Dom. Već danima razmišljam o mjestu koje bi se možda trebalo izmisliti, izgraditi. Mjestu koje bi trebalo zamijeniti sve domove djetinjstva kroz koje se prolazilo nemajući osjećaj da se negdje pripada. Kako smo bili izbjeglice od trenutka kad sam imala jednu godinu, prostori u kojima smo se nalazili veći dio mog odrastanja bili su uvijek trenutačni prostori, a kad smo se napokon doselili u kuću koja je srušena tijekom rata, kuća jest bila cijela, ali mi, konstrukcija obitelji ili nečega takvoga, nepovratno smo bili urušeni, nepovratno smo propustili imati dom. Baš kao što Đurđica u jednom trenutku, već pred kraj knjige, to zaključuje, neprestano sam potom i bježala, ponajviše od toga da budem imalo nalik svojim roditeljima.

”Cijeli sam život nastojala ne sličiti svojim roditeljima. Otići od njih, i kilometarski i kulturološki. Odbaciti njihovu vjeru, njihove navike, fraze, geste, stavove. Sad sam u središtu svog života, kad shvaćam da je to nemoguće. Jer svaka rijeka ide moru svom.”

Zato krećem nekako od kraja, od činjenice da je Đurđica Čilić ovom knjigom otvorila mnogo puteva, prema vlastitoj sadašnjosti i prošlosti, ali da je i zatvorila jedan bitan krug za sve nas - odnosa s vlastitim roditeljima, bjegova od njih, mirenja s onim da na kraju zavolimo njih u nama, sve do gubitka radi kojeg potom to sve od čega smo i bježali u nama najednom zasvijetli. Nakon svega, činilo mi se da u riječima Đurđice Čilić vidim tu svjetlost njenih roditelja, kao da vidim neprestano osvjetljenu kuću i svjesna sam da ova knjiga donosi upravo to, dom. Dom koji smo mi sami koliko i prostor.

Prolazim polako kroz “Novi kraj” i u tren taj njen dom postaje i moj, taj viteški dom kojem se neprestano vraća, sjećanja koja su ostala tkivo su u kojem je sačuvano jedno cijelo djetinjstvo. Armatura i temelji jedne osobe.

Iz tog bi razloga trebalo udomiti sebe, govorim prijateljima, da na jednome mjestu gradimo strukturu sjećanja, od ljudi koji su nam bitni, dječjih koraka do zagrljaja, druženja, dubokih i plitkih razgovora, dom bi trebalo imati da tamo stane vrijeme i da to vrijeme postane utočište, zaustavljeno u deseteljećima, da nas ta sjećanja neprestano tješe i odgajaju. Djetinjstvo Đurđice Čilić kao da neprestano tješi moje djetinjstvo, ne postoji drugi način na koji bih to mogla reći - njeno djetinjstvo i toplina tih sjećanja, odnosa, grada koji je na neki način također roditelj ispunjava sve one pukotine koje su ostajale u mojim sjećanjima iz tog vremena.

”I tek sad razumijem da književnost ne postoji da bi opisala grad kakav je bio, nego da nam ostane umjesto njega”, u jednom je trenu napisala Čilić i ja bih zapravo tome možda jedino dodala da za mene, osvješćujem to, književnost to neprestano čini, i da ona ne zamjenjuje samo grad, nego i dom sam.

*

Vitez Đurđice Čilić mjesto je na koje je tako jednostavno pobjeći, prolazim te stranice i kao što Đurđica trči, kao što pliva. Možda razumijem i taj trk, kratkoću zapisa, udahe u tko zna kojem kilometru. Pokušavam i ja nasipom hvatati dah, na sličan način i kad god trčim, Sava me približava Kupi. Udah, izdah. Nova priča, nova sadašnjost ili prošlost. Kod knjige Đurđice Čilić možda je to ono što nam najprijateljskije prilazi, njene su rečenice izgovorive, ubrzanost njenog daha i naša je ubrzanost, a nepretencioznost ovoga teksta čini da je on jako brzo posvojen i da zaista s njim neopterećeno odlazimo i dolazimo.

Zavolit ćemo s Đurđicom mogućnost uživanja u sadašnjosti, ne samo prošlosti. Možda je to ono istinsko majstorstvo života, voljeti trenutak sad jednako kao i onaj davni koji nam je iz nekog razloga ostao stabilna točka u našim promjenjivim sjećanjima. Četverogodišnjak, moj sin, sjedi kraj mene u jednom trenutku dok pišem ovaj tekst i ja živo osjećam izvanrednost onoga što će u jednom trenutku Đurđica napisati da je “samo običan, stvarni život”. Ništa nije veće od tog običnog života.

