Nosim “Novi kraj” Đurđice Čilić iz Petrinje, znajući da sam ga čitala na najboljemu mjestu, u svom djetinjstvu i veselim se prijateljima kojima ću, već prvim susretom, uvaliti u ruke ovu knjigu
Dom. Već danima razmišljam o mjestu koje bi se možda trebalo izmisliti, izgraditi. Mjestu koje bi trebalo zamijeniti sve domove djetinjstva kroz koje se prolazilo nemajući osjećaj da se negdje pripada. Kako smo bili izbjeglice od trenutka kad sam imala jednu godinu, prostori u kojima smo se nalazili veći dio mog odrastanja bili su uvijek trenutačni prostori, a kad smo se napokon doselili u kuću koja je srušena tijekom rata, kuća jest bila cijela, ali mi, konstrukcija obitelji ili nečega takvoga, nepovratno smo bili urušeni, nepovratno smo propustili imati dom. Baš kao što Đurđica u jednom trenutku, već pred kraj knjige, to zaključuje, neprestano sam potom i bježala, ponajviše od toga da budem imalo nalik svojim roditeljima.
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
