ne primijeti da daje intervju, tijekom kojeg se s nelagodom vrpoljio na stolici i gledao u stol.
Punker, koji već gotovo 20 godina s Hladnim pivom puni bez problema najveće koncerne dvorane, privatno je duhoviti sugovnornik, koji u svakodnevnim situacijama voli ostati neprimijećen.
Odgovara na pitanja u pola glasa, autoironičan je, a i nakon toliko godina ima tremu i neprestano se preispituje je li to što radi dovoljno dobro. No glazbeni kritičari već govore da je ovim albumom, s mnogo poetičnih stihova, postao hrvatski Bruce Springsteen, iako na albumu “Kuća bez krova”, u izdanju Menarta, ima i countryja i bluesa, pa i The Poguesova folk-punka.
Uostalom, i sam Kekin kaže da je ovim albumom odao počast omiljenim bendovima, glazbenicima i pjesnicima, ali i svojem prvom autu - Renaultu četvorki, zatim djevojci, prvom bendu...
Užasno sporo radim. Ne radim malo, nego sporo i dugo. Iako imam hrpu bilježnica s ispisanim pjesmama, treba mi puno vremena da budem sasvim zadovoljan s onim što ću staviti na CD. Nisam zanatlija pa da pišem pjesme po narudžbi iako jako cijenim tu vještinu kod drugih i, kad bih je imao, možda bih si olakšao posao. Ali ja ne znam ni note kako treba. Jedino što imam je ‘feeling’. Ako me vuče da napišem baš sad takvu pjesmu, odmah prionem i čvrsto je zgrabim, zagrlim, uhvatim je se, jer nisam tako produktivan autor da bih mogao birati i filtrirati iz velike hrpe materijala. Ipak, kad se okrenem unazad, iza mene je deset albuma, što i nije tako malo.
Novim albumom iznenadili ste kritku, a vjerojatno ćete i publiku. Tekstualno zvuči kao uglazbljeni dnevnik.
Neki kritičari su se dotaknuli usporedbe s mojim prvim solo albumom, ali mislim da je usporedba nemoguća. Prvi je bio stilski sasvim drugačiji jer je vukao na tu neku jazz-pop varijantu i tematski se više bavio mojim ondašnjim stanjem duha. Ovaj se bavi prošlošću i nostalgijom za nekim vremenima kojih više nema. One su motiv u barem pet pjesama - o djetinjstvu, sazrijevanju, prvim ozbiljnim vezama. Ne volim reći da je to kriza srednjih godina, ali mogu reći da sam u godinama kad prebiremo po životu, kad se pitamo što smo dosad napravili, koliko smo vlastitih očekivanja ispunili? Kao što sam rekao, pjesme su rezultat mojeg trenutačnog stanja uma i duha. Ali vjerujem da će ih jednako moći konzumirati i oni moje generacije, kao i mlađa publika.
Ipak, album nije sasvim bezazlen. U pjesmi ‘Atlantida’ gostuje vam Momčilo Bajagić Bajaga, a u kontekstu zabrane njegova gostovanja u Karlovcu, kad mu je Hladno pivo trebalo biti zamjena, to i se moglo shvatiti kao provokacija.
Samim time sam bacio kost - kad već nemam nekih skandala niti golotinje, poslužim se provokacijom, ako se uopće Bajaga i provokacija mogu staviti pod isti nazivnik.
Očito mogu, jer su braniteljske udruge zabranile njegov nastup u Karlovcu. Zašto tad niste nastupili umjesto njega? Ipak u doba digitalne tehnologije glazbenici ne žive toliko od prodaje albuma koliko od koncerata i gaža.
To ni jednog trenutka nije dolazilo u obzir. Cijeli bend je jednoglasno bio protiv da ga mijenjamo. Kao prvo, ne želimo biti ničija zamjena, a drugo - osjećali bismo se loše jer bismo podržali nešto iza čega mi sami ne stojimo ni u privatnom životu. Isključivost, nacionalna ili bilo koja druga, nije u duhu ni glazbe ni bilo koje druge umjetnosti. Da smo pristali, bilo bi to oportuno i nisko.
Ipak, pjesma ‘Atlantida’ mogla bi baš zato biti shvaćena kao provokacija, kao žal za bivšim vremenima.
Još je Ante Perković u ‘Sedmoj republici’ objasnio da bivša država, iako više ne postoji kao jedinstveni teritorij, postoji kao zajednički, povezani kulturni prostor. Ovu moju pjesmu sam napisao prije godinu i pol dana te sam odmah razmišljao o duetu, jer govori o prekidu jednog prijateljstva. Ali sam tu priču stavio u aktualni kontekst. Naravno, to što je pjevam s Bajagom - neki će odmah shvatiti kao jugoslavenski kontekst. Ali ona zapravo govori o životnoj situaciji - kad izgubiš prijatelja, automatski s tim u zaborav padaju mnoge situacije koje ste zajedno proživjeli jer ih nemaš s kim iskomunicirati, nemaš nekoga tko će te podsjetiti na to vrijeme. Nisam znao s kim bih napravio duet. A kad je već taj događaj u Karlovcu povezao Bajagu i Hladno pivo, pomislio sam da je to možda prst sudbine i pravi trenutak da zajedno otpjevamo. Nazvao sam ga, objasnio mu o čemu je riječ, poslao mu pjesmu i umirao od treme što će mi reći. Znam da on uglavnom ne pjeva tuđe pjesme, ali me je nazvao i rekao da mu je pjesma odlična i pristao na suradnju. Nadam se samo da zbog političke konotacije ova pjesma neće zasjeniti ostalih devet koje se nalaze na albumu.
Nastavak na sljedećoj stranici...