*

Dok putujem busom prema Petrinji osjećajući kao i svaki put svako usputno polje, stablo i šumu, osjećajući kako krajolik prodire u mene i odnosi me na moja sigurna mjesta, čitam i puštam da paralelno s mojim sjećanjima prodiru u mene i sjećanja Đurđice Čilić. Začas, na putu za Petrinju, preda mnom je Vitez, i začas sam u bazenu, kupam se jutrom s Đurđicom i upoznajem njenog strpljivog oca. Upoznajem i njenu djecu, vidim kroz njenu djecu i svoju i razmišljam o tim presjecima naših godina, djece roditelja, nas samih, udaljenih ipak u godinama, ali spojenih tim dubokim osjećanjem svih trenutaka.

”Kad sutra krenem natrag doma u Zagreb, nemirna i nedovršena jer drukčija se odavde nikad ne vraćam, neka druga ja, mirna i strpljiva, stajat će na onome mostu i dalje. Do kraja života, do kraja čekanja.”

Voljela bih joj reći da znam o čemu govori, i da isto to, baš tako, osjetim u svakom trenutku kad odlazim sa sela. Iz Petrinje.

*

Što pak ostaje od nas kad se suočavamo s gubitkom? Kad se nosimo s bolesću voljenih osoba? To pitanje nosim otkako mi je kao 15-godišnjakinji umro otac i uvijek, kad mislim na majku, koja jest najjača žena koju znam, ali je i boležljiva jer je život nije štedio od rođenja, bojim se. Ipak, književnost, kao i uvijek, povida i naše strahove i brzo nam je jasno da je sve ono što se događa univerzalno iskustvo koje možda baš pričama trebamo dijeliti, da bismo lakše živjeli. U jednom će trenu Đurđica zapisati, kad će pratiti majku na kemoterapiju:

”Sve je dobro i dok su mame žive, djeca ne mare ni za majčinu sadašnjost, a kamoli za prošlost. Kad se pred djecom pak prostre budućnost, u kojoj je majčino mjesto prazno, sve iz prošlosti dobiva na važnosti. To je prava mjera naših odnosa, uskotračna pruga koja nestaje i ponovno izranja pred našim očima, ali tek onda kad u stvarnosti više ne postoji”.

I pitam se zaista, kad ta naša spona preko roditelja nestane, što se događa s našim identitetima? S našim domom? Može li ta kuća, koju, kako piše Čilić, možda lastavice koje savijaju gnijezda čine kućom, sačuvati i njih, a onda i same nas? U kući u kojoj živi moja majka već dugo nema lastavica, ali gnijezdo, koje su savile sad već zaista davno, ostalo je kraj ulaznih vrata na katu, i ne znam pamtim li krivo to vrijeme, ne znam smijem li sama sebi povjerovati da je to gnijezdo od zemlje i pruća gore očuvano već više od petnaest godina. Da čeka.

”Meni je žao što si se opet mučila i dolazila, vidiš koliko ovo moje traje, a vas dvije stalno dolazite, ostavljate svoju djecu, iscrpljujete se. A ne znamo kad će meni kraj: samo da se previše ne otegne. Znam neke takve priče, roditelji stari, nemoćni, bolesni, ni živi ni mrtvi, a nikako da se ugase. Pa ih djeca zamrze.”

*

Udahnula sam sa svakom pričom i neku novu spoznaju u sebi. Primjerice, sigurna sam da ću otići na bazen i poput Đurđice dopustiti sebi to da me voda ponovno odnese. U jednom trenutku Đurđica piše kako su se jednom znanstvenici pitali zašto nam je tako lijepo kraj vode i zaključak je bio doslovno da nam je naprosto lijepo. Ipak, možda bih tome dodala ponešto poezije, čini mi se da onih 70 posto vode u nama biva neprestano prizvano tom vanjskom vodom, kao da način na koji rijeke kolaju ipak podsjeća na strukturu našeg krvotoka, vječno grananje tekućine koje nas drži živima. Sasvim je moguće da, osjećajući vodu, milijuni godina nataloženi u našem genomu pričaju i onu priču o tome kako je prvo stvorenje izašlo iz vode na kopno. Nosim “Novi kraj” Đurđice Čilić iz Petrinje, znajući da sam ga čitala na najboljemu mjestu, u svom djetinjstvu i veselim se prijateljima kojima ću, već prvim susretom, uvaliti u ruke ovu knjigu. Jer ništa nije bitnije u književnosti od knjige za koju smo sigurni da je i oni bliski nama trebaju čitati, to prepoznavanje čovjeka i čovjeka, teksta i čovjeka.